„Pretposljednjeg dana Festivala sve je bilo u znaku strpljenja. To je nešto slično žutoj boji na semaforu. Prvo, gužve u gradu pokušale su da uspore naše korake, toliko, da smo jedva čekali da padne mrak. Onda se odjednom načulo da je su se svi ti koraci zbrojili na Ljetnjoj. Ma prije toga, po prvi put na ovom Festivalu, postali smo dio performansa, a scena je postala ekran. Nisu nas upozorili da odložimo telefon tokom trajanja predstave. Štaviše, bio je poželjan. Svaki naš klik i na Internetu pečat, odjednom je pjesmi bio dat.