Đuro Vidmarović, književni kritičar, pjesnik, prevoditelj, povjesničar, proučavatelj kulturne baštine hrvatskih nacionalnih manjina,  veliki prijatelj Boke,  poslao nam je  do sada nigdje objavljenu pjesmu "Perast",  ruskog pjesnika Igora Severjanina.  Uz nju imate priliku pročitati i  pjesmu "Šetnja po Dubrovniku" .

Đuro Vidmarović

IGOR SEVERJANIN – RUSKI FUTURISTIČKI PJESNIK U ZBIRCI STIHOVA, „JADRAN“, OPJEVAO JE PERAST I LOVĆEN

Uvod

IGOR  SEVERJANIN (IGOR VASILJEVIČ LOTAROV)

(Sankt Peterburg, 16. V. 1887 – Tallinn, Estonija, 20. XII. 1941). 

Igor Severjanin

U našoj javnosti malo je poznat ruski pjesnik Igor Severjanin i njegova zbirka „Jadran“, nastala 1931. godine, tijekom pjesnikovog posjeta južnoj Hrvatskoj, te Crnoj Gori i Srbiji. Želio bih u kratkim crtama upozoriti na ovoga ruskog futurističkog pjesnika u njegovu poetsku zbirku  „Jadran“, zbirku zrelih umjetnički stihova nadahnutih čudesnom ljepotom naše jadranske obale.

Tko je Igor Severjanin

Igor Severjanin (И́горь Северя́нин), punim imenom Igor Vasiljevič Lotarjov (И́горь Васи́льевич Лотарёв) zauzima vrlo neobično mjesto među ruskim futuristima s početka 20.stoljeća. O njegovu životu znamo vrlo malo. Rođen u Sankt Peterburgu  4.svibnja,1887., kao Igor Vasiljevič Lotarjev (ili Lotarov, ovisno o transkripciji u hrvatsku latinicu). Rođen je u obitelji vojnog inženjera,  kapetana 1. klase željezničke bojne (kasnije pukovnije), Vasilija Petroviča Lotareva ( 1860.  - 1904.). Igoreva majka, plemkinja Natalya Stepanovna Lotareva ( - 13. studenog 1921., Estonija, Toila), rođena Shenshina, bila je kćerka vođe plemstva okruga Shchigrovsky u provinciji Kursk, Stepana Sergejevičaa Shenshina). Za Igorevog oca udala se kao udovica general-pukovnika G. I. Domontoviča. S majčine strane, Igor Lotarev je bio u rodbinskoj vezi s poznatim pjesnikom Afanasijem Afanasijevičem Fetom (Shenshin), s Aleksandrom Kolontaj (eng. Alexandrom Kollontai) (Domontovič), boljševičkom komunističkom revolucionarkom i bliskom suradnicom V. I. Lenjina, te s opernom pjevačicom Jevgenijom Konstantinovnom Mravinskajom. 

Rano djetinjstvo Severjanin je proveo u Sankt Peterburgu. Nakon prekida odnosa između roditelja, živio je na imanju ujaka Mihaila Petroviča Lotareva (1854.-1925.) " Vladimirovka ", ili na imanju teke Elizavete Petrovne Lotareve (1850.-1918.) " Soyvola ", na rijeci Suda, u pokrajini Novgorod (danas Vologda), blizu Čerepovca. Na imanju "Vladimirovka" nalazi se danas muzej Igora Severjanina.

Preko majke bio je u daljnjem srodstvu s Nikolajem Karamzinom (rus. Никола́й Миха́йлович Карамзи́н (Znamensko, Rusko Carstvo, 1. prosinca (12. prosinca) 1766. - Sankt Peterburg, 22. svibnja (3. lipnja) 1826.) – znamenitim povjesničarem i najvećim ruskim književnikom epohe sentimentalizma, kojega su proglasili ruskim Laurenceom Sterneom) i Afanasyjem Fetom (Афанасий Афанасьевич Фет, kasnije poznat kao Shenshin /ruski: Шеншин,, 5. prosinca 1820. – 3. prosinca 1892./, poznatim ruskim pjesnikom kojeg su smatrali najboljim majstorom lirskog stiha u ruskoj književnosti). 

Preslik prvoga izdanja zbirke „Jadran“ s rukopisnim umetcima samoga pjesnika.

Igor Severjanin / Lotarev potpisao je svoje prve publikacije u objavljene časopisima, ne pravim imenom, već pseudonimima: „Grof Evgraf d'Axangraf“ ( francuski  naglasni grob ), „Igla“ i „Mimoza“. Počeo je redovito objavljivati ​​od 1904. godine pjesme : „Za predstojeći odlazak eskadrile u Port Arthur“, ; "Smrt" Rjurika“; “Podvig 'Novika“; „Na kruzeru 'Smaragd". Međutim, početkom svoje književne djelatnosti smatrao je objavljivanje stihova u glasilu za vojnike: " Slobodno vrijeme i posao ", koje je uredio general-pukovnik S. P. Zykov, u veljači 1905. godine. Taj se datum slavio svake godine od 1925. do pjesnikove smrti. Godine 1925. u Tartuu (Estonija) objavljena su mu dva romana u stihovima (Zvona katedrale osjetila, Rosa narančastog sata), prilagođena 20. obljetnici početka njegove književne djelatnosti. U ožujku 1940. događaj je posljednji put obilježen u Talinu, jer je iduće godine Drugi svjetski rat svojih užasom prekrio i ovaj dio Europe, a pjesnik je umro..

U doba kada je Peterburg preimenovan u Petrograd i kada su se već u Rusiji čuli gromovi rata i osjetio zadah krvavih galicijskih polja, u rusku literaturu skandalozno ulazi (zahvaljujući Valeriju Brjusovu i Fjodoru Sologubu) Igor Severjanin sa svojom zbirkom pjesama "Gromokipući pehar (Gromokipjaščij kubok) (1913.). Predstavio je poeziju budoara i bulevarske egzotike i neologizama (nazočnih već i u poeziji danas čuvenog Hljebnikova (Велими́р Хле́бников, Mali Derbeti, Astrahanska gubernija, 9. XI. 1885 – Santalovo, Novgorodska gubernija, 28. VI. 1922) i Vjačeslava Ivanova (Вячесла́в Ива́нович Ива́нов; 28. veljače, 1866 – 16. srpnja, 1949.). Zadobio je za sebe mjesto u srcu tadašnje ruske čitateljske "aristokracije", premda je odabirao za sebe ekstremnu poziciju u književnoj grupi pjesnika koji su tražili novi stil i glasno objavljuju futurizam.

Анастасия Чеботаревская, Федор Сологуб, Вадим Баян, Борис Богомолов и Игорь Северянин

(Anastazija Čebotarevskaja, Fedor Sologub, Vadim Bajan, Boris Bogomolov i Igor Severjanin)

Održavajući tzv. "koncerte poezije", Severjanin pokušava stvoriti novoga ruskog Oscara Wildea, uzvikujući :"Moja je slava dvosmislena, a talent nedvosmislen!". Zbog nonšalantnog ruganja žrtvama rata ima problema:

 "Drugovi! Kada u smrtni dan
Padne posljednji gorostas,
Ja ću vas, vaš jedini i nježni,
Povesti u Berlin!"

Nakon 1916. Severjanin pod nepoznatim okolnostima (bračni problemi) napušta Rusiju rastrojenu ratom i do kraja života boravi u jednom malom estonskom selu (pretpostavlja se kako ga je rat odsjekao od Petrograda). Godine 1921. godine položio je prisegu na vjernost Republici Estoniji i 5. rujna stupio u estonsko državljanstvo. Međutim, nije se želio priključiti emigrantskim skupinama kojih je bilo mnogo nakon boljševičkog državnog udara i uspostavljanja krvave diktature, želeći sačuvati svoju stvaralačku nezavisnost i dignitet književnika slobodnog od političke pragmatike. Nastupao je kao pjesnik i čitao svoje književne uradke u Finskoj, Berlinu, Parizu, a knjige je tiskao u Tartuu, Beogradu i Bukureštu. U boljševičkoj državi u koju se pretvorila Rusija kao dio SSSR-a, za Severjanina nije bilo mjesta. Zaboravljen od ruske publike, loše prihvaćen među emigrantima, nastavlja pisati za sebe. U takvoj, za pjesnika nepovoljnoj psihološkoj situaciji - njegova se poetika mijenja: izgubila je egzotičnost, postala jednostavna i idealistična u načinu poimanja dobra i zla, bez pretenzija na visoki stil i šokantnost metafore. Severjanin je izgubio izvore prihoda, obitelj s majčine i očeve strane je stradala od boljševika, a imanja nacionalizirana. Pjesnik starost proživljava u bijedi. Ali nije  se pokolebao. Mogao je napisati odu Lenjinu, odnosno Staljinu i oni bi ga nagradili, ali time bi izgubio teško stečenu pjesničku slobodu.

Ukupno je Severjanin o svom trošku objavio 35 zbirki, koje je kasnije predložio da se uključe u "Sabrana djela". Prvih 8 izdanja (deveta knjiga "Bitka kod Tsushime" dobila je dozvolu cenzure, ali nije objavljena) autor je namjeravao uključiti u ciklus "Pomorski rat". Prvih 15 izdanja pjesnik je potpisao svojim građanskim imenom, a sljedećih 20 pseudonimom "Igor Severjanin". 

„Kako su dobre, koliko svježe ruže. Moja zemlja bačena
je u moj grob za mene“
Epitaf na nadgrobnom spomeniku Igora Severjanina

Za nas u Hrvatskoj zanimljivo je posljednje Severjaninov pjesničko djelo, nastalo u Kraljevini Jugoslaviji, na južnim obala Jadranskog mora, te u Srbiji 1931, godine. U toj državi našlo je utočište vrlo mnogo uglednih ruskih intelektualaca, sveučilišnih profesora, znanstvenika, umjetnika, visokih časnika Carske vojske, svećenika sve do najviših crkvenih dostojanstvenika. Severjajnin se, očito, njima obraćao i uz njihovu podršku putovao našom obalom. No, to tek treba istražiti u njegovoj pismohrani.

Posljednje obavijesti o Igoru Severjaninu datiraju iz četrdesetih godina: riječ je o pismu koje stiže u Petrograd (u trenutku kada je pjesnik već umro u teškoj bijedi na obali Baltičkoga mora) i u kojem šalje svoj posljednji ciklus pjesama "Jadran“ Vsevolodu Roždestvenskom, (29. ožujka /10. travnja/, 1895, Carsko Selo, Sankt Peterburg - 31. kolovoza 1977, Lenjingrad), s molbom da ga objavi u nekom od književnih časopisa. Zbirka je pod nazivom „Адриатика. Лирика! objavljena u nakladi samoga autora, 1932. godine.

• Адриатическая бирюза : Jadranski tirkiz
• Дрина - Drina
• Горный салют – Gorski pozdrav (vatromet)
• Январь на юге – Siječanj na jugu
• Воздух — радость – Radost - zrak
• Рождество на Ядране – Božić na Jadranu
• Полдень первого дня – Podne prvoga dana
• Прогулка по дубровнику – Šetnja po Dubrovniku
• Конавлянки - Konavoke
• Пераст - Perast
• Двадцать восемь – Dvadeset osam
• Портрет Даринки – Portret Darinke
• Перевал через Ловчен – Prijevoj kroz Lovčen
• Калемегдан в апреле – Kalemegdan u travnju
• В долине Неретвы – U dolini Neretve
• По Швейцарии – Po Švicarskoj
• Голубой цветок – Plavi cvijet
• На необитаемом острове – Na pustom otoku
• Наступает весна… - Stiže proljeće

Nemoguće je utvrditi kada je i pod kojim uvjetima Igor Severjanin bio u Hrvatskoj (i u njoj susjednim zemljama), no igrom slučaja se dogodilo da su upravo stihovi iz "Jadrana" bili njegov posljednji pjesnički uradak. Predlažem objaviti Severjaninove pjesme „Perast“! i „Šetnja po Dubrovniku“

Severjanin je i danas prilično zaboravljen u Rusiji. Stavljen je u sjenu Sergeja Jesenjina. Za nas je zanimljiv zbog pjesničke zbirke „Jadran“. Trebalo bi istražiti kada je pjesnik boravio u Hrvatskoj, u kojim je mjestima boravio, ali bi trebalo i prevesti ovu zbirku. Severjanin je značajno književno ime.

            IGOR  SEVERJANIN:

            PJESME

            Prema izdanju u Sankt Peterburgu, tada Lenjingradz,1975.)

            J  a  d  r  a  n

PERAST

Plovimo po zaljevu na trajektu
U automobilu. U dubini se bijeli grad.
Pusto je u svakoj kući.
Bezljudnost u zlatnoj bjelini.
Perast! Perast! Što snivaš ti?

 San tvoj ne vidimo kroz dalekozor.
Napuštenost, zapuštenost svuda…
I otok tvoj – sjetim se Beklina -
Mrtvački mračan u vodama zaljeva.

Perast! Perast! Gdje su dani stari? Gdje?

 Gdje je doba kada si gusara bio gnijezdo,
Pjevač, ljubavnik, ratnik i raspuštenik?
Kada si u sebi blago sakrivši,
Krampom remetio mir okolnih brda.
I evo – nema te, Perast, Perast!

ŠETNJA PO DUBROVNIKU

U Chevroletu stigosmo u Dubravku na Pile
Gdje nas je za stolom čekao admiral.
Od mlade Hrvatice kupismo maćuhice,
U ženskom je srcu buket umirao…

Santa Marija lijevo, zdesna Lovre…
I Jadranskog mora zeleno plavetnilo!
Kakav mi još spomenik treba
U okruženju tisućljetnih svetinja?

Tumarali smo iznad mora u gorskom Gradacu,
A zatim sišli u intimni Stradun
Gdje je opet admiral, uz iskazano poštovanje
Budio odjek povijesnih struna.

Odmarali smo se na kamenu, vrućem i mokrom,
Pod vodom smo prozirnom vidjeli dno.
maštali smo dospjeti na zamamni Lokrum
A ujedno da u barci pecamo cipliće…

Pod nogama nam je pijesak sablažnjivo škripao
I u povjerenju savjetovao život bez briga…
Gdje god krenusmo, kupola vile Cimdinja
U daljini je sjajila bojama mora i neba.

Činilo nam se da živimo u čudnovatom hiru,
U snu izmišljenom i složenom.
Čudno je bilo tražiti Brindizi
Preko mora, na jugu, na pučini pustoj.

Izvornik: http://severyanin.lit-info.ru/severyanin/stihi/adriatika/stih-1577.htm

Иzvornik: http://severyanin.lit-info.ru/severyanin/stihi/adriatika/index.htm

S ruskog jezika preveo dr. sc. Branimir Vidmarović