Sve u prirodi živi po principu suprotnosti: svjetlost i tama, dan i noć, mjesec i sunce, vatra i voda, žensko i muško, dobro i zlo... Upravo u tom principu suprotnosti nalaze se i dva plemenita metala, srebro i zlato, koje iako su suštinski različiti, u nekim kombinacijama (a naročito u umjetnosti i modi) mogu savršeno da se nadopunjuju i prožimaju.
Srebro je sjajan metal, tekovina koja se kuša u vatri, bijele boje te je upravo zbog toga simbol čednosti i čistote. Ovaj plemeniti metal, koji se u prirodi nalazi u čistom stanju, vrlo često se smatra za ženski princip i stoga upućuje na Mjesec, dok nasuprot njemu stoji zlato koje je muški princip i upućuje na Sunce. U simbolici srebra, vrlo često se povezuje ili uspoređuje sa zlatom, kao što je i na početku navedeno, te se u mnogome njihova simbolika i prožima. Upravo to njihovo spajanje ogleda se i kroz umjetnost te imamo primjer upotrebe ta dva metala koje stvaraju neke od najljepših primjera u kiparstvu poput: Vaze (Luvr, Pariz iz Riznice Sen Deni koja datira iz 1140. godine), koja je rađena kombinacijom zlata i srebra; i Bogorodice s malim Kristom (Luvr, Pariz, koja datira iz 1399. godine) koja je rađena pozlaćenim srebrom. Srebro u Novom zavjetu simbolizira istinu i vjeru, koja je u ovom slučaju povezana s ljubavlju prema bližnjima. U kršćanstvu je srebro povezano s Djevicom dok je zlato s Isusom.
Ipak, srebro ima dvostruku simboliku, kako pozitivnu tako i negativnu, te često opisuju hladnoću srebra (vjerojatno zbog njegove bjeline), ali smatra se i da upućuje na porok. Srebro često asocira i na kovani novac, a vrlo rano je dobio ulogu novca i postao simbol bogatstva i materijalne imovine. Upravo na to upućuju i neki od predmeta kao što je Parabjago tanjur (Gradski arheološki Muzej, Milano), rađen od srebra a datira iz 4. stoljeća n. e.; kao i Misorijum Teodosija I (Istorijska akademija, Madrid), također od srebra iz 388. godine. Ipak, upravo zbog njegove rane upotrebe, ali i zbog ljudske pohlepe, kao i činjenice da se ljudi nekada znaju voditi onom rečenicom da je „novac vladar“, srebro postaje nečisto, da kvari ljudsku dušu i da je faktor pohlepe i moralnog unižavanja. Do danas je ostala izreka „srebroljubac“ kojim se smatrao koristoljubiv čovjek, koji voli novac. U srednjem vijeku u Europi se najprije zabranjuje njegova upotreba, jer je smatran neproduktivnim i beskorisnim metalom, a „đavolsko srebro“ posjeduje rđava svojstva, te se pretvara u mačje kandže ili krastaču. U kršćanstvu smatra se da Isusov učenik, Juda, učinio izdaju i prodao Isusa za 30 srebrnjaka.
S druge strane, u heraldici, srebro je prikazivano bijelom bojom, te ga to čini jednim od dva jedina metala koji su prikazivani navedenom bojom. Na grčkom je „arguros“ što znači blistavo bijelo. Shodno navedenome, srebro ima znak čistoće i pročišćavanja. Također srebro je znak rječitosti evanđelista: „Riječi su Jahvine riječi iskrene, srebro prokušano, od zemlje odvojeno, sedam puta očišćeno“ (Psalm 12).
Srebro oduvijek stoji u suprotnosti sa zlatom, te je često srebro prikazivano kao manje vrijedno od zlata. Za primjer imamo srebrnu svadbu koja broji manje godina od zlatne svadbe (te je samim tim i manje vrijedna). Pored toga na mnogim takmičenjima na kojima se osvajaju medalje ili pehari za osvojeno prvo mjesto daje se zlatna medalja ili pehar a za drugoplasirane dobiva se srebro. Ipak, ne treba zaboraviti da svaka od ove dvije suprotne materije ima svoj vlastiti „život“ i svrhu i da „sja srebro kao zlato“.

Literatura:
1. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Bandurina, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979.
2. Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.
3. Meri Holingsvort, Umetnost u istoriji sveta, EVRO-GIUNTI, Beograd, 2006.