Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore organizirali su sinoć tribinu pod nazivom „O Parčiću i tragovima glagoljice u Boki kotorskoj“, u Narodnoj biblioteci ,, Radosav Ljumović“, u Podgorici.
Predavači su bili prof. Darko Žubrinić, predsjednik i Mirna Lipovac, tajnica Društva prijatelja glagoljice, koji su predavanja održali i prethodnoga dana u Hrvatskoj knjižnici ,, Ljudevit Gaj” u Donjoj Lastvi.
Gospođa Lipovac je održala predavanje o Dragutinu Antunu Parčiću, hrvatskom kanoniku, leksikografu, glagoljašu, profesoru. Svestran, pravi homo universalis renesansnog tipa, pa čak i avangardan u mnogim pogledima. Parčić se bavio i kartografijom, tiskarstvom, slikarstvom, pjesništvom, prevođenjem, prirodoslovljem, botanikom, astronomijom i fotografijom.
Rođen je kao Antun, redovničkog imena Dragutin, u Vrbniku na otoku Krku, 1832. godine. Rođak o. Rimoslav ga je upoznao s glagoljicom. U Zadru je živio je u Samostanu sv. Mihovila, koje je tada bilo snažno glagoljaško središte. Studirao je bogosloviju na središnjem Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu Zmajević u Zadru. Priredio je novo izdanje hrvatsko-glagoljskog Misala (1893.) i hrvatski obrednik Rimski ritual te početnicu za čitanje glagoljskih slova s osnovama staroslavenske gramatike autora Ivana Broza, Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice u novih crkvenih knjigah po hrvatskoj recenziji.
Težište predavanja gđe Lipovac bilo je na izazovima s kojima se Parčić morao suočavati prilikom ne toliko leksikografskoga rada, koliko prilikom priređivanja glagoljskog misala, poznatog kao Parčićev, odnosno Barski glagoljski misal, čije je četvrto izdanje nepravedno imenovano po njegovu prepisivaču. Barski misal, kako i ime kazuje, bio je namijenjen za uporabu u Barskoj nadbiskupiji.
Smrću svoga učitelja Ivana Berčića, sâm se Parčić nastavio baviti poslovima sastavljanja i uređivanja novoga glagoljskoga Misala za tisak. Mada otisnut u Rimu, isprva samo za katolike Barske nadbiskupije , taj će Misal ponijeti njegovo ime, napose u filološkim krugovima. Parčićev je – po nekima i Barski – glagoljski misal kao zakonita liturgijska knjiga hrvatskoga staroslavenskog bogoslužja već 1894. godine uveden u Senjsko-modrušku i Krčku biskupiju. Otisnut u nakladi od 300-tinjak primjeraka, bio je ispisan uzornom uglatom glagoljicom, čije je tipografsko uporište hrvatskoglagoljski Prvotisak iz 1483., i obnovljena inačica hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika. Povijesno-crkveni pa i crkveno- pravni kontekst u ovome Misalu mogu prepoznati svojevrsnu „ekumensku“ dimenziju, jer se jezikom očigledno približio kršćanima istočnoga obreda i slavenskim jezicima. To i sam Parčić spominje u jednom svome promišljanju.
Svojim djelovanjem spasio je staroslavensko bogoslužje kojemu je zbog pomanjkanja liturgijskih glagoljskih knjiga prijetilo izumiranje.
Prof. Žubrinić predavao je o hrvatskim glagoljičkim rukopisima izvan domovine, zahvaljujući umnogome naporima benediktinaca. Glagoljicu je stavio u širi europski kontekst. Njezina rasprostranjenost nadilazi granice stare i slavenske Europe, obihvaća 27 zemalja te je se može pronaći i u New Yorku. Posebnu zaslugu za afirmaciju značaja glagoljice imaju Englezi Daniel i Cocker, kao i Talijan Ruggero Cattaneo. Profesor Žubrinić je apostrofirao da glagoljica nikako nije grčko pismo. Glagoljica nije samo pismo i potpuno je različita od ćirilice i latinice. Ćirilica je zapravo dopunjeno grčko pismo za glasove koje grčki jezik ne poznaje, a to su slova poput č, š, ž.
Drugi dio predavanja tematiziralo je tragove glagoljice u Boki kotorskoj. Ne postoji mjesto u trima dekanatima današnje Kotorske biskupije u kojemu se ili nije upotrebljavala glagoljica ili koji nisu dali, odnosno imali glagoljaše, počevši od informacije o sedam biskupa glagoljaša s kotorskog područja, preko uporabe glagoljice u Bogdašićima, Gornjoj Lastvi, Kostanjici itd. O glagoljici don Jurja Pinezića u Gornjoj Lastvi, kao i o Nikoli Modruškom, zapisu don Franceska Frančića, o pismu Antuna Tripkovića, o glagoljicom pisanim listovima iz 12. st u Kotoru, o samo su neke od tema o kojima je govorio prof. Žubrinić. Gospodin Žubrinić podsjeća i na značaj doprinosa prof. Ljubice Štambuk, koja je rođena u Perastu i koja je bila aktivna članica Društva. Ocvom prigodom ističemo i doprinos prof. Grozdane Franov Živković.
Društvo prijatelja glagoljice iz Zagreba ove je godine obilježilo 30 godina djelovanja. Društvo je osnovano 22. veljače 1993., točno na 510. obljetnicu znamenitog Hrvatskog prvotiska (1483). Društvo je oformilo mješoviti pjevački zbor ,, Bašćina“ , koji redovito sudjeluje u glagoljičkoj Misi u samostanu sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, izdaje časopis Bašćina koncem svake godine, elektroničko mjesečno glasilo Novosti, održava Glagoljaški kutak u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, organizira predavanja, tribine, tečajeve. Njihova je misija zaštita i afirmiranje glagoljice i glagoljaške tradicije.
Gosti iz Zagreba uručili su prigodne darove veleposlaniku RH u Crnoj Gori, mr. sc. Veselku Grubišiću, direktoru Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Salku Luboderu i predsjedniku Udruženja pravnika Crne Gore prof. dr. Branislavu Raduloviću. Uz spomenutu gospodu, tribini su nazočili i veleposlanik RH u Albaniji Zlatko Kramarić, veleposlanik Republike Bugarske u Crnoj Gori Stefan Dimitrov i generalna konzulica Generalnog konzulata RH u Kotoru mr. sc. Jasminka Lončarević. Predavanju su nazočili i predsjednik HNV-a Zvonimir Deković, predsjednik HGI –ja Adrijan Vuksanović, akademici, profesori, privrednici, uglednici iz javnog i kulturnog života, kao i predstavnici medija.
Moderatorica programa bila je Ana Vuksanović.
Imajući u vidu interes publike za ovu tematiku, sigurni smo da je Društvo prijatelja glagoljaša pridobilo nove poklonike i prijatelje i tijekom jučerašnje tribine u Podgorici.
Ana Vuksanović, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore