Prozor u arhitektonskom smislu predstavlja svojevrsnu granicu, ali i prijelaz: okvir kroz koji svjetlost prodire u prostoriju, ali i koji nam omogućuje pogled izvan „naša četiri zida“. Prozor simbolički nadilazi svoju arhitektonsku funkciju: on je simbol pogleda, razdvajanja, slobode, zatočeništva, duhovnog uvida, ali i umjetničke perspektive.
Otvore na kući simboliziraju prozori, dok su na ljudskom tijelu to oči, pa ne čudi česta usporedba između prozora i očiju. Upravo zato, kada držimo oči zatvorene, to je često zbog straha od nekog prizora ili zato što pokušavamo u mislima preispitati neki događaj ili (vlastiti) postupak. Zatvoreni prozori tako postaju simbol skrivene krivnje, straha od vanjskog svijeta, ali i unutarnjeg preispitivanja. S druge strane, otvoreni prozori znače da smo spremni za božje otkrivenje (međutim, ta otvorenost prema vanjskom svijetu može biti i znak ne baš razborite prirode).

Mnogi vjerski spomenici u prostoru orijentirani su prema drevnim tradicijama i simboličkim obrascima: tada položaj prozora zauzima ključnu ulogu u izražavanju duhovnih značenja. Sam položaj prostora – na sjevernoj, istočnoj, južnoj ili zapadnoj strani – nije slučajan; kroz njih ulazi svjetlost koju možemo tumačiti kao simbol različitih životnih doba, odnosno faza: mlada, zrela, stara ili čak „mrtva“ svjetlost. Ipak, unutar samih građevina igra svjetlosti je drugačija i složenija: iako vanjska svjetlost dolazi s različitih strana, najintenzivniji osvjetlaj često pada na sjeverni zid.

Srednjovjekovne katedrale možda i najzanimljivije govore o prozorima u arhitekturi i njihovoj igri svjetlosti: vitraji posebno produbljuju simboliku svjetlosti koja prolazi kroz prozor. Kroz njih se svjetlost ne samo propušta, već se prati njezina metamorfoza u spektar boja i oblika koji imaju moć ispričati priče, prenijeti svete simbole, stvoriti atmosferu koja odiše duhovnim uzdizanjem. Smatralo se da su vitraji služili kao „svjetlosni tekstovi“, odnosno vizualni zapisi koji su vjernicima pomagali u razmišljanju i meditaciji – osobito u razdoblju kada pismenost nije bila raširena.

Prozor je bio motiv, ali i simbol u različitim likovnim pravcima i epohama, od renesanse preko romantizma pa sve do suvremene umjetnosti. Osim simboličke upotrebe, služio je i kao alat za istraživanje prostora, svjetla i perspektive. Od onih likovnih prikaza u kojima figure gledaju kroz prozor, do onih gdje je prozor kadar: prozor predstavlja povezanost unutarnjeg i vanjskog svijeta. U renesansnom razdoblju prozor često služi kao „slika unutar slike“, dok u baroku prozor postaje glavni izvor svjetlosti. Budući da kroz prozor ulazi svjetlost, to često može simbolizirati božansko nadahnuće, prosvjetljenje ili nadu (poput scena iz filmova gdje se kroz nebo probija jaka svjetlost – trenutak prije nego nam se ukaže Bog ili doživimo prosvjetljenje). U romantizmu Caspar David Friedrich slika „Ženu na prozoru“, koja gleda u daljinu, pa možemo naslutiti osjećaje čežnje, melankolije, nostalgije, nade, ali i izolacije. Slično je i u filmskim scenama, gdje likovi, sjedeći pokraj prozora, djeluju melankolično ili nostalgično, ili pak s nadom čekaju da im se netko pojavi kraj prozora. U takvim scenama, prozor se često može tumačiti kao simbol razdvajanja lika od vanjskog svijeta; naslonjeni na prozorsko staklo oslikavamo ljudsku krhkost.

U modernoj umjetnosti simbolikom prozora možda se najzanimljivije poigrava René Magritte, koji prozor koristi kao metaforu percepcije i iluzije (gledamo li stvarnost ili prikaz stvarnosti?).
O prozoru i njegovim likovnim prikazima kroz povijest umjetnosti gotovo je nemoguće iscrpno govoriti; on se pojavljuje kao simbol i motiv kroz epohe, stilove i različite likovne poetike. Svakako, prozor nije bio samo arhitektonski „detalj“ – on je simbol pogleda na svijet i život, simbol povezivanja, ali i razdvajanja, kao i duhovnosti i svjetlosti. U umjetnosti ga možemo tumačiti i kao okvir promatranja: od prikaza živopisnih pejzaža kroz prozore, preko romantične čežnje, pa sve do suvremenih pitanja identiteta, percepcije i medija.

Marija Saičić

Literatura:

- Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.