U Zagrebu je 14. ožujka 2026. prerano završio životni put jedne od najistaknutijih i najplodnijih hrvatskih povjesničarka Lovorke Čoralić, znanstvenice koja je svojim radom zaslužila, kako mi je ovih dana prišapnuo Slobodan Prosperov Novak, da se po njoj nazove hrvatski kulturni centar u Veneciji, za koji hrvatska država nikako da pronađe novac jer vazda je lakše ulagati u tuđe kulturne centre, na domjenke i objede, nego u dva sobička i jedan ured za nekoga tko bi promicao stvarnu hrvatsku kulturu, tko se ne bi bavio kulturnim aktivizmom te naplaćivao plač nad razvalinama Lijepe nam Bivše i škrgut zuba zbog osamostaljivanja Lijepe nam Naše. Možda ovoj rečenici i nije mjesto u ovome sjećanju, ali me često ražalosti omjer onoga što ulože istinski hrvatski pregaoci i opsega njihovih skromnih zahtjeva prema onome koliko ih društvo prepoznaje i cijeni te u koga ulaže.
No, vratimo se mi junakinji naše priče. Lovorka Čoralić rođena je u Zadru 8. veljače 1968. Studij povijesti završila je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a na istome je fakultetu magistrirala 1995. s temom Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama. Doktorirala je 1997. obranivši na Filozofskome fakultetu u Zadru doktorsku radnju „Hrvati u Mlecima“ pod mentorstvom Stijepe Obada. Od 1992. do 1997. bila je zaposlena u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom toga razdoblja dvaput je (1992. i 1994.) boravila na stručnome usavršavanju u Veneciji kao stipendistica organizacije Alpe – Adria i Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije. Tijekom tih je godina ponajviše objavljivala radove o hrvatsko-talijanskim povijesnim i kulturnim vezama te je, među ostalim, 1996. – 1997. bila urednicom historiografske sastavnice dvosvezačnoga Hrvatskoga leksikona. Godine 1997. prešla je u Hrvatski institut za povijest gdje je marljivo radila do smrti (od 2011. kao znanstvena savjetnica u trajnome zvanju), ponajprije na proučavanju političke, gospodarske, kulturne i crkvene sastavnice povijesti istočnojadranske obale u razdoblju od kasnoga srednjeg vijeka do kraja ranoga novog vijeka specijaliziravši se za hrvatske iseljenika na istočnojadranskoj obali, ponajprije u Mletcima i na širemu području Veneta. Tijekom znanstvene karijere bila je suradnicom na mnogim znanstvenim projektima, a od 2007. do 2013. godine bila je voditeljicom projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Hrvatski istočnojadranski prostor i Mletačka Republika u ranom novom vijeku.
Svoje je znanstvene spoznaje mlađemu naraštaju prenosila kao predavačica na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima u Zagrebu (Fakultet hrvatskih studija, Filozofski fakultet, Katolički bogoslovni fakultet i Hrvatsko katoličko sveučilište), Dubrovniku (Sveučilište u Dubrovniku) i Kopru (Univerza na Primorskem) te kao mentorica mnogim diplomandima, magistrandima i doktorandima. Na osnovi nastupnoga predavanja „Hrvatski prinosi mletačkoj toponomastici“, održanoga 26. travnja 2001., stekla je znanstveno-nastavno zvanje docenta za područje humanističkih znanosti, znanstveno polje povijesti.
Surađivala je i s brojim domaćim i stranim ustanovama. Tako je bila stalnom suradnica Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža” u Zagrebu pri izradbi Hrvatskoga biografskog leksikona i Hrvatske enciklopedije, a bila je i glavnom urednicom struke povijest edicije Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga. Bila je članicom uredništva mnogih znanstvenih i stručnih časopisa u Hrvatskoj (Povijesni prilozi, Christiana periodica i Hrvatska revija iz Zagreba te Građa i prilozi za povijest Dalmacije u Splitu), Sloveniji (Annales i Acta Histriae u Kopru), Bosni i Hercegovini (Hercegovina u Mostaru) i Crnoj Gori (Kotorski zbornik u Kotoru). U svojemu radu nikad nije zanemarila rodnu grudu, pa je aktivno surađivala u organizaciji znanstvenih skupova o povijesnoj i kulturnoj baštini sjeverne i srednje Dalmacije.
Za svoj je rad višestruko nagrađivana. Tako je 2001. za knjigu U gradu svetoga Marka: povijest hrvatske zajednice u Mlecima dobila Nagradu Matice hrvatske za znanost, zatim je bila dobitnicom Godišnje nagrade za znanost Hrvatskoga sabora 2007. u području humanističkih znanosti za knjigu Iz prošlosti Boke – odabrane teme, a s Filipom Novoselom bila je i dobitnicom Nagrade „Tadija Smičiklas“ za 2024. za objavu izvora Gradivo za povijest istočnoga Jadrana u ranom novom vijeku, sv. IV. / Fontes spectantes historiam Adriatici orientalis priscae aetatis recentioris, vol. IV: Spisi zadarskoga bilježnika Franje Sorinija (1659. – 1662.) / Acta notarii iadrensis Francisci Sorini (1659 – 1662).
Bibliografija Lovorka Čoralić obasiže 1052 bibliografske jedinice, od čega su 18 znanstvene monografije. Toliko bi obilje radova bilo nemoguće u nekoliko kartica ovoga sjećanja usustaviti, pa ću se ograničiti na područje od Sutorine do Bojane, o kojemu nije pisala samo znanstvene monografije i članke, nego i mnogobrojne popularnoznanstvene radove koje su Bokelji i Svebarci u zavičaju, Hrvatskoj i diljem svijeta, među ostalim, čitali u kotorskome Hrvatskome glasniku i „katkadniku“ Zupci Times, području u kojemu nije pronašla samo suradnike, nego i prijatelje koji joj ovih dana posvećuju svoje misli na kotorskim, tivatskim i barskim portalima. Lovorka Čoralić bila je također jednom od rijetkih hrvatskih znanstvenica koja je uz Boku kotorsku svojim istraživanjem obuhvatila Svebarje te je njezina knjiga Barani u Mlecima (2006.) ponijela podnaslov Povijest jedne hrvatske iseljeničke zajednice. Autorica je u knjizi naglasila da se u historiografiji Bar redovito isključuje iz hrvatskoga etničkog korpusa, što je posljedica mletačke teritorijalne razdiobe prema kojoj je Bar pripao pokrajini Mletačkoj Albaniji, a Barani su po automatizmu svrstavani među Albance iako su i novija istraživanja crnogorskoga povjesničara i velikoga hrvatskog prijatelja Sava Markovića pokazala kako su sve do pada Bara pod Osmanlije 1571. Albanci u barskome gradskom području bili izrazitom manjinom. Štoviše, junakinja je naše priče u svojemu radu otišla još istočnije. Tako je člankom Iz prošlosti istočnoga Jadrana – tragom iseljenika iz grada Ulcinja u Mlecima (2004.) dokazala hrvatsku etničku prisutnost dvadesetak kilometara istočnije, uza samu današnju crnogorsko-albansku granicu. Pisala je Lovorka Čoralić i o mletačkim prekomorskim kopnenim postrojbama u XVIII. stoljeću koje su se nazivale Cavalleria Croati ili Croati a cavallo te kojima su zapovjednicima i vojnicima bili dalmatinski, neretvanski i bokeljski Hrvati pokazavši kako vrhunski znanstvenik ne gubi ništa (nažalost, u tim kategorijama u hrvatskoj znanosti, i ne samo njoj, razgovaramo) ako je gorljivi domoljub. Da ništa osim gore navedenoga Lovorka Čoralić nije napisala, bilo bi to sasvim dovoljno da ju se zlatnim slovima upiše u povijest hrvatske historiografije.
Sad mi dopustite da malo privatiziram ovo sjećanje. Rad sam Lovorke Čoralić pratio otkad se bavim onomastikom jer se u njezinim publikacijama iznosi bogata imenoslovna građa koju, kad znate koliko je autorica temeljita, možete preuzeti bez ikakve sumnje. Znali smo se susresti na znanstvenim skupovima ili kulturnim događanjima, no službeno smo se upoznali tek nedavno, 9. ožujka 2026., na predstavljanju Kotorskoga zbornika i Tivatskoga spomenara Marije Mihaliček u Zagrebu. Pružismo smo si ruke, rekoh tom prigodom da mi je drago da napokon tekst spajam sa slikom i zvukom nesvjestan da mi je to bila posljednja prigoda da upoznam osobu za koju je Slobodan Prosperov Novak ustvrdio da je sama bila institucija, a kad on takvo što ustvrdi, čovjeku više ne treba ni epitaf ni enciklopedijska natuknica. Na koncu ću s vama podijeliti dio mojega razgovora s prijateljem Vladimirom Marvučićem iz Bara tijekom kojega me je, dok smo razgovarali o Lovorki Čoralić, podsjetio na psalamski ulomak: Što se čovjeka tiče, dani njegovi su kao trava: kao cvijet u polju, tako on cvate. Jer prijeđe preko njega vjetar, i nema ga; i ne zna za nj više ni mjesto njegovo. Pa ipak mi se čini da je Lovorka Čoralić ostavila neizbrisiv trag na bokeljskoj i svebarskoj zemlji škrtog polja i moru teških ribolova (i ne samo ondje) te da je sad negdje u nebeskim prostranstvima čeka odmor pun blagih snova. Zaslužila je.
Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 26. ožujka 2026.