Obročna psihoanaliza

Posljednjih mi mjeseci iz glave ne izlaze riječi Slobodana Prosperova Novaka kako hrvatskoj kulturi (a da se to primijeniti i na svaki segment hrvatskoga društva) kronično nedostaje hrvatskoga sadržaja. Ona se savršeno nadopunjuje s mišlju generala Željka Glasnovića o tome kako smo se intelektualno zapustili u toj mjeri da nas zanimaju samo nogomet, glazba (i to ne baš visokokvalitetna) i još ponešto te da samo gutamo ono što nam drugi serviraju. Što je konkretno ponešto, morat ćete pitati samoga generala na mjestu na kojemu obojica često objedujemo upravo ono što nam drugi serviraju, a ja ću tijekom sljedećega razgovora s trećim članom posade, Encom, morati provjeriti što ga je ponukalo da mi reče: „Ti stalno zboriš i boriš se za mi, a nisam dosad upoznao osobu koja je više ja.“ Kao Polubračanin, odgovor ću dočekati samo ako mi ga taj konceptualni umjetnik s psihoanalitičkim spoznajama besplatno priloži uz obrok.

Psihopatologija samoodricanja

No, vratimo se mi nedostatku hrvatskoga sadržaja koji se na hrvatskome rubu (od Bačke i istočnoga Srijema, preko Podrinja do Boke i Svebarja) već stoljećima, a posebno u posljednjih nekoliko godina pod utjecajem različitih nama bliskoistočnih svjetova, promeće u rashrvaćivanje dijelova našega narodnog bića, procesu kojemu su i mnogi Hrvati davali i još daju ruke. U slučaju kad su taj proces provodili naši susjedi, moglo bi se govoriti o pojavi poprilično srodnoj denacifikaciji koju u Ukrajini nastoji provesti Vladimir Putin, a dijagnoza bi se naših unutarhrvatskih pomagača toga procesa mogla podvesti pod poseban vid psihopatologije s podoodrednicom samoodricanje. Proces je to koji, da bi se potpuno proveo, podrazumijeva nijekanje jezične, narodnosne i kulturne posebnosti nakon koje slijedi i fizičko uklanjanje pripadnika naroda koji se opiru denacifikaciji te damnatio memoriae, osuda (usudio bih se reći čak i zabrana) sjećanja, kao završni čin posmrtne kazne odnosno brisanja iz povijesti. Hrvatski je slučaj donekle poseban jer se hrvatsku samobitnost problematizira s istoka, odnosno iz krajeva sa znatno siromašnijom kulturnom baštinom, kako književnom, tako i graditeljskom, uvijek s pričom o navodnim krivotvorinama i vatikanskim zavjerama, sve pod geslom Spletkama i predajama protiv dokumenata. Uz posezanje za hrvatskom kulturnom baštinom i ozemljem, obilnim se potvrdama unatoč, niječu hrvatski etnonim (ime naroda) i glotonim (ime jezika) iako su i etnonim i glotonim zarana potvrđeni i bogato dokumentirani ne samo u hrvatskim, nego i u stranim vrelima. Uostalom, ni veze se malobrojnih hrvatskih zajednica (poput Janjevaca, Karaševaca ili Moližana) izvan neprekinutoga hrvatskog povijesnog prostora s maticom nikad nisu posve zatrle, čak i kad su, zbog povijesnih okolnosti, stoljećima bile prekinute.

Hrvatski je identitet poseban i po tome što je jedinstven u različitome, tj. po tome što su, ponovno zbog povijesnih okolnosti, pokrajinska imena (kao što su Bošnjak, Bunjevac, Dalmatin ili Šokac) često bila svojevrsnom branom od asimilacije u razdobljima kad je hrvatska državnost bila, i teritorijalno i politički, svedena na ostatke ostataka, a hrvatsko ime zabranjeno: od mađarskih progona hrvatskoga imena u Bačkoj, austrijskih zabrana tijekom Bachova apsolutizma u Banskoj Hrvatskoj i provedbe Kallayeve politike u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske uprave do zatiranja hrvatskoga imena u Kraljevini Jugoslaviji. Međutim, jedinstvo u različitosti u najnovije nam se doba obija o glavu, poglavito na primjeru Bunjevaca (to su pokrajinsko ime zlorabiti počeli već Mađari) i Šokaca u Vojvodini. To što u Srbiji usporedno opada i broj izjašnjenih Hrvata (s 57 900 na 39 107 od 2011. do 2022.), i broj Hrvata koji se izjašnjavaju pod pokrajinskim imenom (Bunjevaca je 2011. bilo 16 706, a 2011. tek 11 104; broj se Šokaca prepolovio, tj. pao je sa 607 na 304 od 2011. do 2022.), pokazuje kako podjela unutar hrvatskoga bića samo ubrzava nestanak svih Hrvata bez obzira na to kako se izjašnjavaju. U manjoj su se mjeri slični procesi počeli događati u Crnoj Gori. Ondje je 90-ih godina počelo nešto znatnije regionalno izjašnjavanje Hrvata, no mnogo više brine rast broja neopredijeljenih (od 1991. do 2011. njihov je udio u Herceg-Novom s 0,55 % narastao na 9,42 %). To što se dio Hrvata regionalno izjašnjava i ne opredjeljuje, izravno utječe na njihova manjinska prava. Kako je 2011. katolika u Općini Herceg-Novi bilo 4,93 posto, a Hrvata 2,79 %, jasno je kako su, da su se regionalno izjašnjeni i narodnosno neopredijeljeni Hrvati te dio etničkih Hrvata koji su se popisali kao Crnogorci katolici u Općini Herceg-Novi izjasnili kao Hrvati, mogli prijeći prag od 5 posto te dobiti pravo na isticanje zastave na Dan hrvatskoga naroda u Crnoj Gori 13. siječnja, na što imaju pravo Kotorani i Tivćani.

Od regionalizma i nadnacionalnih tvorevina do potalijančivanja i posrbljivanja

Jedinstvo u različitome, međutim, zna stvoriti poteškoće i na unutarnjemu planu. Prije nekoliko sam mjeseci izmijenio nekoliko poruka s jednim hrvatskim prevoditeljem kojemu je zasmetalo što sam nekom zgodom izjavio kako je ustrajanje na mikroidentitetskim odrednicama danas najčešće sredstvo rastakanja hrvatskoga narodnog bića. Proturaspravnik je tom prigodom ustvrdio kako je dalmatinski identitet stariji od hrvatskoga. No, je li baš sve tako jednostavno? Njeguju li danas Hrvati u Dalmaciji identitet dalmatskih Ilira i njihovih poromanjenih potomaka ili izvorni hrvatski identitet oplemenjen susretom s drugom kulturom i s njom isprepleten? Je li dalmatinstvo istorodna ili raznorodna pojava?

Krenimo od toga da su se naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije hrvatski narodni vladari služili kako bi naglasili da su ovladali dalmatinskim gradovima pod bizantskom upravom, a nekoliko stoljeća poslije, kad su Mlečani ovladali većim dijelom hrvatske obale, dalmatinsko su ime upravo oni širili kako bi u samome začetku onemogućili težnju za povratkom u okrilje Ugarskoga Kraljevstva s kojim je Hrvatsko Kraljevstvo bilo u personalnoj uniji, na što me podsjetio Stipe Kljaić. Na od hrvatstva izdvojenomu dalmatinskom identitetu gradio se nekoliko stoljeća poslije autonomaški pokret, a slični su se procesi događali u Istri u kojoj je autonomaštvo bilo znatno učinkovitijim uvodom u potalijančivanje. Samo u Boki kotorskoj odnosi između autonomaških i narodnjačkih pokreta unutar hrvatskoga korpusa nisu bili dramatični. Štoviše, naslonjenost je na talijansku kulturu u Boki počesto bila, uz katolicizam, differentia specifica u odnosu na Crnogorce i Srbe. Jak pokrajinski osjećaj Dalmatinaca, koji i sam gajim, u posljednjih stotinjak godina uvelike su iskorištavali politički jugoslaveni gurajući dio hrvatske mladosti u okrilje ORJUNA-i, a danas stalnim izazivanjem sukoba između hrvatskoga sjevera i juga. Djelomičnom je posljedicom autonomašenja i jezični separatizam, koji je u svojoj starijoj i blažoj inačici na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće kušao hrvatsku kulturu baštinski povezati s talijanskom i posredno antičkom kulturom, a danas se svodi na pokušaje izdvajanja čakavskoga narječja iz trojednoga nam hrvatskog jezika. Pritom znam da se ponavljam, no posljedice su aktivizma Siniše Vukovića i njegovih istomišljenika itekako vidljive na terenu jer je neznanje uistinu moć, osobito kad je medijski potpomognuto. Ljubav prema zavičaju sama je po sebi vrlinom, no bez poznavanje temeljnih činjenica, npr. da je izdvajanje dalmatinstva iz hrvatstva tijekom povijesti neizostavno bilo uvodom u potalijančivanje ili u jugoslavizaciju, a ona je vazda bila prvim korakom posrbljivanja. Budući da Jugoslavije više nema, osim u nekim našim zasužnjenim umovima, ni jugoslavenski međustupanj više ne postoji, samo vrlo jasna ideja različitih bliskoistočnih svjetova.

Hrvatsko ime od hrvatskih književnih djela i talijanske memoaristike do pravaških spisa

Dok se na sjeveru hrvatsko ime briše izmišljanjem novih naroda i jezika, na jugu se već osam stoljeća, nasrće na baštinu. Prisvajateljima ruku ponovno često dajemo sami odricanjem od djela kao što je u XII. stoljeću u Baru napisana kronika Kraljevstvo Slavena (u literaturi najpoznatija pod naslovom Ljetopis popa Dukljanina), čiju je hrvatsku redakciju pod naslovom Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske s poviješću pustošenja Salone s hrvatskoga na latinski jezik preveo Marko Marulić. Nažalost, čak i podatak da je prijepis te najstarije južnoslavenske kronike pronađen u Hrvatskoj te da ju je s hrvatskoga na latinski preveo otac hrvatske književnosti, u razdoblju rađanja hrvatske nacije (kako ističe Slobodan Prosperov Novak), čije je pjesničko umijeće usmeno 1558., a pismeno 1567. slavio prognanik iz Bara, grada u kojemu je spomenuta kronika nastala, Antun Prokulijan, nekim našim glavama nije dovoljan razlog da se Ljetopis uklopi u hrvatsku kulturu. Ako im taj podatak nije dovoljan, podsjetimo se kako u prvim stihovima pisanim hrvatskim jezikom u Boki kotorskoj Maro Dragović spominje hrvatsko ime, i to u posveti pjesničkoj zbirci prvoga hrvatskog slovničara Bartola Kašić. Godine 2016. Maja Matasović, Lovorka Čoralić i Maja Katušić objavile su u 40. broju časopisu Croatica Christiana periodica članak Grobnice i nadgrobni natpisi Bokelja, Budvana i Barana u Mlecima i na otocima mletačke lagune (XVI. – XIX. st.) u kojemu se navodi kako su 60-ih godina XVIII. st. Marko i Toma Medin iz Kaštel-Lastve (današnjega Petrovca kod Budve), rođaci pustolova Tome koji se družio s Casanovom, bili pukovnici elitne hrvatske konjičke postrojbe unutar mletačke vojske nazvane Cavalleria Croati, a istoj su postrojbi u drugoj polovici XVIII. stoljeća (kako navodi Lovorka Čoralić u članku Kotorani u mletačkim prekojadranskim konjičkim postrojbama u 18. stoljeću, obavljenom lani u 65. broju Radova Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru) vojnu karijeru, među ostalim, gradili pripadnici kotorskih plemenitaških obitelji Buća, Gregorina, Paskvali i Vraćen. Dakle, slobodu Boke njezini odličnici nisu branili samo perom (a 1760. Andrija Balović napominje kako je rođen u Perastu u Crvenoj Hrvatskoj), nego i unutar postrojba koje su nosile hrvatsko ime. Hrvati su, pak, iz Svebarja (Bara s okolicom) i Paštrovića (istočno od Budve) birali Hrvat-bašu.

Iako se, ponovno po navodu Lovorke Čoralić, tijekom XIX. stoljeća za Kotorane češće rabilo pokrajinsko ime Dalmatin nego narodno Hrvat, to nipošto ne znači da je hrvatsko ime bilo zatrto. To je vidljivo i iz stranih izvora. Cesare Galvani, naime, u I. svesku djela Memorie storiche intorno la vita di S.A.R. Francesco IV duca di Modena iz 1846., među ostalim opisuje prijelomne trenutke iz 1813., dakle iz razdoblja uoči povratka austrijske uprave u Boku kotorsku, o kojemu u posljednjim brojevima Hrvatskoga tjednika piše Ivan Kozlica. Iz te je knjige (koju ne bi bilo zgorega prevesti na hrvatski) razvidno kako je o trošku modenskoga nadvojvode Franje IV. na brod u Perastu ukrcano 350 Hrvata (a spese dell' Arciduca Francesco una nave in Perasto, imbarcò i 350 Croati), a spominje se i pet hrvatskih općina (comuni Croati) u okolici Kotora. Također je jasno da su diplomati i visoki vojni dužnosnici početkom XIX. stoljeća, poput Petra Andrejeviča Tolstoja na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće, jasno lučili Hrvate (Croati) od Crnogoraca (Montenegrini) te da su u Dubrovčana i dalje razlikovali državljanstvo (dubrovačko) od narodnosti (hrvatske). U djelu se spominju i Hrvati i hrvatske postrojbe iz Stona i Cavtata te s Lopuda i Visa. Dok nas naši susjedi uvjeravaju da u Boki kotorskoj Hrvata nema niti ih se spominje prije XIX. stoljeća, naši i strani povjesničari upotpunjuju vremensku lentu bokeljskoga i barskoga hrvatstva kojoj su u srednjovjekovlju kamen zaglavni spomeni Crvene Hrvatske i Barski ljetopis, u novovjekovlju književni tekstovi i putopisi domaćih ljudi i stranaca u kojima se vrlo često spominje i hrvatsko ime, leksikografska djela u kojima je jasno naznačeno da su etnonimi Slaven i Hrvat istoznačnice te pripadnost vojnim postrojbama s hrvatskim imenom. S tom su popudbinom Hrvati u Boki kotorskoj, Budvi i Svebarju dočekali XIX. stoljeće kako bi, sa svim svojim posebnostima, postali dijelom suvremenoga hrvatskog političkog naroda. To se najzornije ogleda u brzojavima koje su Bokelji i Budvani uputili u povodu gradnje Starčevića doma 1894. (svi su objavljeni u knjizi Izjave za Stranku prava, 26. lipnja 1894. – pismeni i brzojavni pozdravi stigli na svetkovinu dana 26. lipnja 1894.) Oglasile su se tad dobrotske Hrvatice, omladina muljanska i stolivska, mladež dobrotska, kotorska i škaljarska, Hrvati iz Kostanjice, Lipaca, Perasta, Prčanja, Stoliva i Tivta, lastovski, lepetanski i đurićki Hrvati te mnogobrojni pojedinci. Posebno je dirljivo bilo pismo iz Budve, koje, je „sa obala izmučene Crvene Hrvatske“, poslao Gjuro Medini.

Izlazak iz kondicionala

Zaključno, prvi je korak u povratku na slavne dane borba protiv zaborava koji je, poglavito Hrvatima na rubu, nametnut isprva nakon što su se našli izvan temeljnih naddržavnih zajednica unutar kojih se većina hrvatskih zemalja našla prije osmanlijskih osvajanja te zatim nakon što su ostali izvan suvremenih hrvatskih državnih granica. Prisjećanje na njihovu prošlost uz jaku državnu potporu moralo bi ojačati njihov ponos i tako doprinijeti njihovu opstanku. Drugi je korak obrazovanje i ostanak intelektualaca u matičnim sredinama uz suradnju s vodećim hrvatskim institucijama kako bi se na licu mjesta izgrađivao mjesni identitet i uklapao u hrvatsku kulturnu politiku. Sve bi to bilo znatno lakše bez stalne borbe s petom kolonom koja neumorno razgrađuje temelje, a kad su temelji nepostojani, cijela se zgrada ruši. Ipak, ne smijemo padati duhom jer radnika u vinogradu ima. Samo im, ako im se već ne pomaže, ne treba odnemagati. Ako se nekoć govorilo da Hrvatska treba izići iz genitiva, došlo je doba za izlazak iz kondicionala jer s Trebalo bi činiti. valja prijeći na Činim.

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 21. ožujka 2024.