Godinu dana. Toliko je potrebno da Zemlja napravi krug oko Sunca. Godina je mjerna jedinica za vrijeme, a shodno njoj mjerimo ljudski vijek koji je spram vječnosti poprilično kratak. U toj godini smjenjuju se i godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen i zima.

Je li sve počelo od zime ili ledenog doba, ili pak od proljeća koji je sinonim za rađanje odnosno novi život, ne možemo sa sigurnošću utvrditi, kao ni onom što je starije: kokoška ili jaje. U svakom slučaju, godišnja doba na neki poetski način predstavljaju i cikluse ljudskog života, te u tom smislu možemo pretpostaviti da počinju proljećem.

Proljeće je godišnje doba kada sve cvjeta, buja i rađa se novi život, ako pravimo paralelu s prirodom i njenim bujanjem. Nadalje, dolazi ljeto: toplota, zrelost, obilje i nabrekli klas, sve je u svom punom sjaju i procvatu; što je i logična posljedica proljeća u kojem je sve i započelo. Jesen asocira na starenje, berba grožđa ali i propadanje vegetacije kao i opadanje lišća s grana. Zima je smrt i ogoljene grane drveća, međutim da ta smrt ne bi bila konačna i da sve ne bi bilo beznadežno, nadu nam daje onaj plamen u ognjištu, koji stvara toplotu i sugerira da nakon hladnoće, u životnom i prirodnom ciklusu opet dolazi proljeće i čitav ovaj krug kreće iznova. U ovom prirodnom ciklusu, odnosno smjeni godišnjih doba vidimo taj beskrajni krug koji nema početka ni kraja; iako možda djeluje da ima, ali u cikličnom ponavljanju možemo vjerovati da nema. Dakle, kada se jedan krug zatvori novi počinje i tako u nedogled.

U antici svako godišnje doba bilo je posvećeno jednom od bogova, te je Arej (Mars) povezivan s proljećem; Apolon, bog Sunca –  vezan za ljeto, Dionis bog berbe, za jesen, i Hefest (bog vatre ili kovača) za zimu.

Upravo povezivanje bogova s godišnjim dobima, inspiriralo je stvaratelje tog perioda koji su na antičkim mozaicima prikazivali godišnja doba u vidu četiri lika: s cvijećem, klasjem žita, vinovom lozom i golim granama na glavi. Oni se nalaze u uglovima kompozicije u čijem središtu je Dionis, bog vegetacije ili Sunčeve kočije. I božanstva rimskog panteona su posvećena godišnjim doima: Flora (boginja cvijeća, proljeća i plodnosti), Cerera (boginja ljeta, žita i žetve), Bah (bog jeseni, vina i vinove loze) i Saturn (bog zime i zemlje).

Upravo u toj smjeni godišnjih doba, mnogi umjetnici nalaze svoju inspiraciju. Jedan od najzanimljivijih u likovnoj umjetnosti je svakako Nikola Pusen koji je na svojim slikama i likovnim ciklusima prikazivao četiri godišnja doba, a u tom smislu, kao što je već pomenuto, stavljao ih je u istoj ravni sa smjenama čovjekovih životnih doba. U tim smjenama, smjenjuju se i promjene koje su popraćene određenom atmosferom i raspoloženjem koje se tradicionalno javljaju, ili slobodno možemo reći, karakteristične su za određeno doba godine.

Onako kako je to uradio Nikola Pusen na likovnim kompozicijama, u muzičkim je Antonio Vivaldi – Četiri godišnja doba iz 1725. godine. Engleski pjesnik Džejms Tomson piše poemu „Godišnja doba“, koja je imala utjecaja na iduće generacije umjetnika i njihovo poimanje prirode, a samim tim i godišnjih doba koja se smjenjuju.

Priroda i njene pojave, od samog rađanja novog života koje se dešava u proljeće, preko sazrijevanja, pa sve do punog cvata i na kraju (od)umiranja, predstavljala je nepresušnu inspiraciju za mnoge umjetnike, kao što smo vidjeli u književnosti, glazbi,  možda i najviše u likovnoj umjetnosti. Svako godišnje doba nepresušno je izvorište za likovne stvaratelje, a naročito za one kojima je pejzaž simbolički oblikovao kompoziciju. Onako kako nas taj ciklični postupak smjene godišnjih doba i godine smiruje „onespokojava nas računanje kozmičkih razdaljina u „svjetlosnim godinama“, čije je trajanje nepojmljivo, gotovo isto toliko koliko i vječnost.“

Marija Saičić

Literatura:

- Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.

- https://anaarpart.com/2012/09/02/slika-prirode-i-slikari-prirode-u-umetn...