Boka kao dio Dalmacije u Svetome pismu

Obljetnice su kao znakovi pored puta s tim da ne samo da nam dobro dođu kao neka vrsta GPS-a, one nam omogućuju da dublje zagrabimo u vlastitu povijest kako bismo bili promišljeniji u vremenu u kojemu živimo. Obilježavanje 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva podsjetilo nas je na to koliko je snažno hrvatska zajednica u Crnoj Gori svoj pečat utisnula u općehrvatsku povijest, no današnja priča počinje još ranije, prije hrvatske doseobe i stvaranja Hrvatskoga Kraljevstva. Dalmacija se, kojoj Boka kotorskoj povijesno pripada, naime, kao pokrajina spominje još u Svetome pismu. Tako u Drugoj poslanici Timoteju apostol Pavao spominje Tita koji se uputio u Dalmaciju, što je izravan dokaz kako je Dalmacija bila jednom od pokrajina u kojima se od prvih stoljeća proširilo kršćanstvo. (Ovom ćemo zgodom tek uzgredno spomenuti kako je još 1730. hrvatski književnik Ignjat Đurđević nastojao dokazati kako je sveti Pavao doživio brodolom, koji se spominje u Djelima apostolskim na Mljetu, a ne na Malti.).

Kotorski biskup na Crkvenome saboru iz 928., a Dalmacija u oku hrvatskih velmoža i nakon mletačkih osvajanja

Uspostava je, pak, Hrvatskoga Kraljevstva izazvala i crkveni preustroj. Valja nam pripomenuti kako se tijekom splitskoga crkvenog sabora 928. raspravljalo i o prijeporima između Dubrovačke i Kotorske biskupije (usp. Ivica Puljić, Biskupi Gornje Dalmacije na splitskim saborima 925. i 928. godine, https://hrcak.srce.hr/file/304101).

Koliko je Dalmacija bila važna hrvatskim vladarima, svjedoči činjenica da od sredine XI. stoljeća hrvatski kraljevi nose naslov kraljeva Hrvatske i Dalmacije, a 1350. u Podgrađu kod Benkovca prvi put zasjeda Opći sabor kraljevina Dalmacije i Hrvatske. Usto, u okviru posljednjih rasprava o izgledu hrvatskoga grba još je jednom istaknuto kako je upravo dalmatinski grb iz XIV. stoljeća prvi hrvatski zemaljski grb. Godine 1681. Slavonski su se i Dalmatinsko-hrvatski sabor ujedinili u Sabor kraljevstava Hrvatske, Dalmacije i Slavonije iako Dalmacija nije bila dijelom ni hrvatsko-ugarske (od 1409.) ni poslije habsburške države, nego se nalazila pod mletačkom upravom i (zaleđe) turskom okupacijom, pod kojom je bio i od Osmanlija slobodni dio Boke kotorske, koji je prethodno bio pod vlašću dukljanskih, srpskih, hrvatsko-ugarskih i bosanskih vladara (s tim da je Kotor katkad bio samostalna komuna). Neodricanjem su od dalmatinske sastavnice hrvatske velmože simbolički pokazivali kako se ne odriču povijesnih hrvatskih zemalja koje su stoljećima bile pod različitim vlastima.

Mletački stijeg spušten u Perastu

Bokeljske se, pak, slavne prošlosti nije mogao odreći ni Peraštanin Josip Visković (1728. – 1804.) izrekavši 23. kolovoza 1797. govor na hrvatskome jeziku u trenutku kad je spušten mletački stijeg i podignuta austrijska zastava nakon propasti Serenissime: „Za tristo i sedamdeset i sedam godišta naša bića, krv naša, i životi naši isti, bili su poklonjeni Tebi, i vele smo se srećni cijenili: za trista i sedamdeset i sedam ljeta Ti s nami, a mi s Tobom bijesmo na moru vazda glasoviti, vazda slavodobitnici. Nitko nas s Tobom ne vidje bježati; nitko nas s tobom ne vidje predobivene.“ Te je riječi je nedavno preminuli akademik Radoslav Tomić tumačio ovako: „Viskovićevo oplakivanje propasti Mletačke Republike svjedoči da je on dobro znao kakva se budućnost nadvija nad njegov tjeskobni i brdoviti zavičaj: samo veliki politički sustav kao što je bila Mletačka Republika mogao je štititi čvrstu granicu prema Balkanu.“ Dalmacija u sklopu Mletačke Republike za Viskovića je bila politički okvir unutar kojega je branio i njegovao vlastiti vjerski (katolički) i narodnosni (hrvatski) identitet.

Hrvati nadživjeli Serenissimu

Ipak, Boka će kotorska unutar Habsburške Monarhije sve do 1918. ostati dijelom Kraljevine Dalmacije koja je pravno bila sastavnicom Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s kojom se formalno nikad nije ujedinila, te će kao dio Kraljevine Dalmacije ući u sastav prvo Države, pa Kraljevine SHS, zatim Jugoslavije, Srbije i Crne Gore te na koncu samostalne Crne Gore. Ponosni je duh bokeljskih Hrvata Viskovića nadživio već više od dva stoljeća. Prije stotinjak godina on se najzornije iskazivao na pločama s natpisima kojima je obilježena 1000. obljetnica Tomislavove krunidbe od Herceg-Novoga do Budve i Sutomora. Hrvatski se stijeg uz crnogorski i danas ponosno vihori na Domu „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi, a 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva diljem se Boke i Svebarja dostojno obilježava. Tako i priliči stanovnicima pokrajine koja se spominje u novozavjetnim knjigama te čiji su duhovni oci sudjelovali na crkvenim saborima ključnim u oblikovanju crkvenoga ustroja na Jadranu (Kotorska biskupija i danas je pod splitskim metropolitom). Bokelji su i s njima Svebarci svoju (pa dijelom i tuđu) slobodu stoljećima plaćali ljudskim životima, a književnim djelima i umjetninama obogatili hrvatsku, sredozemnu i europsku kulturu kao najjugoistočnije predziđe Zapada.

Domagoj Vidović