Modernizacija, koju nosi sa sobom XXI. Stoljeće, ne ogleda se samo u razvoju tehnologije, već i načinu ponašanja, razmišljanja, poimanja morala i normi, kao i promjenama u mnogim segmentima društvenog života, pa tako i u kulturi i umjetnosti.
Svaka umjetnička epoha nosila je sa sobom različit izraz odnosno formu, premda smo svjedoci povezanosti toka umjetnosti kroz dugi niz vremenskog perioda. Njeno značenje i odgovor na pitanje što je umjetnost se pokušavalo objasniti kroz mnoge druge znanosti, poput filozofije, a danas i teorije umjetnosti, međutim konačnog i konciznog odgovora na ovo pitanje nije bilo. Mnogi filozofi imali su različitih teza i shvaćanja o umjetnosti i njenoj funkciji, premda do dan danas imamo dosta argumenata za i protiv za svaku od njih.
Jedna od najzanimljivijih teza je svakako Hegelova o kraju umjetnosti. Sama modernizacija, koja je na početku spominjana, utjecala je na promjenu toka umjetnosti, ne samo u tehničkom odnosno izvedbenom smislu (gdje se konkretno misli na upotrebu suvremenih materijala i eksperimentiranja s novim), već i u samom promišljanju umjetnosti. Da li od perioda romantizma zaista dolazi do kraja odnosno “umiranja” umjetnosti ili je XXI. stoljeće dovelo zapravo samo do kraja umjetnosti kakvu smo do sada znali?
Govoreći o kraju umjetnosti, Hegel je istu podijelio na tri etape: simboličnu, klasičnu i romantičnu. Simbolična, koja je povijesno prva i s kojom je počeo razvoj umjetnosti; zatim klasična umjetnost, koja predstavlja period u kojem umjetnost doživljava svoj puni procvat, izražavana je u formi ljudskog lika, i romantična kao vrhunac poslije kojeg sve polako opada i umire… Za njega umjetnost je predstavljala jedan od tri segmenata, koje su činile apsolutni duh: religija, filozofija i umjetnost. (Ovdje je vrlo bitno napomenuti da on pojam apsolutnog izjednačava s istinom; kada spoznamo apsolutni duh spoznali smo istinu.) Umjetnost je po njemu pružala pomoć u razvoju duha, dok nakon kraja umjetnosti, o kakvoj Hegel govori, ona postaje sredstvo izražavanja i spoznaje čovjeka.
Umjetnost je oduvijek bila samosvjesno stvaranje, a nikako podražavanje prirode. Forme likovne umjetnosti su bile različite, a predstave koje su prikazivane nosile su religiozan kontekst i uglavnom su bile povezivane s vjerovanjima tadašnjeg naroda (ovisno o kojoj epohi je riječ). Umjetnost je vremenom napredovala, kako u tehničkom tako i u idejnom smislu. Pojavljivale su se nove forme i pravci kao nešto što je odgovaralo čovjekovim čulnim i duhovnim osjećajima. Smatrano je da je najveća namjena umjetnosti proizvesti katarzično iskustvo. Tijekom vremena, umjetnost se polako počinje okrećati čovjeku njegovim unutrašnjim stanjima, ali i postaje sredstvo u smislu razumijevanja samoga sebe, kao i neke vrste utjehe; što bi Vladan Desnica rekao da je umjetnost sredstvo kojim se “liječimo od života, svako na svoj način.” Umjetnost nije samo puko ovladavanje tehnike i besprijekorno vladanje kistom i paletom, već i proizvod duha: talenta, misli, ideja i stavova…
Napredovanjem tehnologije, i pronalaskom novih grana umjetnosti, zamijenjene su klasične, tradicionalne tehnike i forme umjetnosti, te umjetničko izražavanje danas sve više fokusira na tehnologiju i digitalizaciju umjetničkog produkta. A čovjek kao misaono biće, koje ima želju za izražavanjem preko slike, ritma ili riječi, nastavlja raditi to u vremenu u kojem živi, s novim sredstvima i novim načinima umjetničkog izraza. Zato ne govorimo o stvarnom kraju ili “umiranju” umjetnosti, govorimo o kraju umjetnosti kakvu smo do sada znali; polako se opraštajući od tradicionalnih formi izražavanja, a prepuštajući mjesto nekim novim koji prate tok modernog ukusa i života…
Marija Saičić, povjesničarka umjetnosti