U sklopu Međunarodnog festivala KotorArt 15.7. i 16. 7., održan je književni program Pjaca od knjige, koji je u svom prvom izdanju bio posvećen obilježavanju dvostrukog izuzetno značajnog jubileja: 100 godina od smrti Franca Kafke 1924. godine i stogodišnjici od objavljivanja romana „Čarobni brijeg“ Thomasa Manna iste godine.

O Kafki, s akcentom na njegov roman „Proces“, prvu večer, na razgovoru naslovljenom „Čudno koje nikoga ne začuđuje“ mišljenja su razmijenili germanistkinja Biljana Pajić i sociolog Pavle Milenković, uz moderiranje urednice programa, filologinje Maje Mrđenović. Sljedeću večer, o Mannu i romanu „Čarobni brijeg“, razgovarale su književna kritičarka Nataša Anđelković i docentkinja za oblast njemačke književnosti Jelena Knežević, dok je ovaj okrugli sto, nazvan „Bizarni šarm epohe“, moderirala filologinja Jasmina Bajo. Cijeli program urednički je objedinjen naslovom „Moramo da razgovaramo o K.(astorpu)“, s težnjom aludiranja na naslov knjige Lajonel Šrajver „Moramo da razgovaramo o Kevinu“, koja se, između ostalog, bavi nasiljem i pogubnošću mehanizma poricanja. Ovaj naslov označava težnju da se, iako razmatrani romani istovremeno predstavljaju introspektivna putovanja kroz ljudsku psihu likova, ali nose i značajne društveno-kritičke implikacije, akcenat cijelog programa unekoliko pomjeri ka pitanjima osobne i društvene odgovornosti i angažmana.
O Kafkinom „Procesu“, jednom od najčuvenijih i najneobičnijih djela svjetske književnosti, za koje se često kaže da predstavlja nerazrješivu šifru suvremene egzistencije koja precizno pogađa nečistu savjest čovječanstva, Pavle Milenković je rekao da je ovaj roman itekako potentan za sociološke interpretacije. On je govorio o mogućnostima i dometima ovog pristupa, kao i o njegovim ograničenjima i potencijalima prožimanja s drugim interpretativnim čitanjima. „Sociološko tumačenje književnosti najčešće pisca i djelo tumači zbirom konstelacija njegove etničke i kulturne pripadnosti, ekonomskog položaja i političkog opredjeljenja, ili naglašavanjem nekog od navedenih faktora. No, pisac kao i djelo više je od navedenog zbira, pa se treba pitati kako možemo glasom pisca razumjeti društvene procese. Književno djelo, isto tako, nije tek mehanička rezultanta društvenih procesa, mada su ti procesi nesumnjivo uključeni u njegov nastanak“, rekao je Milenković. Ljepota romana „Proces“, smatra on, nije u narativnoj raskoši već u faktografskoj ogoljenosti egzistencije, odnosno u njegovoj istinitosti.
Biljana Pajić se osvrnula na pojam kafkijanskog i navela da se za taj pojam, između ostalog, može reći da označava svijet kao prepreku. Ovakvo razumijevanje u nekoj mjeri nam razjašnjava što nam to u Kafkinom djelu, u kojem mnogo štošta odgovara našem iskustvu, izaziva efekt mučnog začuđenja. Naime, „Kafkino djelo se često prema čitaocu ponaša kao prepreka, baš kao i svijet prema njegovim junacima. Više je stvari koje nas u tome zbunjuju, a jedna od njih je što se tim junacima događaju nesumnjivo čudne stvari – ali se oni njima ne čude. Taj nedostatak čuđenja i mirno prihvaćanje potpuno apsurdnih okolnosti svakako je važan element kafkijanske atmosfere“, pojasnila je Pajić. U razgovoru je bilo riječi i o pojmu slobode u romanu „Proces“ i o odnosima moći i dominacije; o humoru i mogućnosti da se ovaj roman čita i kao humorna parabola glavnog lika da shvati smisao svog postojanja; te o transmedijalnosti „Procesa“ – kako kroz prenošenje ove pripovijesti na različite medijske platforme, tako i o različitim djelima za koja možemo reći da, barem u nekim aspektima, imaju kafkijansku atmosferu.
„Čarobni brijeg“ jedan je od najvećih romana njemačke i svjetske književnosti. U ovom djelu se oslikava ne samo specifični duh vremena, dekadencija europske građanske klase prvih decenija 20. st., već autor čini i modernistički napor da čitavu jednu tradiciju, i književnu i kulturnu, razobliči putem obrazaca koji upravo stoje u njenoj osnovi. Jelena Knežević objasnila je da je „'Čarobni brijeg' roman o epohi u promjeni, o društvu koje se suočava sa krizom. Možemo ga čitati kao ljubavni roman u kojem se sučeljavaju strasti, bolesti i smrt. Društveno neprihvatljiva ljubavno-erotska fascinacija glavnog protagoniste, mladića iz patricijske porodice, zavodljivom Ruskinjom iz Dagestana, postaje podsticaj za njegov lični razvoj i nadrastanje sopstvenih ograničenosti u malograđanskom, individualistički liberalnom kontekstu. Istovremeno, 'Čarobni brijeg je filozofski roman ili roman ideja koji estetski ubedljivo oživljava mnoštvo suprotstavljenih društveno-političkih, socioloških, filozofskih pa i poetičkih koncepata iz epohe modernizma uoči Prvog svetskog rata. Ove ideje polažu pravo na univerzalno važenje boreći se za 'dušu' prosječnog građanina, otjelovljujući ih u živopisnim stanovnicima lječilišta u švajcarskom Alpima, koji dodatno podstiču mladog Kastorpa da otkrije sopstveno biće“. Utoliko je, podvukla je Knežević, „Čarobni brijeg“ parodija obrazovnog romana, budući da Thomas Mann svaku od ovih pozicija, baš kao i sve elemente u strukturi paradigme devetnaestovjekovnog Bildungsromana podvrgava ironijskom preispitivanju i parodijskoj destabilizaciji.
Nataša Anđelković je istakla monumentalnost romana „Čarobni breg“, njegovu važnost za književnost i kulturu 20. st., ali je skrenula pažnju i na to da kada je riječ o našoj publici, postoji određen zazor: „Čarobni brijeg“ iziskuje obrazovanog čitaoca otvorenog za intenzivnu intelektualnu avanturu. U svom izlaganju Nataša Anđelković je posebnu pažnju posvetila postupku karnevalizacije u „Čarobnom brijegu“. Napravila je vezu između Kotora, grada u kojem se ovaj festival održava i karnevalske kulture i tradicije i objasnila šta znači taj postupak u književnosti kada elementi karnevala i karnevalske kulture ulaze u svet književnog djela. „Manova centralna tema – destabilizacija i razaranje vrijednosti građanskog društva, u „Čarobnom brijegu“ izražena je karnevalskim motivima i karnevalskom slikom svijeta, tako što formalno stavljanje karnevalske maske omogućava da se bude neko drugi i da se prekrše stroge norme građanskog društva koje se u svakodnevnom životu ne mogu prelaziti“, konstatirala je Anđelković. Ona je ukazala i na to da se luksuzni sanatorij može razumjeti kao metafora za bolest europskog građanskog društva pred sam početak Prvog svjetskog rata, a da je ta metafora vrlo živa i aktualna i danas.
Jozef K. i Kastorp (i) naši su suvremenici i sučelnici, u pokušajima da kafkijanski, „začarani“ sistem, svijet otuđenja, egzistencijalne anksioznosti, političke turbulentnosti i sveukupno apokaliptične atmosfere, ako ne pobijedimo, barem razumijemo „iznutra“, što već, samo po sebi – predstavlja subverzivnost i otpor, složili su se svi sugovornici. Naposljetku, istaknuto je i da Kotor, grad svjetske kulturne baštine i europske kozmopolitske i humanističke tradicije, zaslužuje prepoznatljiv književni program koji bi se dešavao tijekom ljeta, a koji bi se razlikovao i po temama i u konceptu od ostalih ljetnih festivalskih književnih programa u okruženju, koji se baziraju na promocijama aktualnih naslova i sajmovima knjiga.