Izložba slika i oblutaka VESELINA BANJEVIĆA bit će otvorena u Galeriji solidarnosti – palača Pima ,u ponedeljak ,15. lipnja u 20 sati.
Banjević je rođen 1946. godine na Cetinju. Akademiju likovnih umetnosti završio je 1970. godine u klasi profesora Ljubice Sokić.
Član je ULUS-a od 1973. Izlagao je na izložbama u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Beogradu i Stolivu u Boki kotorskoj.
U katalogu izložbe Mladen Lompar pjesnik, esejista i likovni kritičar, je zapisao:
“Kamene fasade, vedute gradova, simboli crnogorskog pejzaža, spletovi maslina i međa, anatomija tijela i replike umjetničkih djela (arhitekture, skulpture i slike) su ustaljeni motivi Banjevićevih djela.” Ovaj tematski sloj Banjevićevih ostvarenja, međutim, ne obuhvata grafiku i crtež, koje su neko vrijeme trajno angažovale njegovo umjetničko djelovanje. Grafika inspirisana stihovima poeme Zloslut, velikog crnogorskog pjesnika Mirka Banjevića, njegovog oca, je potpuno u službi jedne umjetnički već obrađene teme. Vizije su najsličnije deliričnoj magnitudi, koja se u vrhu kovitlaca završava pticolikom a neđe i homoidnom formom.
Kad je to “epicentar” iz kojega u prostor vrcaju nemirne putanje, nema ni iluzije završetka vijugama stravičnosti. Čak je i glava, koja kao bez čapre dočekuje strelice zloslutnog ćukanja, više kruna jedne uzavrele emocije, nego njeno izvorište.
U listovima sa motivma arhitektonskog nakita romaničkih ili gotskih građevina Crnogorskog primorja, u jednom ili najviše dva tona, kovitlac se usmjerava u kanelure, rozete, vajarske tvorevine ili usitnjenu, prepoznatljivu siluetu mase. Postupni prelazak na polihromne listove odvija se preko beogradskih veduta ili pejzaža iz Boke Kotorske.
Slike iz ciklusa gradovi (Beograd-gradovi Evrope) su mu uvijek u okviru jasnog pikturalnog utemeljenja i neoromantične osjećajnosti. Ona se intenzivira motivskim svođenjem i prelaskom na slikanje riba, guštera, kornjača, rakova, škorpija, školjki ili morskih ježeva i spiralnih puževa. Radeći ih kao replike istovjetne kompozicijske šeme, paletu smjenjuje u “vrtoglavom” ritmu i kompletan ciklus postavlja kao čvrsti niz multipli-kovanog objekta. U ovom umnožavanju podaci prirode i uobičajene vizije nestaju u česticama kolorističkog vatrometa.
U tzv. Kokoljinom ciklusu Banjević je “ostavio” istu dramatiku i kompozicione šeme. Kao da je prepoznao prvi otisak starog majstora, pronašao ga u slojevima s druge strane platna i ponovio ga kao sloj dragocjenosti čiju je boju vrijeme ispiralo.
Najveći izazov u tom smislu, značila je mogućnost koju su mu pružili prazni ramovi stropnih slika Tripa Kokolje, poslije konzervacije kompletnog ansambla u Gospi od Škrpjela. U blind ramovima rađenim rukama velikog baroknog majstora, Banjević je osjetio prisustvo svog dalekog pretka. Naslutio je njegove biblijske zavjete, ljepotu puta i vizije kroz koje je vrijeme prostrujalo. I naslikao ih je ponovo, u okvirima đe još uvijek traju obrisi njegovih dodira.
Preko pikturalnog i skulpturalnog oživljavanja pećinskog crteža opet koristi “zadatu temu”, uživajući u njenom izazovu. To je traganje među oblucima za, obično, homoidnim ili animalnim formama, kojima minimalnim intervencijama potencira asocijativnost. U tim “intuitivnim” elementima crtačke misterije i prirodne kolorističnosti podloge izražava sublimno ono što je kod njega izazivao crnogorski pejzaž, kamen, more..."