Književnik i novinar Dragan Popadić, novu  pjesmu posvećuje Viktoru Vidi – velikom pjesniku i intelektualcu, čije je stvaralaštvo ostavilo dubok trag u književnosti. Kroz stihove, Popadić dočarava Vidin duhovni svijet, njegovu samoću, ali i neraskidivu povezanost s Bokom. Ova pjesma je intimna posveta, ali i univerzalna slika pjesnikove sudbine u tuđini.

VIKTOR VIDA

Ti si sa Bogom razgovarao

On te k'o sina nježno ljuljao.

Ne trebaju sv'jeće upaljene

dovoljna je samoća i sjene.

Al' treba govor zaboraviti

i usamljen, usamljen biti.

Kuća je bijela tvoja Boka

pravilna kocka ta modrooka.

Mir sa Bokom, tom tvrđavom sreće,

bosi dječak iz sada iz nje kreće.

Iskre dragulja podne rasipa

u krčag vodu dok neko sipa.

Izlaze tuda mrtvi đedovi

ulaze prosci stari i novi.

Prognani vladar što vino pije

suštinu svega ono ne krije.

Carstvo je ništa – to je istina

ne vr'jedi ni pola oke vina.

Trave miruju i sve miruje

pokopan čovjek a pčele zuje.

Anđeo smrti k nama silazi

i sjaj mu teče dok travu gazi.

Anđeo pjeva na mjesečini

puk je obišao u kotlini.

A Viktor kruha jede i plače

skrovitom Bogu moli se jače.

Pjesnik živi srećom stradalnika

u glavi stalno Boke mu slika.

I piše: Nije teško umr'jeti

teško je, teško Vidi živjeti.

Pokojnici grohotom se smiju

i od nas živih tajnu tu kriju.

Nasamareni životom bili

kad umrj'eše konačno shvatili.

To Viktor kaže, sužanj vremena,

Djeva mu šapće, poruka njena.

U susret ide lokomotivi

bješe to argentinski dan sivi.