Tivatski novinar, pjesnik i publicist Dragan Popadić piše zanimljivu knjigu pjesama u desetercu "Bokeljski deseterac".
“Napisao sam dvadesetak pjesama iz Boke u desetercu. Tu su Marko Kotoranin i vila Alkima, Kraljica Teuta,Vicko Bujović,zaključno s Pobunom mornara i Podvigom Spasića i Mašere. Veoma je interesantno. Da ne zante da sam ja to napisao, milslili biste da je to iz neke stare pjesmarice. Najnovija pjesma je Risanski zatvor i nadam se da će se dopasti čitaocima. Kniga je spremna za štamanje, traži se izdavač" - kaže Popadić.
RISANSKI ZATVOR
Bože mili na svemu ti hvala
kakav bješe zatvor u tom Risnu.
Tu je voda sužnjima do pasa
a štakori mili prijatelji.
Sunca zrake tuda ne sijaše
već je tama i danju i noći.
Tu je memla kamen sam pojela
a kamoli živoga čovjeka.
Međ’ sužnjima Ivan iz Kotora
što ga Turci razmjenom dobiše.
On se daje umjesto Marije,
mile šćeri kapetana Marka,
kapetana od Kotora grada,
koga štuju i mladi i stari.
Mariju su Turci uhvatili
na prevaru jedne hladne noći,
pa je drže u manjoj palati,
za nju traže čudnoga otkupa.
Ne treba im ni srebra ni zlata,
no im treba Ivan iz Kotora,
junak mladi, od svih najhrabriji.
Desetak je posjek'a Turaka
kad su Turci na Perast udrili.
Kapetanu Marku pismo šalje
aga silni od tog Risna grada:
"Ne pišem ti kano kapetanu
od Kotora, od staroga grada.
No ti pišem kano roditelju
kome šćera kod nas zatočena.
Pazimo je kao da je naša,
u palati, u tom izobilju.
Ti nam šalji mladoga Ivana
a mi tebi milu tvoju šćeru.
Ne treba nam ni srebra ni zlata
no nam treba junak glasoviti.
Ako nećeš njega u razmjenu
šćera će ti u pržun risanski.
Iz palate u zatvorsku memlu
što će kamen tvrdi da izjede
a kamoli živoga čovjeka".
Kad je knjiga stigla do Kotora
suze roni Marko kapetane.
Suze roni i Vijeće saziva
starješine da knjigu čitaju.
"Starješine od Kotora grada
stigla nam je knjiga iz tog Risna,
a od age, njihovog glavara.
On za šćeru moju zatočenu
ne iskade ni srebra ni zlata.
Već on traži za sužnja Ivana
člana V'jeća, i hrabrog junaka.
Ja ne znadem što ću i kako ću
pa sam vaske danas okupio".
Starješine u zemlju gledaju
i svi ćute, ništa se ne čuje.
Al' ne ćuti Ivan od Kotora
najhrabriji u c'jelome gradu:
"Ne brigaj se Marko kapetane,
lasno ćemo ovo okončati.
Ja ti idem mjesto tvoje šćere
zatočnik sam mr'jeti naviknuti".
Marko skoči i grli Ivana
pa mu 'vako stari progovara:
"Oj Ivane, od sad mili sine,
kako ću te u Risan poslati?
Memla će te sine, svog izjesti,
u prokletom risanskom pržunu".
Ivan ode a Marija dođe,
momak Risnu a moma Kotoru.
Prođe jedno godinica dana
u zatvoru u prokletom Risnu,
cvile sužnji, kamen da proplače.
Al' ne cvili Ivan od Kotora
nego tiho u pržunu pjeva.
On zaziva kotorske junake
što su Kotor slavom proslavili.
Slušali ga Turci po tom Risnu
slušali ga tajno se diveći.
U Kotoru Marko četu sprema
sprema četu da u Risan ide.
Oni hoće ugrabit' Ivana
iz prokletog risanskog zatvora.
U četi su mladi Kotorani,
Peraštani i hrabri Njeguši.
Jedne noći kad je kiša lila
tajno četa ode put tog Risna.
U zatvor su hrabro upanuli
i sve sužnje jadne izvadili.
Među njima i hrabrog Ivana
što mu memla nije naudila.
Ivan uze mača kotorskoga
pa on bije Turke po zatvoru.
Drugi sužnji jedva na nogama
a Ivan se bije sa Turcima.
Tri ključara junak pogubio
a drugovi ostalih dvadeset.
Pak odoše put drevnog Kotora
čudna četa sužnja i junaka.
Kad su došli pred stare zidine
dočeka ih Marko kapetane.
Ruke šire u lice se ljube
kapetana Ivan u desnicu.
Veli njemu Marko kapetane
što ga štuje i mlado i staro:
"Mili sine moj dobri Ivane,
ja ti dajem Mariju za ženu
i želim vam zdravoga poroda.
A V'jeću ću tebe predložiti
da ti budeš kapetan od grada.
Ja sam bio i dobar sam bio,
ti ćeš bolji od mene postati".
Marko rek'o a Ivan je stek'o,
Mariju je za ženu dobio,
sa njom porod zdrav je porodio,
i kapetan od grada je bio.
Bože mili, na svemu ti hvala
kada junak utječe iz Risna,
iz prokletog risanskog zatvora,
gdje je memla i kamen izjela
a kamoli živoga čovjeka.