Zelena boja, boja prirode, zelenih livada, krošnji drveća i raznoraznih biljaka, predstavlja odmor za oči, ali i kako neki psiholozi kažu, recept za umirivanje i smirenje. S obzirom da je zelena boja, boja biljaka, koje nam daju kisik, bez kojih život ne bi bio moguć, i zbog kojih sa svakim ovim udahom živimo, predstavlja upravo život, nadu i sudbinu.

Ova boja, koja je izvedena od dvije osnovne boje – žute i plave, u simbolici predstavlja jednu od najznačajniji boja, a njena tumačenja datiraju još od Starog Egipta. Naime, kao primarni element stvaranja, povezivana je sa vodom, i zbog toga se u Egiptu prepisivala mnogim božanstvima: bogu Ptahu, boginji Maat i Ozirisu. Ona je predstavljala simbol materijalnog i duhovnog rođenja. Hijeroglifom prikazivano zeleno, te kao simbol vegetacije predstavlja mladost i obnavljanje.

Kako je u Rimu zeleno boja Venere, boginje proljeća, vrtova i ljubavi, a socira na obnovu i na rađanje. A to je najvjernije prikazao Botičeli na svojoj slici „Rađanje Venere“, gdje od razigranog pokreta i kolorita, najživlje prikazuje taj mitski moment rađanja boginje, odnosno života. Kako proljećem sve cvjeta i rađa se, pobjeđujući hladnu i okrutnu zimu, predstavlja nadu, što možda najljepše dočarava Ivo Andrić citatom da: „Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo povratiti, niti može biti čovjek trajno nesretan dok Bog daje da se duša liječi zaboravom a zemlja obnavlja proljećem.“

Također, ova boja igrala je značajnu ulogu u religijama, a naročito u islamu i kršćanstvu. U kršćanstvu zeleno je povezivano sa obnovom ljudskog roda, i svega onoga za što se Krist žrtvovao: i upravo u srednjem vijeku krst i instrumente Hristovog stradanja prikazuju u zelenoj boji. U ciklusu kralja Artura gral je predstavljan od smaragda ili kristala – dakle najčistije zelene boje, jer se smatralo da je u njega kapala krv raspetog Krista, uslov za spas ljudi). U paganskim inicijacijama zeleno je boja vode te „Na temelju te simbolike sv. Ivan Krstitelj ponekad nosi zeleni ogrtač, što podsjeća na duhovnu inicijaciju krštenja na Jordanu.“[1]

S druge strane u Islamu, zelena boja smatra se svetom: zelena je zastava islama, zelene boje je ogrtač proroka Muhameda, asocira na raj (sveci u raju obučeni su u zeleno) i simbolički na spasenje. U muslimanskom misticizmu zelena je boja duhovnosti. Kod strogih i striktnih muslimana, zelena boja je toliko sveta, da zahtijevaju da ne bude zastupljena na (molitvenom) tepihu, kako ne bi po njoj gazili.

Sa druge strane zelena često zna da nosi i negativnu simboliku, te je označavana kao boja osvete, te je u Egiptu vezivana za boga Tota, a u Rimu za Merkura. Srednji vijek đavola prikazuje kao „zeleno biće“, što jedan vitraž u Šartru i pokazuje (Kristovo iskušenje). Čak i u kazališnoj umjetnosti, zelena ima negativnu simboliku među glumcima, jer se smatra da je Molijer bio u zelenom kada je umro na sceni. U kombinaciji sa žutom zelena je boja stajaćih voda i truljenja, te kao takva smatra se štetnom. U srednjem vijeku povezuje se sa sudbinom i rizikom, a sve zbog zelene livade na kojoj se odlučuje o krivici ili nevinosti optuženog.

Danas je zeleno boja ekologije i čistog svijeta, onog koji se vraća prirodi i biljkama, a zeleno upućuje na higijenu i zdravlje te ne čudi što su apoteke u Francuskoj usvojile zeleni krst kao znak raspoznavanja.

Zeleno se danas koristi u mnogim narodnim izrekama, poput zeleno svijetlo (ili slobodan prolaz), još je zelen (u smislu da je još mlad, nezreo, neiskusan)... Često znamo da zelene zamišljamo i vanzemaljce koji dolaze da osvoje ili ispitaju Zemlju, dok su vještice u crtanim filmovima imale kožu zelene boje.

Ipak, simbolikom zelene boje će dominirati pozitivna shvatanja, jer je ipak ona boja proljeća, što simboliše obnovu, nadu i dopuštenje, a kao što je proljeće pobjedilo hladnu zimu, to simboliše i pobjedu života nad smrću, kao i obnovu duše dobrim djelima. Što nam na kraju uliva nadu.

Marija Saičić

Literatura:

Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Bandurina, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povjest umjetnosti, Zagreb, 1979.

Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.

Rečnik psihoogije umetničkog stvaralaštva, dr Vladislav Panić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998.