Kavez, predmet koji se često povezuje s fizičkim zatočeništvom, objekt koji istodobno ograničava, ali i štiti, ima dvojaku simboliku u (likovnoj) umjetnosti. Spektar njegova tumačenja u likovnim prikazima iznimno je širok, osobito u modernoj umjetnosti. Kroz povijest on postaje simbol ljudske egzistencije, slobode i zatočeništva, kontrole i nemoći.
Kavez predstavlja prostor ograđen rešetkama kroz koje dopiru svjetlost i zrak, tek ovlaš dajući privid slobode. Međutim, činjenica je da su rešetke postavljene tako da se živo biće kroz njih ne može provući, što jasno implicira zarobljenost. Kavezi se ponekad koriste kao sredstva za transport životinja, no mnogo češće služe za držanje opasnih životinja, životinja u cirkusima ili zoološkim vrtovima, ali i onih koje držimo u kućnim uvjetima, vjerujući da im time omogućujemo lijep i lagodan život. Ipak, životinje koje žive u kavezima u kućnim uvjetima imaju ograničenu slobodu, a ne živeći u svom prirodnom staništu, imaju i sužen pogled na život i prirodu. Poznato je da ptice oslobođene iz kaveza nerijetko uginu jer su, nakon dugog zatočeništva, izgubile vještinu snalaženja u svijetu (slobodi) koja im je po prirodi pripadala.
Iako fizički ne živi u kavezu, čovjek se često može naći u psihološkom. Kavez tada postaje metafora za unutarnje strahove, prepreke koje si sam nameće, ali i negativna uvjerenja koja nas sputavaju u ostvarenju ciljeva i želja. On simbolizira ograničenje, nemoć, represiju i sputavanje, ali i potrebu za promjenom. Danas često kažemo da „živimo u kavezu“ kada osjećamo nezadovoljstvo poslom, odnosima (ljubavnim, obiteljskim, prijateljskim) ili vlastitim navikama. Također postoji i izraz „zlatni kavez“, koji označava imati sve, a nemati ništa – u smislu materijalnog obilja, ali ograničene slobode zbog obiteljske ili partnerske posesivnosti i ljubomore.
U modernoj i suvremenoj umjetnosti kavez se često prikazuje kao metafora neslobode, unutarnjih ograničenja, ali i društvene kontrole. Kod Francisca Goye ideja zatočeništva i pritiska društvenih normi očituje se kroz prizore vezanih i zatvorenih figura, dok René Magritte, u nadrealističkom maniru, koristi motiv kaveza i ptice kako bi prikazao sukob duha i tijela, slobode i ograničenja. Giacometti, s druge strane, kroz svoje skulpture prikazuje kavez kao svojevrsni zatvoreni prostor u kojem on postaje metafora izolacije i čovjekove tjeskobe.
Ovo su samo neki od umjetnika koji su koristili kavez kao motiv koji predstavlja nevidljive oblike suvremenih ograničenja, ali i univerzalnu metaforu ljudske potrage za slobodom. Najčešći prikazi su ptice u kavezima ili prazni kavezi s otvorenim vratima, što upućuje na oslobođenje.
Danas postoji i izraz „drmanje kaveza“, koji ne mora nužno značiti oslobađanje. On može biti izraz nemira onih koji se nalaze izvan njega, narušavanje ravnoteže ili pak stvaranje prividnih promjena, iako su rešetke i dalje na svome mjestu.
Na kraju, postoje ljudi koji, poput ptica, ne znaju živjeti izvan vlastitog kaveza. U trenutku kada se vrata kaveza konačno otvore, suočeni sa stvarnim svijetom i njegovom nemilosrdnošću, brzo pokažu da sloboda zahtijeva odgovornost, snagu i sposobnost snalaženja koje ne posjeduju. Zato, poučeni takvim iskustvima i/ili vlastitim strahom, mnogi biraju ostati u svojim „kavezima“, ne izlazeći izvan zone komfora. Tako u prividu sigurnosti provedu život – ograđeni rešetkama.
Marija Saičić