“Kuća Bukovac rodna je kuća i muzej Vlaha Bukovca (Cavtat, 1855. – Prag, 1922.), jednog od najznačajnijih hrvatskih slikara i začetnika hrvatskog modernog slikarstva. Tijekom svog kozmopolitskog života, provedenog u Americi i europskim gradovima, Bukovac se često vraćao kući, gdje je ostavio velik dio svojih djela.Bukovčeva rodna kuća tipična je građanska kuća s kraja 18. i početka 19. stoljeća, kamena dvokatnica s manjim vrtom na južnoj pročelnoj strani i prostranim stražnjim vrtom na sjeveru. Kuća, smještena u jednoj od uličica što od cavtatske rive vode prema Prijekom, ima i svoju povijest i svoju predpovijest – kontinuitet stambenog mjesta još od antike”.
Danas Kuća Bukovac u Cavtatu nije samo muzej, već i živ prostor susreta, učenja i dijaloga s publikom. Upravo o toj suvremenoj ulozi muzeja, s posebnim naglaskom na muzejsku pedagogiju i rad s različitim skupinama posjetitelja, razgovarali smo s Petrom Kralj Fox, muzejskom pedagoginjom.
Možete li nam objasniti što točno podrazumijeva pojam muzejske pedagogije i koji su njezini osnovni ciljevi?
Jednostavnim rječnikom rečeno muzejska pedagogija bila bi most koji povezuje muzej s njegovom publikom. Možemo reći da muzejski pedagoški programi pretvaraju prostor muzeja iz mjesta pasivnog promatranja u prostor aktivnog dijaloga i učenja.
Pedagoški odjel muzeja otvara muzej prema zajednici, izlazi izvan fizičkih granica muzeja i ulazi u mnoge formalne i neformalne oblike obrazovanja, povezujući se s lokalnom zajednicom, ali i šire, s obzirom da radim u muzeju koji djeluje u izrazito turističkom mjestu imamo i sadržaje za strane posjetitelje, iako nam je primarni fokus na domaćoj publici.
Muzejska pedagogija nije samo prenošenje informacija o izloženim predmetima, već poticanje posjetitelja na promišljanje, kritičko sagledavanje umjetnosti i svijeta oko sebe. Kroz edukativne programe namijenjene različitim skupinama — od djece i mladih, preko odraslih, pa sve do osoba s posebnim potrebama — muzej postaje mjesto koje potiče na promišljanje i kritičko sagledavanje kako muzejskih izložaka tako i okruženja u kojemu se nalazi.
Ono što muzejsku pedagogiju čini posebno važnom jest njezina uloga u jačanju svijesti o kulturi i umjetnosti kao temeljnim vrijednostima društva i važnom elementu u stvaranju identiteta zajednice.
Muzejska pedagogija kroz svoje, različitoj publici prilagođene programe, pretvara posjet muzeju u zanimljivi, iskustveni doživljaj koji će ostaviti traga.
Kako se muzejska pedagogija razvijala kroz godine, a kako se specifično manifestira u Kući Bukovac?
Muzejska pedagogija u Hrvatskoj se intenzivnije razvija u drugoj polovici devedesetih godina. Nekad su se tim poslovima bavili kustosi, a danas gotovo svaki muzej ima zaposlenog barem jednog muzejskog pedagoga. Dogodio se, da tako kažem, edukacijski obrat. Više nije dovoljno samo prenijeti informaciju, naglasak je na procesu, na iskustvenom usvajanju znanja, kroz radionice i različite kreativne programe.
U Kući Bukovac pedagoška djelatnost traje već dvadeset godina. U početku su angažirani vanjski suradnici za rad, uglavnom s djecom, a danas, odnosno od 2017. ja sam zaposlena na mjestu muzejskog pedagoga. Imamo standardne edukativne programe koji posjetiteljima približavaju život i rad Vlaha Bukovca, jednog od najvažnijih hrvatskih slikara. Posebna pažnja posvećena je interpretaciji njegove umjetnosti kroz vođene ture, radionice za djecu i odrasle te interaktivne izložbe. Često pozivamo druge umjetnike, fotografe, glumce, kako bismo zajedno radili na programima, kako za djecu tako i za odrasle, koji svima nama, zajedno, osiguravaju dublje razumijevanje Bukovčeva stvaralaštva i kulturno-povijesnog konteksta u kojemu je djelovao.
Na koji način Kuća Bukovac doprinosi obrazovanju i kulturi zajednice?
Prije svega, Kuća Bukovac svojim stalnim postavom i muzejskim radom, te kroz razne edukativne programe i radionice za djecu i odrasle, nezaobilazna je kulturno-povijesna točka šire zajednice.
Aktivno surađujemo s lokalnim školama i obrazovnim institucijama. Kroz posebne programe učenici mogu proširiti svoje znanje iz područja umjetnosti, povijesti i kulture na zanimljiv i pristupačan način.
Kuća nudi i digitalne sadržaje poput multimedijalnih prezentacija i virtualnih tura, čime omogućuje pristup muzejskim zbirkama i onima koji nisu u mogućnosti doći osobno.
Koje su specifične aktivnosti ili programi koje muzeji poput Kuće Bukovac nude kako bi angažirali mlađe generacije?
Pa, veliki je broj raznih specifičnih aktivnosti i programa kako bi mlađim generacijama približili umjetnost i kulturnu baštinu na interaktivan i zanimljiv način. Uglavnom radimo na projektima, recimo snimanja filmova, pripreme predstava ili lutkarskih predstava, u kojima oni prolaze sve aspekte rada, od režije, snimanja, glume, izrade scene, lutki i slično… Sam proces im je zanimljiv. Tema je uvijek neka vezana za Bukovca ili cavtatsku baštinu. Organiziramo edukativne igre i kvizove za djecu i njihove roditelje, na jednoj strani djeca, na drugoj roditelji… I to uvijek bude zabavno. Djeca žele pokazati što sve znaju i važno im je biti bolji od roditelja, koji opet, ne žele ispasti neznalice… Bude duhovito, u svakom slučaju.
Kako muzejski edukatori mogu potaknuti kreativnost posjetitelja, posebno djece, kroz interaktivne aktivnosti?
Razne su metode, ali prije svega treba postojati interes djece za dolazak svake subote na naše radionice Šarene školice, a on je, moram priznati velik. Nekad dolaze i samoinicijativno, kad god imaju vremena. Doživljavaju muzej kao svoj prostor slobode, prostor u kojemu se mogu izražavati na najrazličitije načine. Uče prihvaćati drugačije, uče o stvarima koje su im nove i nepoznate…
Što mislite o integraciji novih tehnologija u muzejske edukacijske programe? (digitalizacija, virtualne ture...)
Muzeji i galerije Konavala odavno su prihvatili nove tehnologije kao komunikacijski medij s posjetiteljima. Imamo iznimno čitani blog kojim promoviramo naše bogato kulturno naslijeđe i nekoliko interaktivnih online platformi. Radimo virtualne izložbe i aplikacije… Sve to povećava angažman publike. Posjetitelji mogu istraživati umjetnička djela na inovativne načine, što doprinosi boljem razumijevanju i vrednovanju kulturne baštine.
Što biste istaknuli kao najzanimljiviju izložbu u Kući Bukovac?
"Pepelu velikog Bukovca" izložba je iz 2018. godine koju bih posebno izdvojila među programima Kuće Bukovac. Na njoj su predano radile naše izvrsne kolegice, više kustosice Lucija Vuković i Helena Puhara, oblikujući izložbu iznimne emotivne snage.
Ova izložba donosi dojmljiv prikaz posljednjeg ispraćaja Vlaha Bukovca, jednog od naših najvećih umjetnika. Posebno bi spomenula tada izložene fotografije iz muzejske građena na kojima je prikazana je masa ljudi koja se okupila kako bi mu odala počast, ispunivši Gruž i Stradun – prizor koji u današnje vrijeme možemo usporediti s oproštajem Olivera Dragojevića. Bilo je to doba bez televizije i društvenih mreža, no unatoč tome, cijeli grad je bio ujedinjen u posljednjem pozdravu velikom umjetniku, što svjedoči o njegovom neizmjernom značaju i ostavštini.
Kako se planira povezivanje života i djela Vlaha Bukovca s konkretnim iskustvima i emocijama posjetitelja?
Kuća Bukovac specifičan je muzej. Riječ je o umjetnikovoj obiteljskoj kući i ateljeu u kojemu je izložbeni i stalni muzejski postav. Autentičnost prostora, atmosfera u kojoj je umjetnik stvarao, uistinu pruža jedinstven doživljaj i utoliko, kad već spominjete emocije posjetitelja, oni imaju potrebu, na kraju posjeta, podijeliti svoje doživljaje, u pravilu pozitivne, s djelatnicima. Rijetki su, ako ih uopće ima, koji izađu iz muzeja nezadovoljni.
Koji su izazovi kada radite s različitim dobnim skupinama, od djece do odraslih, i kako prilagoditi edukativne aktivnosti svakoj grupi?
U Kući Bukovac osim rada s djecom i odraslima, posebno bih istaknula i programe usmjerene na ranjive skupine.
Tako smo, primjerice, provodili različite edukativne i integracijske programe s izbjeglicama iz Ukrajine, pomažući im da se upoznaju s našom kulturnom baštinom, dok smo istovremeno otkrivali bogatstvo njihove kulture. Nastojali smo ih aktivno uključiti u muzejske događaje, stvarajući prostor za međusobno razumijevanje i povezivanje kroz umjetnost.
Posebno smo ponosni i na programe za mlade s teškoćama u razvoju, koji su osmišljeni tako da potiču njihovu kreativnost i interakciju s umjetničkim sadržajima.
Jedan od meni najdražih projekata bio je upoznavanje svijeta gluhih i nagluhih osoba, čiji je vrhunac bio stvaranje prilagođenog muzejskog vodiča koji mogu koristiti putem QR koda. Na taj smo način osigurali pristupačnost muzejskih sadržaja i omogućili inkluzivnije iskustvo za sve posjetitelje.
Kako muzeji poput Kuće Bukovac mogu privući i angažirati stariju publiku, koja možda nije toliko zainteresirana za moderne pristupe u muzejima?
Posebna se pazimo na našu stariju publiku. Razvijamo raznovrstan program koji, osim izložbenih aktivnosti, uključuje i predavanja posvećena životu i djelu Vlaha Bukovca te kulturnoj baštini Cavtata i Konavala. Također se organiziraju različite radionice i druženja, a dio programa provodi se i izvan muzejskog prostora, primjerice u Domu za starije i nemoćne Konavle, čime se dodatno potiče njihovo uključivanje i sudjelovanje u kulturnim aktivnostima.
Kako Kuća Bukovac doprinosi stvaranju zajednice kroz svoje aktivnosti i programe?
Kroz svoje raznolike aktivnosti i programe koji povezuju umjetnost, kulturu, edukaciju i njegovanje baštine Kuća Bukovac značajno doprinosi integriranju zajednice.
Organiziraju se razne aktivnosti za sve uzraste — od radionica za djecu koje potiču kreativnost i ljubav prema kulturnoj baštini, do predavanja, izložbi i vođenih tura za odrasle i starije posjetitelje.
Kroz ove programe Kuća Bukovac stvara prostor gdje se različite generacije mogu okupiti, učiti i uživati u umjetnosti, čime doprinosi jačanju zajedništva i promicanju kulturne baštine.
Možete li podijeliti neki konkretan primjer iz prakse kada ste svjedočili stvarnoj povezanosti muzeja i lokalne zajednice?
Jedan od naljepših primjera je subotnja atmosfera kada se naši mali polaznici s nevjerojatnom slobodom i radošću kreću kroz muzejski prostor, postaju mali vodiči kroz postav i s entuzijazmom i veseljem sudjeluju u programima, dok roditelji s ponosom prate i aktivno sudjeluju u svim događanjima. Ovaj prizor savršeno ilustrira kako se kultura, obitelj i zajedništvo isprepliću, stvarajući toplu i inspirativnu atmosferu u kojoj se svaki posjet muzeju pretvara u jedinstveno iskustvo. Isto tako, kao primjer uspješnog povezivanja muzejske djelatnosti i lokalne zajednice može se istaknuti prošlogodišnji božićni projekt Konavoske jaslice. Projekt predstavlja rezultat dvomjesečnog rada u kojem je sudjelovalo ukupno 387 djece s područja Općine Konavle. U okviru projekta provedene su 23 radionice u osnovnim školama i dječjim vrtićima, na području od Grude do Cavtata. Posebna vrijednost projekta očituje se u poticanju zajedništva i međusobne povezanosti, koja se razvijala kroz proces upoznavanja povijesnih znamenitosti konavoskog kraja, uz primjenu tehnike oblikovanja gline.
Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete u svakodnevnom radu muzejske pedagogije?
Najveći izazovi s kojima se susrećemo u svakodnevnom radu muzejske pedagogije su višestruki. Jedan od ključnih izazova je prilagodba sadržaja različitim skupinama – od najmlađih posjetitelja do odraslih – te osiguravanje da programi budu zanimljivi, edukativni i interaktivni za sve. Uz to, često se suočavamo s ograničenim financijskim i kadrovskim resursima, što dodatno otežava realizaciju naših projekata.
Nadalje, integracija suvremenih tehnologija u tradicionalne muzejske programe predstavlja izazov, ali i priliku za stvaranje novih oblika interakcije i angažmana. Stalna edukacija i osposobljavanje muzejskih pedagoga također su imperativ kako bi se pratili brzi društveni i obrazovni trendovi.
Konačno, izazov je i uspostaviti i održati čvrstu povezanost između muzeja i lokalne zajednice, potičući aktivno sudjelovanje posjetitelja i stvarajući prostor u kojem se kultura i edukacija stapaju na kreativan način.
Kakva je reakcija posjetitelja na edukativne programe i kako biste željeli da se ta reakcija poboljša?
Reakcija je u pravilu pozitivna. Ako nešto treba poboljšati voljeli bismo da to bude veći broj tinejdžera, tu skupinu nekako najslabije pokrivamo tj. najteže ih je privući.
Kakvu budućnost predviđate za muzeje, posebice kada je u pitanju njihova edukativna uloga?
Vjerujem da će muzeji postati još otvoreniji i uključiviji prostori koji povezuju zajednicu, potiču dijalog i osiguravaju da kultura i znanje budu dostupni svima, bez obzira na dob, obrazovanje, socijalne mogućnosti. Muzeje vidim stvarno kao prostore slobode.
Koje inovacije ili trendove vidite na horizontu?
Nadovezat ću se na prethodni odgovor. Muzej kao promicatelj slobode i uključivanja - teme su koje će nas sve više okupirati u budućnosti. Prošle godine sam s kolegicom iz muzeja bila na jednom edukacijskom programu u Tiflološkom muzeju u Zagrebu koji se bavio pitanjem kako muzej učiniti pristupačnim osobama s određenom vrstom invaliditeta, osobama koje imaju problema s vidom ili sluhom, i slično. To su teme kojima bih se htjela baviti u sljedećem razdoblju, kao i senzibilizirati stalne korisnike naših programa za takve teme.
Što biste voljeli da se promijeni u pristupu muzejima, bilo od strane same institucije ili od strane posjetitelja?
Primjerice, voljela bih da posjetitelji bolje razumiju naš rad. Kao što se moglo vidjeti tijekom naše prošogodišnje Noći muzeja, iza kulisa postoji mnogo nevidljivih poslova koji su ključni za funkcioniranje muzeja, ali široj javnosti često ostaju nepoznati. Muzeji nisu samo mjesta za klasično razgledavanje – želimo se približiti publici jer smo ovdje upravo zbog njih. Bez njihove uključenosti i interakcije, naš posao ne bi mogao biti u potpunosti ostvaren.
Učenici Hrvatske nastave iz Crne Gore također su vas posjetili s učiteljicom Majom Širolom Pean.
Bilo nam je iznimno drago što smo ih imali priliku ugostiti. Nadam se da smo im na zanimljiv i inspirativan način približili život i djelo velikog slikara Vlaha Bukovca te ih upoznali s ljepotama mauzoleja obitelji Račić, remek-djela slavnog Ivana Meštrovića u Cavtatu.