Marka Ugrina sam upoznao 13. januara 2025. godine na Dan Hrvatskog naroda Crne Gore, u Tivtu prilikom svečanosti koja je okupila brojne istaknute pripadnike hrvatske zajednice, predstavnike institucija, kulturne pregaoce i prijatelje hrvatskog naroda. U ambijentu ispunjenom emocijama, poštovanjem prema tradiciji i izraženom sviješću o važnosti nacionalnog identiteta, jedan mladić se isticao svojim elanom, jasnim stavovima i nepokolebljivim ponosom. Bio je to Marko Ugrin, pravnik, aktivista, čuvar kulturnog nasljeđa i primjer čovjeka koji ne samo da baštini, već i aktivno doprinosi očuvanju hrvatskog identiteta u Crnoj Gori.
Marko Ugrin rođen je 4. decembra 1990. godine u Podgorici. Oženjen je i otac dvoje djece. Po struci je diplomirani pravnik, specijalista pravnih nauka. Akademsko zvanje specijaliste pravnih nauka stekao je na Pravnom fakultetu u Podgorici. Potekao je iz porodice u kojoj su se kroz generacije njegovale i čuvale vrijednosti hrvatskog i crnogorskog identiteta – otac Ivica Ugrin je Hrvat, dok je majka Olivera Ugrin Crnogorka. Radno iskustvo stekao je u pravnoj struci, najprije kao advokatski pripravnik u jednom advokatskoj kancelariji, a potom kroz Vladin program stručnog osposobljavanja u kompaniji “Sava Osiguranje” AD Podgorica. Njegova posvećenost zaštiti nacionalnog identiteta i aktivno učešće u radu hrvatske zajednice u Crnoj Gori potvrđena su članstvom u Hrvatskom nacionalnom vijeću, đe je angažovan u Odboru za statut i propise. Takođe, član je Krovne udruge Hrvata “Dux Croatorum”, kao i međuvladinog Mješovitog odbora za sprovođenje Sporazuma između Crne Gore i Republike Hrvatske o zaštiti prava crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj i hrvatske manjine u Crnoj Gori.
Pisati o svojim hrvatskim korijenima za Marka Ugrina nije samo stvar porodične istorije, već i pitanje identiteta, kulture i ponosa. Njegov prađed Jerko doselio je iz Splita u Kotor u drugoj polovini 20. vijeka, đe je zasnovao porodicu. Naselje u kojem su se nastanili, Škaljari, među mještanima je poznato pod nazivom “Mali Zagreb”, što svjedoči o dugoj i bogatoj prisutnosti Hrvata na tom prostoru. Međutim, Marko je rođen u Podgorici, tadašnjem Titogradu, početkom devedesetih godina, u vremenu političkih i društvenih turbulencija, kada je očuvanje hrvatskog identiteta u Crnoj Gori bilo poseban izazov. U sredini u kojoj Hrvata nije bilo mnogo, njegova porodica je sačuvala svoj nacionalni i kulturni identitet, prenoseći ga s koljena na koljeno.
Prezime Ugrin, prema njegovim saznanjima, jedno je od rijetkih, možda i jedino takvo u Crnoj Gori, pa se često susretao sa pitanjem: “Odakle ste vi Ugrini?” Njegov odgovor uvijek dolazi s posebnim ponosom: “Mi smo Sinjani (Hrvati) iz okoline Splita.” Iako nije rođen u Splitu, osjeća snažnu emotivnu povezanost s tim gradom. Kada je prvi put krenuo “tragovima predaka”, osjetio je duboku unutrašnju toplinu i osjećaj pripadnosti. Pri samom ulasku u grad imao je utisak da nikada nije ni odlazio iz njega. Iz te ljubavi proistekla je i njegova neraskidiva privrženost Hajduku iz Splita.
Jedan od snažnih faktora u očuvanju hrvatskog identiteta u njegovoj porodici bila je Katolička crkva, kojoj su Ugrini kroz istoriju bili odani. Markov prađed Jerko i prabaka Anđica (đevojačko Grgurević), kao i njihov sin Antun, prenosili su vjeru i tradiciju na naredne generacije. Tako je Markov otac Ivica, a potom i on sam, kršten u Katedrali Svetog Tripuna u Kotoru. Danas, Marko sa ponosom prenosi iste vrijednosti na svoju djecu, koja su krštena u crkvi Gospe od Snijega u Škaljarima, čime nastavlja porodičnu tradiciju i potvrđuje neraskidivu vezu sa katoličkom vjerom i hrvatskim identitetom.
Osjećajući potrebu da da konkretan doprinos očuvanju hrvatskog identiteta u Crnoj Gori, Marko se veoma mlad uključio u nevladinu organizaciju “Zajednica Hrvata i prijatelja Crne Gore”, đe je učestvovao u realizaciji brojnih projekata. Njegova želja da aktivnije doprinese zajednici dodatno se razvila nakon što je upoznao Adrijana Vuksanovića, predsjednika Hrvatske građanske inicijative (HGI), čiji je predlog prihvatio i postao član ove političke partije. Kandidovao se na izborima za Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV), najvažniju organizaciju Hrvata u Crnoj Gori, i time preuzeo odgovornost za dalji rad na očuvanju kulturnog i nacionalnog identiteta hrvatske zajednice. Osim toga, aktivan je član Krovne udruge Hrvata “Dux Croatorum” i međuvladinog Mješovitog odbora za sprovođenje Sporazuma između Crne Gore i Republike Hrvatske o zaštiti manjinskih prava. Takođe, kao hrvatski predstavnik član je Upravnog odbora Fonda za zaštitu manjinskih prava u Crnoj Gori.
Za Marka Ugrina, nacionalni identitet nije stvar izbora, već osjećaj pripadnosti i nasljeđa koje treba njegovati i čuvati. Njegova porodica kroz istoriju bila je hrvatska i katolička, i on taj identitet doživljava kao neodvojivi dio sebe. Smatra da svaki Hrvat, bez obzira đe se nalazio, ima dužnost da njeguje svoju tradiciju i kulturnu baštinu.
Multikulturalnost Crne Gore doživljava kao mozaik u kojem svaka manjinska zajednica, zajedno sa Crnogorcima, predstavlja jedan važan dio cjeline. Svaka manjina u Crnoj Gori daje poseban pečat njenom karakteru, a bez ijedne od autohtonih manjina Crna Gora bi izgubila svoju autentičnost. Hrvati u Crnoj Gori su ponosni na svoju otadžbinu Hrvatsku, ali isto tako i na svoju domovinu Crnu Goru. Marko Ugrin, kroz svoje profesionalno, društveno i političko djelovanje, potvrđuje da pripadnost hrvatskoj zajednici u Crnoj Gori nije samo istorijsko nasljeđe, već i odgovornost, čast i ponos.
BITI HRVAT ZNAČI...
Biti Hrvat znači nositi u sebi jasan trag prošlosti, osjećati puls istorije u svakom koraku, a ljubav prema svom narodu ne doživljavati kao običnu već kao suštinsku odrednicu bića. To znači biti svjestan svoje baštine, jezika, kulture, vjere i tradicije koje su se generacijama čuvale, uprkos svim izazovima i vremenskim previranjima. Biti Hrvat znači ponosno izgovarati svoje ime i prezime, sa znanjem da se iza njih krije duboko satkana istorija jednog naroda koji je vijekovima opstajao na vjetrometini Balkana, ne pokleknuvši ni pred kakvim silama. Biti Hrvat znači osjećati povezanost s jadranskim plavetnilom, s kamenom Dalmacije, s tišinom slavonskih ravnica i zvucima tamburice, s mirisom maslinovog ulja i vinograda koje su naši preci sadili sa istom pažnjom kao što su čuvali vjeru i jezik. To znači cijeniti nasljeđe koje su ostavili velikani poput Krleže, Matoša, Ujevića i Kaštelana, razumjeti dubinu riječi izgovorenih u njihovim pjesmama, esejima i romanima, i prepoznavati u njima duh koji nas određuje. Biti Hrvat znači nositi vrijednosti slobode, pravde i dostojanstva, osjećati odgovornost prema svojim precima i obavezati se da ćemo nasljeđe koje su nam ostavili prenijeti budućim generacijama. To znači razumjeti da hrvatski identitet nije samo deklaracija pripadnosti, već svakodnevni čin u govoru, u djelima, u načinu na koji poštujemo svoje korijene i istovremeno gradimo mostove sa svijetom. Biti Hrvat znači čuvati vjeru koja je vijekovima bila oslonac naroda, znati da zvona katoličkih crkava ne zvone samo za molitvu, već i za podsjećanje na istoriju, postojanost i zajedništvo. To znači ponosno nositi križ koji su nosili naši preci, ali i biti spreman da ga dostojanstveno branimo pred svakim izazovom vremena. Biti Hrvat znači osjećati toplinu kada se spomene ime Zagreba, Dubrovnika, Splita, Osijeka, Rijeke, Vukovara... Osjetiti se kod kuće bilo đe na Jadranu, u srcu Like, u suncem obasjanim dalmatinskim gradovima, u pitomim slavonskim selima ili u snažnim rukama primorskih ribara. Biti Hrvat znači biti dio jednog velikog mozaika kulture, istorije i ponosa, mozaika koji traje kroz vrijeme i ne blijedi.
A BITI PRIVRŽEN CRNOJ GORI I NJENOJ MULTIKULTURI JE POPUT RIJEČI...
A biti privržen Crnoj Gori i njenoj multikulturi je poput riječi ispisane na starim kamenim zidinama bedama Kotora, Budve i Bara – vječne, postojane, ali i otvorene za sve koji ih znaju cijeniti. To je poput zvuka morskih talasa koji ne pitaju za ime, ali svakoga pozdravljaju s istom snagom i toplinom. Biti privržen Crnoj Gori znači poštovati njene planine i doline, njene manastire i crkve, njene tradicije i njene ljude, sa svim njihovim posebnostima i različitostima. To je poput vjetra na Lovćenu, koji donosi istoriju i spaja prošlost i sadašnjost, kao most između kultura i identiteta. Biti privržen Crnoj Gori znači cijeniti njenu različitost, razumjeti njenu slojevitost i znati da je ona kroz vjekove bila dom mnogim narodima, koji su je gradili i voljeli kao svoju. To znači razumjeti da Crna Gora nije samo geografski prostor, već i simbol suživota, snage i zajedništva. Biti Hrvat u Crnoj Gori znači ponositi se svojim porijeklom, ali i biti dio zajednice koja njeguje multikulturalnost, koja poštuje naše razlike i koja u svakom segmentu društva vidi priliku za povezivanje, a ne razdvajanje. To znači istovremeno biti lojalan svojim precima i tradiciji, ali i poštovati zemlju u kojoj živiš, njene simbole, njenu istoriju i sve ljude koji je nazivaju svojim domom. To je poput pjesme koja ima različite note, ali samo u harmoniji postaje melodija vrijedna slušanja. Poput rijeke koja teče svojim tokom, ali se na kraju uvijek uliva u veće more, znajući da time postaje dio nečeg još većeg. Biti privržen Crnoj Gori i njenoj multikulturi znači prepoznati ljepotu u različitostima, a ujedno nikada ne zaboraviti ko si, odakle dolaziš i kojim putem ideš.
Autor: Božidar Proročić, književnik i publicist