Zadnje dvije godine života natjerale su nas na konstantnu upotrebu maski, koje su postale sastavni dio našeg života, bez kojih je bilo nemoguće funkcionirati i obavljati svakodnevne poslove. Upotreba tih maski, u zdravstvene svrhe, sve više nas je natjerala da razmišljamo o maskama, njihovoj upotrebi ne samo u medicinskim, već i u umjetničkim svrhama. Kao jedan vid moderne umjetnosti, maske su trenutnoj situaciji našle svoju upotrebu u modnoj industriji; mnoge modne kuće i dizajneri prave unikatne zaštitne maske, različitih boja i dezena, koje se kombiniraju s odjevnim kombinacijama.

Ipak, u povijesti  umjetnosti maske datiraju još od 1500 godina prije nove ere, a „Pogrebna maska“ iz tog perioda pronađena je u kraljevskoj grobnici od čistog zlata, i smatra se da je pripadala kralju koji je često bio označavan kao Agamemnom, kojeg je proslavio Homer u svom epu Ilijada. Pogrebne maske su najčešće bile pronalazak u umjetnostima starih civilizacija, ali ipak svoju popularnost postižu u kazališnoj  umjetnosti antike. Maske su bile nezaobilazan rekvizit u antičkom teatru, odnosno sastavni dio kostima, dok su je i grčki i rimski glumci nosili gotovo u svim izvedbama. Maske su u antičkom kazalištu imale za zadatak  pojačati ideju tragedije ili komedije, i pomoću kojih su naglašavali određenu karakternu osobinu nekog lika. Upotreba maske zadržala se u srednjovjekovnom kazalištu i renesansi, dok u 18. stoljeću se sve manje koristi maska u kazalištu. Danas, u modernom teatru imamo upotrebu maske kada želimo da prikažemo i naglasimo nešto tipsko ili arhetipsko. Za razliku od kazališta u likovnoj umjetnosti maske dobivaju najviše mjesta u afričkoj umjetnosti. „Kao okosnica afričke plemenske kulture, one su bile prožete mističnim silama i, bez izuzetka, imale su ulogu u određenim ceremonijama i plemenskim ritualima, od kojih su mnogi podrazumijevali složene i šarene kostime. Maske su imale mnogobrojne funkcije u afričkim društvima, ali su uvijek omogućavale vezu između realnog i nevidljivog svijeta, osnažujući društvenu strukturu zajednice.“[i]  Upravo ove maske bile su inspiracija avangardnim umjetnicima, koje je umjetnost urođenika podstakla da stvore neke od najznačajnijih djela u likovnoj umjetnosti (poput Pikasovih Gospođica iz Avinjona iz 1907. godine).

U suvremenoj umjetnosti, sve češće svjedočimo upotrebi maski: na slikama, fotografijama, ali i ukazalištu: maska nam pomaže da sakrijemo svoje fizičke karakteristike, ali i identitet, i da ostanemo okićeni velom misterije.

Jedna od mlađih crnogorskih umjetnica Marija Radusinović, je upravo preko likovnog medija predstavila te maske o kojima govorimo; kazališne  maske koje zapravo nose metaforu životnih maski. Gledajući radove Marije Radusinović najuočljiviji je kolorit: jakih i vedrih boja na svojim slikama predstavlja hirovita stanja i forme, stvarajući osobit kontrast između boje i oblika. S druge strane na njenim crtežima prisutan je simplificiran kolorit, dok čvrstim i sigurnim pokretom pokazuje snažnu imaginaciju, ali i originalnost u likovnom izrazu. Vizije koje slikarica prenosi na slikarsko platno variraju od elemenata metafizičkog i izmaštanog do onog stvarnog i realnog. Zato se na njenim radovima smjenjuju književni i mitološki likovi, ali i oni likovi koje imamo priliku da sretnemo svakodnevno. Ipak na njenim radovima vlada autentična atmosfera: figure poprimaju oblike marioneta koje, baš kao i u kazalištu vise o koncu kojima neko upravlja. To nas dovodi do pitanja manipuliraju li nama neke više, odnosno jače sile kojima ne možemo oduprijeti? Virtuoznom izvedbom, odabirom tema, ali i uočljivom simbolikom autorica nam daje odgovore na ova pitanja. Ono što primjećujemo kao konstantnu pojavu na Marijinim radovima u desnom ili lijevom uglu, u zavisnosti od kompozicije jeste krug. On nije uvijek geometrijski precizan, ali je uvijek prisutan, i kako Jung govori „krug je simbol psihe, a čak je i Platon opisao psihu kao kuglu“.[ii] To nam na neki način pomaže da Marijine radove tumačimo i kao psihičko stanje modernog čovjeka, onog modernog čovjeka koji ne može da se odvoji od svoje prirode i nagona, koji upravljaju njime, baš poput gore spomenutih konopa, koji u kazalištu upravljaju marionetama. Marijini radovi, uznemirujuće i nesvakidašnje ljepote su zapravo analiza moderne individue, koja savršeno prikazuje vrijeme u kojem živimo. Vrijeme u kojem svi, baš kao i u kazalištu, nosimo maske i pretvaramo se da smo neko/nešto što zapravo nismo. Upravo zbog toga Marija likove na svojim radovima prikazuje totalno izobličeno i izvitopereno, uspoređujući čovjeka današnjice sa svojom maskom koja doprinosi neprepoznavanju i disharmoniji sa svojom unutrašnjošću. Umjetnica nas preko svojih radova opominje na duhovnu letargiju u koju smo upali, ali i na maske koje svakodnevno nosimo, poput glumaca u kazalištu totalno uživljenih u svoje uloge, toliko da postajemo neprepoznatljivi sami sebi.

Tradicija nošenja maski na našim prostorima je jako duga. Za razliku od afričkih plemena, mi smo  maske nosili radi zabave i u opuštajuće svrhe, ali su također bile dio jednog paganskog rituala: „poklada“ kada su maske dolazile u kuću da izgone zlo... Maškare, maškarade i karnevali su datumi kada ponosno i otvoreno nosimo maske, i sa zadovoljstvom se pretvaramo da smo neko drugi. Danas pored maski kojima krijemo svoj pravi duhovni identitet (baš kao i glumci antičkog kazališta), i fizički nosimo maske, prinuđeni zbog zdravstvene situacije. Djeluje, kao da pomalo postaje neizdrživo i da vlada jedna netrpeljiva atmosfera pod njima. Što nas dovodi do pitanja, kada će maske napokon da padnu?

Marija Saičić