„Počeo sam da vajam kao dijete u Lepetanima, pored mora. Sjećam se, majka je čuvala od kiše moje radove na skrovitim mjestima da se moja „mala umjetnost“ ne bi raspala. Tu se javila prva moja želja za oblikovanjem. Magijski me privlačila maslina. Upijao sam svaki njen razbokoreni pokret. Jednostavno, osjećao sam njenu dušu i miris, toplinu... I tako, sa gline sam prešao na drvo, sa drveta na kamen, sa kamena na metal... Ja sam stalno bio u nekom živom kontinuitetu...“
Luka Tomanović, 1977. godine