Sirene (izmaštana bića) – simbolika i prikazi

Time to read
2 minutes
Read so far

Ponedjeljak, 19. kolovoza 2024. - 11:32
Autor: 

Negdje između stvarnosti i mita, svjetlosti i tame, ljepote i ružnoće smješten je mit o sirenama. O ovim bićima vodi se vječita polemika: jesu li izmišljena ili stvarna kao i je li njihova pojava očaravajuća ili u krajnje zastrašujuća.

I u današnjem dobu, ljudi često tvrde da su na morskim površinama na tren ugledali nesvakidašnje biće: gornji dio poput djevojke, međutim nakon zaranjanja u vodu, ugledali su riblja peraja. Ipak, moramo biti svjesni da je sirena s ribljim repom postklasičan pojam/pojava, a da su njeni počeci zapravo bili drugačiji.

Iako se pojava sirena vezuje još za period prije antičke grčke, svoje najvažnije uporište nalazi u grčkim mitovima. Naime njen prvobitni izgled se sastojao od ptičjeg tijela i ženske glave i grudi (grudi i ruke dobivaju tek u III. stoljeću prije nove ere), dok su svirale liru ili dvojnice. One su bile i ostale simbol zavođenja i zle kobi, a smatra se da su svojom zanosnom pjesmom zavodile mornare i odvlačile ih na morsko dno. Kao simbol zavođenja i opasnosti koje se kriju u moru, i Homer je u Odisejevim lutanjima smjestio i sirene: one koje imaju primamljivu i opasnu ponudu. Ipak, Homer je imao savjetnicu Kirku koja ga je posavjetovala da svojim mornarima stavi vosak u uši, te tako nisu bili u mogućnosti da čuju pjesmu sirena. Dok je Odiseja posavjetovala da ukoliko želi da čuje njihovu pjesmu, ostane vezan za jarbol, a svojoj posadi naredi da ga ni pod kojim slučajem ne odvezuju: ma koliko molio ili zapovijedao.

Jason (u potrazi za zlatnim runom), je također imao blizak susret sa sirenama, ali kao što je Odisej imao Kirku, tako je Jason imao Orfeja. Njegov zanosni glas natjerao je čak i sirene da stanu sa svojom pjesmom.

S jedne strane smatralo se da postoje tri sirene (koje su između ostalog bile nadarene  glazbenice)  ,  dok po Homeru su postojale dvije. U svakom slučaju koja god njihova brojka bila, smatralo se da izazivaju brodolome, namamljuju mornare na livade gdje se nalaze kosti prethodnih žrtava, i da su njihov glavni „plijen“ bili mornari.

Njihove prikaze najčešće vidimo u grčkim skulpturama: donji dio s ptičjim repom i krilima,  a gornji dio uvijek ženski. Prikazivane su obično s nekim instrumentom, a najčešće je to bila harfa koja je pratila njihovu zavodljivu pjesmu.  S druga strane sirene su bile isklesane i na nadgrobnim spomenicima, još od Euripidovog doba, i obično su bile prikazivane dvije sirene (što na jedan način potvrđuje Homerovu misao da su postojale samo dvije). Na nekim nadgrobnim spomenicima, kao anđeli smrti, koji su pjevali žalopojke, sirene su se prikazivale uz pratnju nekog instrumenta, obično lire.

Britanci za razliku od Grka imaju dvojaku simboliku vezanu za sirene; s jedne strane povezuju je s nesrećom i zlom sudbinom moreplovaca, a s druge strane one koje su obitavale na otoku  Man su dobroćudne i mogu da pomognu. Baš zbog toga su našle mjesto u britanskoj arhitekturi te se nalaze u kapeli zamka Durham i crkvi Sv. Senare).

Iako su najčešće sirene bile povezivane s oceanom i morskim vodama, u kontinentalnom dijelu Europe smatralo se da postoje riječne vile: kao i morske one su zavodljivom pjesmom odvodile ljude u smrt riječnim virovima.  Tako je i Lorelaj s rijeke Rajne ovjekovječena u pjesmi Hajnriha Haynea, njemačkog pjesnika iz perioda romantizma.

U heraldici sirena je fantastičan lik, prikazivan kao polužena – poluriba s dugom zanosnom kosom koja u ruci drži češalj ili ogledalo.

Ipak najzastupljenija verzija sirene je  Andersonova verzija iz bajke „Mala sirena“. U njegovoj verziji mit je potpuno izokrenut; predivna sirena zaljubljuje se u princa s kopna; zbog ljubavi bi zamijenila svoj riblji rep za noge, a po cijenu mnogih patnji (između ostalog za kopnenu ljubav daje i svoj očaravajući glas). U Diznijevom crtanom filmu prikazan je čitav podvodni svijet sirena, u kojem je naravski sve bajkovito, a nadovezujući se na heraldičke prikaze i Arijel u Diznijevoj verziji ima susret i s ogledalom i sa češljem (najprije viljuškom).

Ženski morski demon, najprije prikazivan s ptičjim, a kasnije i ribljim donjim dijelom, a gornjim dijelom žene, ostao je kao simbol vizualne ljepote, zavođenja koje vrlo lako mogu da odvuku u (morske) dubine iz kojih nema povrata. Stoga, sirena danas predstavlja neopisivu ljepotu, koja vrlo lako može da zavede i odvede u vrtlog – iz kojeg nema izlaska.

 

Marija Saičić

 

Literatura:

Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.

Robert Grevs, Grčki mitovi, Familet, Beograd, 2002.