U marijanskom svetištu Ratac i ove je godine proslavljen blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije. Na svečanom misnom slavlju, koje je u 10 sati predslavio don Dejan Turza, upravitelj svetišta, a propovijedao don Pero Burečić, okupilo se oko 150 vjernika. Svojim pjevanjem euharistijsko su slavlje uzveličale Milosrdne sestre Svetoga Križa iz Bara.

Don Dejan je na početku istaknuo nekoliko povijesnih činjenica o tom drevnom hodočasničkom marijanskom svetištu. Kazao je između ostalog kako su, iako je na tom mjestu postojala starija monaška zajednica o čemu svjedoče kasnoantički arhitektonski ostaci iz 5. i 6. stoljeća, benediktinci na Ratcu osnovali svoju opatiju koja se u povijesnim se dokumentima spominje godine 1247. Sve do tada bila je to Opatija sv. Mihaela arkanđela kao i Benediktinske opatije u Stonu i na Prevlaci u Tivatskom zaljevu. Titul Opatije se mijenja u 13. stoljeću dolaskom ikone sv. Marije u Ratac, čije je štovanje naglo raslo da bi vrlo skoro bila široko poznata.

Spomenuo je također da značaj Benediktinske opatije Svete Marije Ratačke raste i dostiže najviši stadij u 15. st. Arheolozi su pronašli unutar zidina temelje triju crkava, klaustra s arkadama, ostalih samostanskih zgrada za stanovanje i gospodarstvo. Vrlo su interesantni ostaci fortifikacijskih objekata kao i ostaci gradskog vodovoda, što svjedoči o diplomatskim i gospodarsko-političkim utjecajima u sve vrijeme aktivnog postojanja ove opatije. Ratačka je opatija važno hodočasničko središte na ovoj strani Jadrana. Ikona sv. Marije koja se u samostanskoj crkvi častila doprinijela je tome radi svoje popularnosti. Sve do 1443. godine, do ozbiljnih prijetnji od turskih provala, ikona je čuvana u Opatija, a od tada prelazi u barsku katedralu sv. Juraja u Starom Baru, a nakon pada Bara 1571. gubi joj se trag. Postoji međutim tradicija da je ikona prenesena u samostan sv. Marije u Budvi. 

Don Dejan je naglasio kako nije povijesno točno utvrđeno kada su monasi napustili Ratac. Prema Ivanu Jovoviću u knjizi „Iz prošlosti Dukljansko-barske nadbiskupije“ spominje se 1532. godina od koje monasi više ne žive aktivno u Opatiji, ali u Venecijanskom arhivu postoji dokument iz 1574. godine koji svjedoči da benediktinci i dalje žive monaškim životom u svojoj Ratačkoj opatiji. Jedna mletačka delegacija tamo nalazi priora i nekoliko benediktinaca. Bez obzira na te nedoumice zna se da je nakon odlaska benediktinaca s Ratca, samostan pretvoren u vojnu utvrdu kojom mještani Sušnja štite mjesto. Talijani u vrijeme II. svjetskog rata grade od samostanskog kamena bunkere za svoje topove. Koncem pedesetih godina prošlog stoljeća bivša JNA ruši obrambenu kulu. 

Don Pero je u svojoj propovijedi govorio o tome što ova svetkovina kaže o Mariji, o njezinoj veličini, o njezinoj slavi i o moći njezina posredovanja, te o tome što ova svetkovina znači za vjernike. Naglasio je kako Crkva od najranijih vremena vjeruje da je Marija nakon smrti uznesena na nebo. Iako o njoj u Svetom Pismu nije zapisano puno, kršćani smatraju da im Bog osim preko Svetog Pisma govori i preko crkvene tradicije, odnosno baštine koja se prenosi od vremena apostola sve do danas te da je upravo u crkvenoj tradiciji Marija od najranijih dana zauzimala važno mjesto te su u njoj vjernici gledali pravi primjer za svoj vjernički život. Don Pero je istaknuo važnost hodočašća za vjernički život. Sama potreba za putovanjem, odlaskom na sveta mjesta, često i nesvjesno potvrđuje veliku istinu da je čovjek beskućnik koji stalno pita i traži, koji ne nalazi smiraj u zahtjevima i mogućnostima svakodnevice pa teži za boljim, ljepšim, vječnim. Svetkovina Marijina uznesenja u nebo upravo nam to želi poručiti istinu da čovjek neće pronaći mira dok se ne smiri u Bogu. Marija nam u današnjoj svetkovini pokazuje put, svojim primjerom i svojom vjerom koja ju je pratila cijeloga života.

Mariju često kao mladu ženu promatramo u odnosu na njezinu okolinu, pripisujući joj pasivnost i čineći od nje ženu koja je ideal (često nedostižan) svim ženama današnjice. To se na poseban način vidi u hvalospjev „Veliča“ koji je Marijin životni program. On, kao ni jedan drugi tekst, izražava karakter ove žene. Kroz povijest ova je pjesma našla mnoge izričaje, od glazbe do književnosti. Ono što u svemu tome postaje i ostaje jasno jest da se o onakvoj Mariji kakvom je često predstavljaju pobožne tradicije ne može govoriti. Žena koja izgovara ovu pjesmu nije žena koja je pasivna, neaktivna, skrivena, potlačena, gurnuta u stranu, stvorena samo radi rađanja. To nije žena kojoj su oduzeta prava na slobodno izražavanje i djelovanje samo zato jer je žena. Nego, žena koja izgovara „Veliča“ utjelovljuje snagu Božju i očituje veličinu Njegova kraljevstva. Žena kojoj je Bog dodijelio zadaću da Ga donese u ovaj svijet u pravom je smislu „žena koja posjeduje moć“, završio je don Pero.

Na kraju svete mise don Dejan je obavijestio da će od jeseni započeti parcijalna obnova ovoga sakralnog kompleksa te da se računa na pomoć vjernika, Ordinarijata Kotorske biskupije, a preko Ministarstva za ljudska prava već je osiguran dio materijalnih sredstava te se nada da će u pomoć Božju ispuniti zavjet svojih predaka. Ove godine po prvi puta proslavu Velike Gospe na Ratcu popratila je i Radiotelevizija Crne Gore.