Proteklog vikenda u Tivau , je upriličen hepening zahvaljujući maštovitosti i surferskom umijeću svevidećih Sova. OpĆina je prihvatila, dobri ljudi takođe, i našli smo se na pravom pravcatom buvljaku!
Od ranih devedesetih naovamo, malo smo zaboravili osnovno značenje riječi „buvljak", pa smo govorili, recimo:" Idem u Tuzi „.(Do pozorišta?) U neka dobra stara vremena, prosljeđivali smo jedni drugima stvari koje nam ne trebaju, pročitane knjige, igračke. Danas je životna filozofija:" Vrijediš koliko ljudi na prvi pogled vide da vrijediš", pa se ljutimo ako neko pokuša da nam pokloni nešto polovno. „Ali ona misli da ja nemam 8 eura za knjigu", misli se u sebi, a ljubazno kaže:" Ma ne treba, kupiću sama".

Šta radimo sa starim stvarima? Bacamo ih? Koristimo ih za prašinu ili brisanje poda poslije krečenja? Ima, naravno, i takvih koje i nisu za nešto drugo, ali, da vam pravo kažem, ima i onih koje nikad ne bih, recimo, ponizila takvom radnjom. Stoje u ormaru, i tu su, draga uspomena na dragu osobu, ili lijep trenutak, ili neko putovanje. Povremeno ih provjetrimo. Ili ima onih drugih, koje smo rado nosili, ali trenutno ne idu ni uz jedan komad garderobe, pa samo „skupljaju prašinu". Omladincima porasle none do broja „četrezdeset", a znamo da su negdje po kući njihova prva peraja, kad su (na)učili da plivaju. Djeca se poženila i poudavala, a njihove igračke prebacujemo iz kutije u kutiju („Ma valjaće, neka ih").
Na Šarenoj pijavi se zbila jedna prosto emotivna scena. Žena je donijela sliku od prije 30 godina, na kojoj je u istoj suknji koju je upravo vidjela na štandu. Suknju je kupila za 2-3 eura, i vratila se, vjerujem, podmlađena kući. To je obrnuta priča „Slike Dorijana Greja". Suknja koja se prodavala nije kupljena prije 30 godina, prosto je bila neki modni hir trenutka.
Čuli smo da ovakav tip prodaje njeguju u Beču i Pragu. Tamo je „flea market" dio grada. Bečki je toliki da se ne vidi s kraja na kraj, i tamo ima „čak i traktora, ma nema što nema". Za Praški nisam čula komentar, ali mora da je dobar (sudeći po njihovoj šunki i pivu, ako to može, „a što ne bi moglo", da se poredi). Samo sam uhvatila komentar, dat uz osmijeh:" Ovo smo vidjeli u Pragu".
Šta da vam kažem, Sove su bečka škola. Mada, uz onih 18 tezgi prije smo bečki vrtić, no važno je da se nešto dešava.
Slijede oni stereotipni komentari. „Ovo nisam odavno vidio." „Ne mogu da vjerujem, ma vidite ove boje, samo dva eura!" „Oh, what is this?!" Svi ovi komentari idu, naravno, uz širok osmijeh.
Jedan mlađahni mesje na malom globusu pokazuje svojoj madmoazel (mademoiselle, ha, znam da napišem, ili bar mislim da znam!), pokazuje joj gdje je Australija, gdje France a gdje smo sada. A brate slatki, nađe li nas više?!
I tako, dok je vješto oko majstor- fotografa hvatalo detalje, mogli ste da vidite flašice iznad glava: podigne se pogled sa eksponata, pa se sipne malo vodice u usta, užarena na vrućini, sve do nekih osam sati. Mislim da su ovaj buvljak zakazali u (pred)večernjim satima da ne bih urnisala ljude s kafom. Ja sam, malkice, kavopija. To mi je ostalo iz davnih dana kad smo prevrtali šolju, i gatali tri puta po tri želje.
Oko osam sati je počela lambada. Prvo sam vidjela jednu Sovu kako dodiruje ramena, onda još jednu kako pravi figure rukama po vazduhu, pa sam i sama počela da se plješćem po nogama. Poslije pola sata neko mi je rekao: „Pomeni komarce, sad bi jedno prskanje „Autanom moglo da se naplati 50 centi". Onda je jedan slatki dečkić, koji očigledno nema slatku krv, konstatovao:" Mislim da ima komaraca ovdje". Bilo mi je malo žao što sam popila kapućino, pa nisam mogla da okrenem šolju i poželim da mi neko donese „Autan". Tako je bilo od trenutka kad su se upalili reflektorčići, sve dok se vazduh nije prohladio, pa smo prešli na laganiji ples- pakovanje.
Pomenuli smo komentar jedne Tivćanke:" Nikada nisam primijetila da se na ovom trgu nalazi bunar, sve do večeras". „Poznaj samoga sebe", rekao je jedan mudrac. „Drugo ljudsko biće se nikad ne može upoznati i razumjeti dok se, ma i na tren, ne obuju njegove cipele i malo ne prošeta u njima", konstatovao je američki pisac Harper Li uz roman „Ubiti pticu rugalicu".
Opšte je mišljenje da bi „ ovako nešto što sam vidio samo u američkim filmovima" trebalo da se događa bar jednom mjesečno. Možda, i takav komentar smo dobili, u onom istom parku od „Španja i tkanja". Ili na nekom prometnijem mjestu (mada se ja nisam mogla mrdnuti od tezge, bez obzira na cjelovečernju zaradu od 5 eura i 60 centi (za ove cente smo se cenjkale, ja krenula od eura!). Majko, što me dade u pogrešnu školu!
Mi mislimo da bi trebalo da se bolje poznajemo. „Tri hiljade zvijezda možemo da izbrojimo, ali oči jedni drugima ne vidimo" mislim da je napisao ,već po djelu pomenut u ovom javljanju , Oskar Vajld. Prepoznajemo biografije pisaca, prati se ko je kome šta rekao na „Farmi", ponekad se osamimo na svome peškiru na ponti... A još uvijek ima onih koji samo prođu kroz neki performans, uz možda komentar:"Ma da, pokupile su što im ne treba iz ormara, pa hoće da neko to kupi". Nije u tome bila čar ove večeri. " Proći život nije polje preći" , kaže Pasternak.
S.O.V.E. Tivat
Sove su neformalna grupa koja se bavi promoviranjem lokalnog duha, kreativnosti, proizvoda i običaja te oživljavanjem javnih prostora. Iako tek nedavno okupljene, Sove su pokazale zavidnu razinu kreativnih potencijala, a u suradnji s Općinom Tivat uskoro organiziraju i nove aktivnosti.