U vremenu u kojem su korijeni često zaboravljaju, rijetki su pojedinci koji s istinskom strašću, znanjem i predanošću služe očuvanju nacionalnog identiteta. Jedan od takvih neumornih čuvara hrvatske kulture, jezika i baštine jeste dr. sc. Domagoj Vidović – intelektualac čiji rad nije samo akademski doprinos, već i duboko posvećenje narodu kojem pripada. Njegovo ime simbol je borbe za jezičku i kulturnu autentičnost, a njegov glas uvijek je snažan, jasan i nepokolebljiv, posebno kada govori u ime Hrvata u Crnoj Gori, zajednice kojoj pristupa s nesebičnom ljubavlju i predanošću. Vidovićev rad nadilazi granice uobičajenog istraživačkog posla on ne samo da proučava hrvatski jezik i njegova istorijska izvorišta, već ga i štiti, prooviše i ponosno prenosi na buduće naraštaje. Njegova posvećenost kulturnom identitetu Hrvata ogleda se u svakom njegovom djelu, u svakoj izgovorenoj riječi, u svakom napisanom akademskom tekstu. Poput moreplovca koji se ne boji nepoznatih obzorja, već ih dočekuje s radošću istraživačkog duha, Vidović s istim žarom ulazi u složene jezične fenomene, tragajući za istinom o hrvatskoj riječi, toponimima i istorijskim iskonima.

„Čovjek ne može otkriti nove oKeane ako nema hrabrosti da izgubi obalu iz vida“, rekao je André Žide. Upravo ta misao može se primijeniti na Domagoja Vidovića – naučnika koji se ne zadovoljava površnim, već uvijek korača dalje, dublje i hrabrije, svjestan da prava spoznaja dolazi samo onima koji se ne boje izazova. Njegova misija nije samo akademska – ona je patriotska, prožeta odgovornošću prema sopstvenom narodu i njegovom opstanku u kulturnom, istorijskom i jezičkom smislu. Domagoj Vidović nije samo lingvist i naučnik – on je glas koji se ne da utišati, čuvar tradicije, i svjetionik hrvatstva koji svojim radom svjedoči koliko su ime, jezik i identitet neodvojivi od narodnog bića. Njegova predanost i naučna posvećenost dokaz su da istinska ljubav prema jeziku nije samo intelektualna, već i duhovna, ona koja ne poznaje granice ni prepreke.

Domagoj Vidović rođen je 20. novembra 1979. godine u Metkoviću. Njegovo obrazovanje i rani akademski razvoj prožeti su doticajem s različitim krajevima hrvatskog jezičkog prostora – osnovno obrazovanje započeo je u rodnom Metkoviću i nastavio u Pučišćima na ostrvu Braču, dok je gimnazijsko školovanje završio u Metkoviću. Još od mladih dana pokazivao je duboku posvećenost lingvistici i proučavanju jezika, što ga je dovelo do Filozofskog fakulteta u Zagrebu, đe je diplomirao u martu 2004. godine. Njegov diplomski rad, posvećen vidonjskoj antroponimiji i toponimiji, bio je samo početak njegove izuzetne naučne karijere. Vidović se već 1. septembra iste godine pridružio Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, đe neumorno radi do danas. Njegova istraživačka znatiželja i posvećenost jezičkoj baštini nastavile su da se produbljuju kroz postdiplomski studij lingvistike, koji je upisao iste godine. Kruna tog obrazovnog puta bila je doktorska disertacija „Antroponimija i toponimija Zažablja“, koju je odbranio u aprilu 2011. godine pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević.

Kao naučnik i istraživač, Vidović ne samo da doprinosi razvoju lingvistike, već je i drgaocjena figura u proučavanju onomastike, dijalektologije i akcentologije, posebno na krajnjim dijelovima hrvatskog jezičkog prostora. Njegov rad odlikuje duboko razumijevanje etimologije i složenih lingvističkih procesa, zbog čega je prepoznat kao jedan od vodećih stručnjaka u ovoj oblasti. Od 2014. godine rukovodi metkovskom podružnicom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a od 2020. godine i Odjeljenjem za onomastiku i etimologiju. Njegova istraživanja idu dalje od institucionalnih okvira, jer aktivno učestvuje u različitim naučnim projektima, kako u okviru Instituta, tako i van njega. Pored toga, bavi se prevođenjem s esperanta, čime dodatno proširuje svoje lingvističke vidike. Vidovićev naučni rad nije samo akademska disciplina – ona je stvar misije, posvećenosti i ljubavi prema jeziku kao stubu identiteta. Njegova predanost proučavanju toponimije i antroponimije svjedoči o važnosti čuvanja jezičkog naslijeđa, a njegova sposobnost da poveže istorijske slojeve sa savremenim lingvističkim izazovima čini ga jednim od najistaknutijih čuvara hrvatske kulturne i jezičke baštine.

Plodonosni naučni i publicistički rad Domagoja Vidovića ogleda se u njegovim brojnim autorskim i koautorskim djelima, akademskim istraživanjima i angažmanu na međunarodnim naučnim skupovima. Objavio je pet samostalnih knjiga i još pet u koautorstvu, dok njegov naučni opus obuhvata preko pedeset izvornih naučnih radova. Njegovo ime redovno se pojavljuje na značajnim međunarodnim naučnim konferencijama, đe sa posvećenošću i preciznošću izlaže svoja istraživanja iz oblasti onomastike, dijalektologije i jezičke istorije. Pored akademskih publikacija, Vidović je i izuzetno aktivan u popularizaciji lingvistike, često objavljujući članke u lokalnim časopisima Glas Hutova, Metkovski vjesnik, Vrutak, Veselje svetog Jere i Zupci Times, kao i na portalima metkovic.hr, likemetkovic.hr, Maxportal, Narod.hr i portal Radija Dux. Njegova prisutnost na društvenim mrežama doprinosi širenju znanja o jeziku, kulturi i identitetu, a redovno se oglašava na stranicama posvećenim Pučišćima i Janjini. Vidović ne samo da piše, već i uređuje: od 2014. do 2018. godine bio je glavni urednik Hrvatskog neretvanskog zbornika, a i danas učestvuje u radu uredništava prestižnih naučnih časopisa Studia lexicographica, Rasprave: časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Povijesni prilozi i Stolačko kulturno proljeće. Takođe, povremeni je urednik Humskog zbornika, dok u časopisu Hrvatski jezik vodi stalnu antroponomastičku rubriku „Od Mile do Drage“, posvećenu proučavanju ličnih imena. Njegova posvećenost kulturi ogleda se i u organizacionim aktivnostima. Bio je član Organizacionog odbora Neretvanskih književnih, naučnih i kulturnih susreta 2013. i 2014. godine, da bi 2019. preuzeo ulogu njihovog urednika. Učestvovao je i u organizaciji značajnih međunarodnih skupova E-rječnici i e-leksikografija (2019.) i Enciklopedika 2020 (2020.), čime je dao doprinos razvoju savremene leksikografije i digitalizacije jezičkih resursa.

Vidovićev novinarski i esejistički rad jednako je impresivan. Bio je stalni kolumnista Hrvatskog slova, đe je od juna 2012. do jula 2015. objavio čak 400 tekstova, a saradnju s tim časopisom obnovio je u martu 2018, pišući do posljednjeg broja objavljenog 11. februara 2022. Od 17. marta 2022. godine kolumnista je portala identitet.hr, dok istovremeno sarađuje s Hrvatskim tjednikom. Svoj doprinos lingvistici nastavlja i kroz jezikoslovnu kolumnu na e-stranicama BK Neretva, đe na stranici „Rodu o jeziku“ piše o važnosti čuvanja jezičkog identiteta. Njegov neumorni rad svjedoči o tome da istinski naučnici ne prestaju da istražuju, pišu i dijele znanje – ne samo unutar akademskih krugova, već i u široj javnosti. Vidović nije samo lingvista, već i jedan od najistaknutijih glasova u očuvanju hrvatskog jezičkog i kulturnog identiteta.

Domagoj Vidović svojim intelektualnim i naučnim djelovanjem ostavlja snažan trag u polju lingvistike, književnosti i kulturnog identiteta. Njegov akademski, naučni i stručni angažman ogleda se u članstvu u prestižnim institucijama i odborima posvećenim proučavanju jezika, onomastike i dijalektologije. Član je Hrvatskog filološkog društva, Odbora za onomastiku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i Odbora za dijalektologiju HAZU, dok svojim radom doprinosi i Međunarodnom vijeću za onomastičke nauke (ICOS), kao i Hrvatskom savezu za esperanto. Takođe, aktivni je član Društva hrvatskih književnika i Zajednice Hrvata istočne Hercegovine, a njegova saradnja s Društvom dubrovačkih pisaca potvrđuje njegovu duboku povezanost s kulturnim prostorom juga Hrvatske i šireg mediteranskog kruga. Vidović nije samo naučnik i lingvista, već i pasionirani književnik. Svoje književne tekstove objavljuje u renomiranim časopisima Hrvatsko slovo, Literat i Stolačko kulturno proljeće, a 2023. godine objavio je knjigu proznih tekstova „Priče iz pradavnine“, u izdanju Društva dubrovačkih pisaca, čime je dodatno obogatio svoj doprinos hrvatskoj književnosti.

Njegova posvećenost akademskom radu vidljiva je i kroz pedagošku djelatnost – od školske 2019/2020. godine predavač je na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju Humanističke znanosti – modul: Mediteranski interdisciplinarni studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Njegov rad u edukaciji novih generacija lingvista, filologa i naučnika od neprocjenjivog je značaja za dalji razvoj humanističkih nauka na Mediteranu. Za svoje naučne, kulturne i lingvističke doprinose Vidović je višestruko nagrađivan. Kao jedan od autora Školskog rječnika hrvatskog jezika, 2013. godine dobitnik je Nagrade Grada Zagreba, dok mu je Hrvatski sabor 2014. godine dodijelio godišnju državnu nagradu za popularizaciju i promovisanje nauke u oblasti humanističkih nauka. Njegov doprinos naučnoj zajednici prepoznat je i 2016. godine, kada je osvojio nagradu Narona u oblasti nauke, koju dodjeljuje Grad Metković. Vidovićev neumorni rad na očuvanju književne i jezičke baštine prepoznat je i van granica Hrvatske. Matica hrvatska Stolac mu je 2024. godine dodijelila prestižnu nagradu Hrvatski stećak za izuzetan doprinos hrvatskoj književnosti, dok mu je Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore iste godine uručilo Zahvalnicu za nemjerljiv doprinos afirmaciji i promovisanju književno-jezičke baštine Boke Kotorske, Svebarja i hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Njegovo prisustvo u Crnoj Gori nije samo simboličko, već i stvarno – svojim znanjem, predanošću i angažmanom pomaže očuvanju identiteta i kulturnog nasljeđa Hrvata u ovom prostoru.

Vidović se aktivno bavi i standardizacijom geografskih i zemljopisnih imena. Bio je član Radne grupe Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreba u dva mandata – od maja 2014. do aprila 2017. i od oktobra 2019. do maja 2021. godine. Od 2020. godine vanjski je član Povjerenstva za standardizaciju geografskih imena, dok je u aprilu iste godine uvršten među nacionalne eksperte za standardizaciju zemljopisnih imena i savjetovanje u oblasti hrvatskog standardnog jezika, u okviru saradnje s hrvatskim prevodilačkim odjelima Službe za hrvatski jezik pri Evropskoj komisiji. Vidović je svojim naučnim, pedagoškim i publicističkim radom dokazao da je ne samo vrhunski lingvista, već i iskreni zaštitnik jezičkog identiteta i kulturne baštine. Njegovo ime upisano je među one koji su svojim radom učvrstili temelje jezičkog i nacionalnog samosvijesti, ostavljajući lijepi pečat u nauci i književnosti.

DOPRINOS HRVATIMA BOKE KOTORSKE 

Teško bi bilo pobrojati sve publikacije, naučne radove, autorske i popularne tekstove Domagoja Vidovića, jer njegov opus obuhvata širok spektar lingvističkih, književnih i kulturoloških tema. Ipak, ono što ga posebno izdvaja jeste njegov nemjerljiv doprinos proučavanju i afirmaciji hrvatskog jezičkog, književnog i kulturnog identiteta, naročito u Boki Kotorskoj. On ne samo da naučno istražuje i bilježi jezičko i onomastičko bogatstvo ovog prostora, već se aktivno zalaže za njegovo očuvanje i afirmaciju u širem kulturno-naučnom kontekstu. Domagoj Vidović nije samo naučnik – on je institucija, jedan od rijetkih intelektualaca današnje Evrope koji s nevjerovatnom strašću i posvećenošću istražuje, tumači i brani kulturnu baštinu svog naroda. Njegov doprinos Hrvatima Boke Kotorske ogleda se u brojnim naučnim radovima, knjigama i analizama koje su trajno obogatile saznanja o ovom prostoru i njegovim stanovnicima.

Njegova knjiga „Bokeljske studije i ogledi“ (2024.), objavljena u izdanju Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, predstavlja jedno od kapitalnih djela koje se bavi lingvističkom, kulturnom i istorijskom baštinom Boke Kotorske. Kroz ovu knjigu, Vidović daje iscrpnu analizu toponimije, prezimena i jezičkih osobenosti bokeljskih Hrvata, ukazujući na njihovu višestoljetnu prisutnost i kulturni doprinos ovom prostoru. Posebno značajan Vidovićev rad na ovu temu jeste naučni članak „Pogled u toponimiju Kotorskoga zaljeva“ (2019), objavljen u časopisu Studia lexicographica, đe precizno i argumentovano analizira istorijske slojeve i etimološke korijene naziva mjesta u Boki Kotorskoj. Njegov sljedeći rad, „Pogled u toponimiju Tivatskog zaljeva“ (2020), donosi dodatnu dimenziju istraživanju geolingvističkih specifičnosti ovog kraja, potvrđujući njegovu posvećenost detaljnom proučavanju bokeljskih toponima. Vidović je i autor članka „Pogled u toponimiju Risanskoga zaljeva“ (2023), objavljenog u Folia onomastica Croatica, đe istražuje slojevitost imenovanja mjesta u najstarijem naselju Boke Kotorske, ukazujući na veze između slovenskog, romanskog i staromediteranskog kulturnog nasljeđa u ovom području. Njegova analiza prezimenskog fonda Hrvata u Crnoj Gori, objavljena u radu „Pogled u prezimenski fond Hrvata u Crnoj Gori“ (2019), pruža dragocjene podatke o porijeklu i istorijskim migracijama hrvatskog stanovništva u ovom dijelu Jadrana.

Vidović je 2023. godine učestvovao u izradi zbornika „Identitet Hrvata Boke Kotorske“, objavivši u njemu rad „Pogled u toponimiju središnjega dijela Boke Kotorske“, u kojem se detaljno osvrće na jezičke fenomene i istorijske tokove koji su oblikovali imenoslovlje ovog kraja. Njegova posvećenost Hrvatima Boke Kotorske ogleda se i u pisanju naučno utemeljenog i izuzetnog predgovora za „Antologiju poezije POEZIJA BOKELJSKIH HRVATA (Antologija hrvatskog pjesništva Boke od 16. do 21. stoljeća)“, čiji su priređivači mr. Božidar Proročić i dr. Željka Lovrenčić. U ovom predgovoru Vidović s dubokim razumijevanjem piše o značaju bokeljske poezije, stavljajući je u kontekst šireg hrvatskog i mediteranskog kulturnog prostora te naglašavajući njenu neprocjenjivu vrijednost za književno nasljeđe.

Domagoj Vidović nije samo istraživač – on je vizionar koji razumije da identitet naroda ne leži samo u istorijskim dokumentima, već i u jeziku, imenima, poeziji i svakodnevnim pričama ljudi. Njegova intuicija, sposobnost prepoznavanja suštinskih vrijednosti i neumorno zalaganje za očuvanje hrvatskog identiteta u Boki Kotorskoj čine ga jednim od najvažnijih naučnika u oblasti lingvistike i kulturnih studija danas. „Najvažnije za naučnika nisu njegove diplome, niti broj godina njegovog naučnog rada, pa niti iskustvo, nego posve jednostavno, njegova intuicija.“ – Albert Ajnštajn A upravo je intuicija ono što izdvaja Domagoja Vidovića – njegova sposobnost da osjeti, prepozna i sačuva ono što je najvažnije za jedan narod: njegov jezik, ime i identitet. Na kraju, reći ću: Pisati o Hrvatima Boke Kotorske znači govoriti o onima koji su vijekovima opstajali na raskrsnici kultura, vjera i imperija, o narodu čija se snaga nije mjerila brojem, već otporom, dubokom sviješću o pripadnosti Mediteranu i neraskidivoj vezi sa hrvatskim kulturnim prostorom. Njihova imena, njihove pjesme, njihova naselja nisu samo istorijski podaci oni su simboli trajanja, svjedočanstva o molitvama izgovorenim na obali uz zvuk školja, o pjesmama mornara što su plovili prema dalekim horizontima, o kamenu koji je upijao i sunce i buru, ali nikada nije izgubio svoje ime.

Vidović ne dopušta da se ta imena izgube u vremenu. On ne istražuje samo kao lingvista – on tumači kao neko ko razumije koliko je ime važno za identitet, koliko je prezime priča o precima, koliko toponim nije samo geografski podatak, već sjećanje na ljude, njihove sudbine, snove i borbe. Njegov rad nije samo povratak izgubljenim riječima, već i otpor kulturi zaborava. Jer narod koji izgubi imena svojih mjesta, koji zaboravi jezik svojih predaka, gubi i sebe. Zato Vidović vraća Boki Kotorskoj njeno puno ime, njen glas i njenu istorijsku puninu. Njegove studije nisu samo naučni poduhvati – one su dokumenti trajanja, dokazi postojanja jednog naroda koji je vjekovima opstajao, uprkos buri, talasima i istorijskim lomovima.

 Autor: Božidar Proročić