Predavanje dr.sc. Stipe Kljaića i dr.sc. Domagoja Vidovića održano je sinoć u Donjoj Lastvi pod naslovom "Identitet Hrvata u Crnoj Gori - od protonacionalnog do nacionalnog", fokusirano na povijesni razvoj identiteta Hrvata u Crnoj Gori, s posebnim naglaskom na pojam Crvene Hrvatske.
Predavači su istražili kako se nacionalna svijest Hrvata u Crnoj Gori oblikovala kroz stoljeća, počevši od protonacionalnih faza, kada su se identitetske odrednice temeljile više na lokalnim, vjerskim i kulturnim zajednicama nego na modernom konceptu nacije, sve do razvoja modernog hrvatskog nacionalnog identiteta.
Posebna pažnja posvećena je Crvenoj Hrvatskoj, srednjovjekovnoj regiji koja je obuhvaćala područja današnje južne Dalmacije, dijelove Hercegovine i teritorija današnje Crne Gore. Ovaj povijesni prostor smatra se važnim za razumijevanje formiranja hrvatskog identiteta u tim krajevima, jer su Hrvati na ovim područjima kroz povijest prolazili kroz različite političke, kulturne i društvene transformacije koje su oblikovale njihov osjećaj pripadnosti.
Vidović i Kljaić su se također osvrnuli na kompleksan odnos između protonacionalnih zajednica u ovom području i nastanka suvremenih nacionalnih identiteta, uključujući i utjecaj političkih promjena, crkvenih struktura i kulturnih procesa.
„Pojam Crvene Hrvatske na latinskom Croatia Rubea opterećivao je modernu politiku i historiografiju, hrvatsku, (ali i rubno srpsku) literaturu. Dodir povijesnih znanosti i politike jako se osjećao u vrijeme nacionalnih borbi u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Uopće su srednjovjekovne teme pobuđivale veliki interes u izgradnji nacionalnih pokreta kod svih europskih naroda. U historiografiji postoje dvije škole, jedna koja govori o kontinuitetu, da su moderne nacije imale svoje korijene u srednjovjekovno doba (tradicionalistička) i druga o diskontinuitetu da su moderne nacije nastale nezavisno od prošlosti u 19. stoljeću (progresivističko-marxistička). Nema spora da su se etnički odnosno nacionalni identiteti javljali u europskoj povijesti i prije Francuske revolucije, iako tada oni nisu imali fundamentalno značenje u organizaciji političkog života kao što će imati od 19. stoljeća. Radilo se zapravo o premještanju naglasaka u moderno doba kada nastaju nacionalni pokreti i nacionalne države, tada monarhija, aristokracija i korporativni staleži gube onaj smisao političkog identiteta kojeg su dotada imali, a iz pozadine i s ruba etnički identiteti i nacionalni identiteti postaju presudni za novu modernu političku zajednicu kao nositelj legitimiteta. Povijest nudila legitimitet za aktualnu političku akciju zato se vodila velika povijesna polemika oko pojma „Crvena Hrvatska“ posebno u Dubrovniku krajem 19. stoljeća. Šufflay uzima da je granica „Crvene Hrvatske“ bila rijeka Neretva-Bojana. Crvena Hrvatska se spominje i u časopisu Frana Supila” – pojašnjava Kljaić.
“U 14. st. u jednoj venecijanskoj kronici Andrea Dandolo piše o Croatiji Rubei, zatim Mavro Orbini u svojem kraljevstvu Slavena iz 1601. i neki drugi pisci iz Dubrovnika koji ga nasljeduju. Nakon toga sukoba oko rimske Rote 1662. jasno je ubrojio Boku kotorsku ili Gornju Dalmaciju u sastav iliričkih zemalja koje imaju pravo na Zavod sv. Jeronima u Rimu. O tome su u novo doba pisali Antun Dabinović, Niko Bjelovučić, Milan Šufflay, Vjekoslav Klaić, Dominik Mandić, Savić Marković Štedimlija”.
„Premda ga spominju srednjovjekovni izvori (bizantski izvori, Pop Dukljanin barski) njegova upotreba ponovno je zaživjela u vrijeme hrvatskog nacionalnog pokreta. I to precizno datirano poslije razilaženja hrvatske i srpske nacionalne integracije u Dalmaciji. Povezano je konkretno s osnivanjem pravaškog lista „Crvena Hrvatska“ u Dubrovniku od strane Frane Supila 1891. godine. Već tada je nastala polemika s listom „Dubrovniku“ o postojanju ovog pojma. Kasnije se nastavila polemika prije svega sa srpskom publicistikom tijekom međuratnog razdoblja (V. Klaić, M. Šufflay) da bi Drugi svjetski rat i avnojske granice okončale tu priču (Grga Novak, Povijest Dalmacije 1948.). Pojam je ostao prisutan u hrvatskoj emigrantskoj historiografiji i publicistici (Dominik Mandić, Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora). Ponovno se o Crvenoj hrvatskoj počinje govoriti u vrijeme raspada Jugoslavije kada Trpimir Macan objavljuje zbornik sa konferencije o 100. godina osnivanju Supilove „Crvene Hrvatske“ 1991. godine (Zbornik 100 godina Supilove Crvene Hrvatske). Milan Šufflay je objavio tekst o „Crvenoj Hrvatskoj“ 1929. u časopis Pantheon, i on naglašava pojam Crvene Hrvatske kao važan za srednjovjekovnu povijest iako priznaje da se hrvatsko ime najjače etabliralo u prostoru Bijele Hrvatske Prvi dokument koji govori o postojanju Crne Hrvatske je onaj pod naslovom „Ljetopis Popa Dukljanina“ koju je napisao barski svećenik krajem 12. stoljeća pod naslovom „Sclavorum regnum“. Uglavnom izvori kojima se služio barski svećenik u svojem djelu nisu sačuvani, ne postoji originalno djelo nego samo njegovi prijepisi i prijevodi. Izvor je pisan na lošem latinskom jeziku što nam odaje informaciju da je barski klerik bio slavenskog podrijetla“ – pojašnjava, između ostalog.
„Polemike oko pojma „Crvena Hrvatska“ počinju u ondašnjoj austrijskoj Dalmaciji već nakon sloma jedinstva hrvatske i srpske politike u Dalmaciji od kraja 70-ih godina 19. stoljeća kada srpska politika surađuje s autonomaškim talijanaškim pokretom. Taj pojam je dobivao na snazi upravo u narastanju hrvatskog nacionalnog pokreta prema kraju stoljeća, u Dubrovniku Supilo osniva 1891. list „Crvena Hrvatska“. Već tada izbijaju polemike s listom „Dubrovnik“ oko postojanja povijesnog Crvene Hrvatske i mogu se pratiti i kroz međuratno razdoblje 1922. i 1937. godine su bile polemike vođene o tome… Hrvatski autori se pozivaju na bizantske izvore kako bi dokazali postojanje Crvene Hrvatske koju Nikola Bjelovučić smješta na potezu „od Neretve do Bojane“. Polemike o postojanju „Crvene Hrvatske“ sa srpskim autorima trajala su sve do Drugog svjetskog rata. Od tada tijekom razdoblja druge Jugoslavije upotreba tog pojma je iščezla jer se smatrao hrvatskim nacionalističkim aspiracijama. Milan Šufflay je također pisao o Crvenoj hrvatskoj u svojim radovima o prostoru protegnutom od Neretve do Bara gdje se hrvatski etnički supstrat susreće s arbanaškim u području oko Skadarskog jezera. Povijesni lomovi onemogućuju realan prikaz pojma „Crvena Hrvatska“, razlikujemo tri razdoblja austrijsko razdoblje (1861.-1918.), kraljevina Jugoslavija (1918.-1941.), razdoblje socijalističke Jugoslavije (1945.-1990.). Nakon 1990. jedva da je spominjan i u literaturi i historiografiji“ – kazao je Kljaić.
Dr. sc. Domagoj Vidović, osvrnuo se na dugogodišnju suradnju s HNV – om i na značaj nastavka istraživanja, imajući u vidu jedan veliki period kada je ovo područje zanemareno. Govori o vjeri, naciji i identitetu, kao stvarima koje su neodvojive i koje moramo čuvati. Ne možemo prešutjeti činjenice našeg identiteta te se moramo osvijestiti, kako naglašava, te čuvati prošlost od zaborava, ali isto tako biti svjesni što moramo raditi za budućnost hrvatskog naroda u Crnoj Gori. Nadovezuje se na izlaganje gospodina Kljaića i na Crvenu Hrvatsku, u kontekstu jezika i povijesnih činjenica te citira i don Srećka Vulovića, koji je još u svom vremenu upozoravao na određene stvari, kojih ljudi tada nisu bili svjesni.
Na kraju, naglašena je važnost očuvanja hrvatske baštine i identiteta u Crnoj Gori u kontekstu suvremenih društvenih i političkih izazova.
Nedavno je u nakladi Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore izišla knjiga ,, Bokeljske studije i ogledi'' dr. sc. Domagoja Vidovića. Ovo izdanje sumira i sublimira iskustva i znanja o području Boke kotorske i Svebarja dr.sc. Vidovića, koje je stekao sustavno se baveći lingvističkim i povijesno-kulturalnim prilikama područja Boke i Bara s okolicom. Knjiga će biti predstavljena danas, u dvorani Hotela Princess u Baru, s početkom u 19. 30. Uz autora o knjizi će govoriti i recenzent prof. dr. Slobodan Prosperov Novak, najbolji poznavatelj starije hrvatske književnosti i jedan od ponajboljih hrvatskih stručnjaka na području povijesti književnosti, komparativne književnosti i teatrologije.