Protekle subote je, na otoku Svetoga Nikole kraj Budve, svečano proslavljen blagdan prijenosa relikvije Svetog Nikole biskupa (IV. stoljeće). Ovaj blagdan se slavi na spomen kada su 62 mornara iz talijanskog grada Barija 9. svibnja 1087. prenijeli iz Mire, Male Azije, današnje Turske, u taj grad, moći ovog sveca.
Svečanu sv. Misu uz sudjelovanje 10 svećenika i mnoštva vjernika, služio je nadžupnik Budve i prepozit stolnog kaptola u Kotoru don Filip kan. Janjić. Budući da je mjesec svibanj na poseban način posvećen Blaženoj djevici Mariji, prije sv. Euharistijskog slavlja u crkvi se molila krunica, a nakon sv. Mise obavljen je blagoslov groblja na kojeg podsjeća veliki križ među stoljetnim borovima, koji su posađeni 1886. godine. Na tom je groblju rastao i endemski primjerak jednog ljiljana u botanici poznatog kao „Lilium Buduensis". Nakon liturgijskog slavlja uslijedilo je slavlje uz bratsku trpezu, koju su za sve nazočne pripremili župnik i župljani Budve.
Crkva Svetog Nikole na istoimenom otoku kraj Budve, podignuta je godine 1096-97., kada je kroz Dalmaciju prolazio jedan ogranak I. križarske vojne provansalskih križara pod vodstvom grofa Rajmunda IV. tuluškog. Kraj crkve su bili pokopani neki križari, a početkom 19. stoljeća tu je bilo i budvansko groblje.
Današnja crkva, orjentirana istok-zapad, jednobrodna je građevina sa tri traveja i polukružnom apsidom, arhaične forme, a zasvođeni svod pokazuje gotičku strukturu.
Otok Svetog Nikole pripadao je budvanskoj komuni i katedralnoj crkvi Svetog Ivana. Od 1610-1802. u najvećoj mjeri bio je vlasništvo crkve Svetog Ivana.
Blagdan prenosa relikvija Svetog Nikole u Bari, u puku poznat i kao proljetni Sveti Nikola, u liturgijski kalendar uvrstio je Papa Urban II. 1089. godine kada je nakon dvije godine od prijenosa, položio moći ovoga sveca u kriptu malo kasnije podignute veličanstvene bazilike Svetoga Nikole (Splendidissima ac magnifica). Grad je tada (već 1071.) bio u rukama Normana koji su protjerali bizantsku vlast. Negdje u to isto vrijeme grad Salerno dobija moći Svetog Mateja (1080.), a Bari Svetog Sabina (1091.) koji je uz Svetog Nikolu zaštitnik grada. Grčka crkva, za razliku od ruske, nikad u svoj kalendar nije uvela blagdan prijenosa Svetog Nikole, premda nijedan prijenos relikvija u povijesti crkve nije bio dokumentiran na internacionalnom nivou kao prijenos Svetog Nikole. U jednoj buli Papa Paskval II. ovaj prijenos naziva poznatim u cijelom svijetu. Ruska ga crkva svetkuje još od mitropolita Efrema 1092. godine, jer u njoj još nije tada zaživio raskol (šizma) iz 1054. godine. Srpska ga je crkva prihvatila znatno kasnije pod pritiskom srpskih careva koji su bili zavjetni Svetom Nikoli u Bariju i njegovu crkvu poput Stjepana Uroša III. obdarivali skupocjenim liturgijskim predmetima. U Bariju se 1092. na poziv Pape Urbana II. sastao koncil pred moćima Svetoga Nikole (Apud Barum ante corpus beati Nicolai) koji je trebao ujediniti zapadnu i istočnu crkvu poslije velike šizme.
Crkva Svetog Nikole na istoimenom otoku kraj Budve nastala je kao odraz i gotovo suvremenik svih ovih dešavanja koji su kult Svetog Nikole učinili poznatim i snažnim u cijelom kršćanskom svijetu.
Don Anton Belan, generalni vikar Kotorske biskupije