Lijepo je samo ono što se oku dopada?

Time to read
2 minutes
Read so far

Utorak, 28. srpnja 2020. - 11:34

“Istina koju moje figure nose… izranja izgleda, iznutra kao život sam.”

                                                                    Ogist Roden 1911. godine

 

Jesu li umjetnici tragajući za novim umjetničkim pravcima i slikarskim tehnikama, zanemarili estetske vrijednosti i izvršili atentat protiv dobrog ukusa?

Pojavom avangarde (kraj XIX. i početak XX. stoljeća), umjetničke tendencije se umnogome suprotstavljaju klasičnoj poeziji i većim djelom tradicionalnoj umjetnosti. Između misli  i oblika umjetnika avangarde nalazi se-igra. Da bi čovjek (homo sapiens) funkcionirao kao razumno biće trebao bi uskladiti svoje dvije strane ljudskog ponašanja: homo faber (čovjeka koji radi) i homo ludens (čovjeka koji se igra). Iako je za razvoj civilizacije i kulture bila bitna koegzistencija homo fabera i homo ludensa, ipak glavni činilac u stvaranju avangardnih umjetnosti zauzima homo ludens. Jednom kada linija započne svoje kretanje po papiru, avangardni homo ludens joj se prepušta; u tom prepuštanju on više ne poštuje univerzalne konvencije religije, znanosti, estetike pa ni umjetnosti, u tom momentu stvaralačkog čina on je okrenut sam sebi i svojim unutarnjim stanjima. Baš zato avangardna umjetnost predstavlja novu stvarnost, odnosno novu umjetnost, koja je u suprotnosti s principima tradicionalne umjetnosti. Različiti pravci koji se javljaju u avangardi poput fovizma, analitičkog kubizma, futurizma, dade, nadrealizma i drugih su apstraktne i nadrealne; neki bi rekli da ugrožavaju estetska načela kao i da su u suprotnosti s logikom. Međutim, ako se na moment vratimo na Hegelovu tezu o kraju umjetnosti, odnosno o kraju umjetnosti kakve smo poimali, zar avangardna umjetnost nije početak nove umjetnosti o kojoj je Hegel govorio?

Inovativno, originalno, eksperimentalno, progresivno, revolucionarno su samo neke od osobina koje se vezuju avangardni umjetnički pokret; baš kao što Renato Pođoli govori da je avangarda puna entuzijazma prema nečemu novom, neizvjesnom-avanturi. Početak XX. stoljeća nije nužno vezan za samo promjenu u idejama, naprotiv, avangardni umjetnički pravci donose sa sobom upotrebu novih materijala-koji su prije toga bili maltene nezamislivi u umjetničkom stvaralaštvu. Dada, kubizam, futurizam, apstraktni futurizam, konceptualna umjetnost, supermatizam, kao i mnogi drugi pravci više ne prikazuju estetski prijatne umjetničke cjeline; one sada variraju od vangogovskog očaja pa sve do brutalnosti umjetničkog performansa. Međutim, zar nije lijepo sve što je i istinito? A ako govorimo o istinitom onda se pod time podrazumijeva sve ono što je ljudsko, a to nisu samo lijepi i prijatni osjećaji već i nagoni, želje, fantazije, tuga, očajanje otuđenost… s obzirom na mijenjanje svijesti u modernom dobu, došli smo i do promjene ukusa; samim tim čovjeku postaje prihvatljivije ogoljeno prikazivanje nekih  čovjekovih stanja baš onakvih kakvi jesu: prikazuju se izopačene i deformirane face, groteskni pokreti i oblici, krik očaja koji proizvodi izobličena lica i grimase… Upravo sva ta djela, koja pojačavaju nelagodnost i osjećaj mučnine prikazuju neku vrstu uznemirujuće ljepote, svojstvenu anksioznosti modernog doba i čovjeka.

Na kraju ako se vratimo do grčkih filozofa, sjetit ćemo se da je Platon u svojoj “Gozbi” raspravljao o ideji ljepote. Iako on ne raspravlja o ljepoti umjetničkog djela, u jednom momentu se izjednačava umjetnički lijepo s idejom ljepote, dok se ideja ljepote također odnosi  na djelovanje. Međutim, lijepo, dobro i istinito ne izjednačava kao iste pojmove, dok je lijepo ono što je i dobro i istinito. Stanja koja su prikazanja u nekim od avangardnih umjetnosti, poput lične patnje, iskustva otuđenosti, poremećene imaginacije, ali i promjene ukusa, su istinita stanja svojstvena modernizmu, prikazana u novim tendencijama umjetnosti. Prema tome, da li se mogu smatrati lijepim i ako oku nisu dopadljive?

 

Povjesničarka umjetnosti Marija Saičič