Spajajući dvije suprotne obale, mostovi nisu predstavljali samo fizički prijelaz; most je metaforički označavao pružanje ruke prijateljstva, prijelaz između različitih stanja svijesti, povezivanje suprotnosti, ali i prelazak iz jednog svijeta u drugi.
Most je kroz povijest (umjetnosti) ostao kao jedan od postojanih simbola; on nije samo arhitektonska tvorevina, već i metaforičko sredstvo: simbol prijelaza, spajanja, povezivanja i susreta.
Još od antičkog doba, duga se prikazivala kao most, odnosno savez između bogova i ljudi, simbolizirajući susret dvaju svjetova – božanskog i ljudskog. U Rimu riječ pontifex – "graditelj mostova" – bila je i sveta titula: rimski su svećenici, poput mostograditelja, tumačili božanske poruke i održavali ravnotežu između svetog i svakodnevnog. Kasnije, Pontifex Maximus postaje čuvar prijelaza, duhovni vodič kroz prijelaz iz ovozemaljskog u onostrano.
Mostovi pronalaze svoj vizualni izraz u renesansnoj umjetnosti, gdje su često prikazani kao simbolični prijelazi između neba i zemlje.
Ipak, most nije uvijek siguran. U islamskoj tradiciji, most nad paklom – tanak poput vlasi kose – mogu prijeći samo oni koji su čiste duše i koji su činili dobra djela. Brzina prelaska ovisi o dobrim djelima iz prošlosti. Takav most rijetko je prikazivan u likovnoj umjetnosti, no u nekim prikazima Strašnoga suda – osobito u djelima Hieronimusa Boscha – vidimo kako duše padaju s mosta u paklene ponore. Most ovdje nije samo put, već i ispit, kušnja, pravda.
U srednjovjekovnoj književnosti i ikonografiji vitez mora prijeći most kako bi stigao do zamka, spasa ili ljubavi. Most je izazov i prepreka koja zahtijeva hrabrost. U iluminiranim rukopisima iz 13. i 14. stoljeća često vidimo kako vitez prelazi drveni most koji puca pod težinom borbe sa zmajem – zmaj i borba simboliziraju unutarnje demone.
U narodnim legendama, izgradnja mosta ima posebnu magijsku dimenziju. Legende koje su kružile diljem Europe govore o natprirodnoj snazi potrebnoj da se premosti ono što je suštinski razdvojeno. Vraga se često prikazivalo kao majstora koji gradi mostove u kratkim rokovima, ali za uzvrat traži nečiju dušu – najčešće onoga tko prvi prijeđe most. Dosjetljivi ljudi tada bi čekali da prva preko mosta prijeđe životinja – obično mačka, po mogućnosti crna. U ikonografiji, đavolji most je savršen, ali jezivo tih – na gravurama iz 18. i 19. stoljeća često je prikazana crna mačka kako ga prelazi, čime nadmudruje silu koja ga je stvorila.
I u novijoj umjetnosti, most ostaje simbol prijelaza i sjedinjenja. Claude Monet u seriji slika „Mostovi u Givernyju“ prikazuje mostove koji povezuju ne samo obale, već i osjete – svjetlost, vodu, biljke, ali i dušu promatrača. Njegov most lebdi nad lopočima poput misli iz sna. Ekspresionisti su izlagali kao grupa pod nazivom „Die Brücke“ (Most), što možemo tumačiti kao simbol prijelaza iz tradicionalnog u moderno, iz konformizma u autentičnost. Zato most može biti i simbol transformacije – prijelaz iz jedne (životne ili umjetničke) faze u drugu.
Govoreći o mostovima, ne možemo ne spomenuti i jedno od najvažnijih književnih djela 20. stoljeća na našim prostorima: Na Drini ćuprija. Ivo Andrić u svojoj priči o gradnji mosta metaforički pripovijeda o sudbini Balkana i njegovih naroda. Most kao središnji motiv romana mjesto je gdje se susreću sudbine, kulture, religije i civilizacije.
Na kraju, most je ono "između". Prijelaz koji nas može odvesti u spas, ali i u propast. U (likovnoj) umjetnosti, kao i u životu, most nije samo put. On je poziv – da zakoračimo, da riskiramo, da prijeđemo i možda – spasimo se. Da nakon tog prijelaza više nikada ne budemo isti.
Marija Saičić
Literatura:
- Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.
