Razmišljajući o stvarima, pojavama, bićima koje se pojavljuju zajedno, kao suprotnosti koje se nadopunjuju, ili sličnosti koje se upotpunjuju, poput svjetlosti i tame, noći i dana, ljubavi i mržnje, života i smrti, tako je ruku pod ruku kroz stoljeća, junak išao sa svojim konjem, u pohode, bitke, pobjede – život. Možda upravo zbog toga, što je imao veoma značajnu ulogu u čovjekovom životu (a ne samo kao prijevozno sredstvo), on mu posvećuje neke od najznačajnijih prikaza u slikarstvu, kiparstvu i književnosti.
Kroz čitavu povijest, gotovo je nemoguće bilo zamisliti junaka (književnog a kasnije i filmskog) da ne dolazi na veličanstvenoj životinji; snažne i vitke anatomije, bogate grive i repa, na svojim leđima dovodi junaka – koji kroz povijest, mitologiju i bajke kako nam prepričavaju, dolazi da spasi damu u nevolji. A, često i ta veličanstvena životinja bude odraz i samog vlasnika (u ovom slučaju junaka).
Da će ga kroz čitavu povijest nositi na svojim plećima, onako kako u mitologiji Atlas nosi čitavi svijet, vjerojatno je čovjek i naslutio pa mu još u prahistoriji počinje odavati počast slikajući ga na zidu pećine. Upravo s tim prvim prikazima zidnog (pećinskog) slikarstva, čovjek ima potrebu da zabilježi odnosno izrazi svoje misli i zbivanja, te u pećini Lasko u Francuskoj, pronađen je prikaz ranjenog konja, odnosno konja probodenog strijelama. Prikazi konja nastavljaju se i u antici: od scena koje su oslikavane na antičkim vazama pa sve do skulptura vojskovođa konj je prisutan kao jedna od najbitnijih životinja tog perioda. Konja jašu pobjednici, pa samim tim i ne čudi što su sve velike vojskovođe, kraljevi i junaci prikazivani upravo s njim. Jedan od najpoznatijih je svakako Bukefal koji se plašio svoje sjenke, a uspio ga je pripitomiti Aleksandar Veliki, koji je prema navodima u svim svojim bitkama išao s njim; a nakon smrti svog konja osnovao je grad koji je imenovao po njemu, i pored koga je nakon sopstvene smrti bio sahranjen. Česti su i prikazi Aleksandra sa Bukefalom na bakrenim novčićima iz rimskog perioda. U grčkoj mitologiji poznat je krilati konj Pegaz, grandiozan bijeli konj iz čijih leđa izrastaju krila (kroz povijest umjetnosti su također veoma česti njegovi prikazi). Kod Rimljana na konju su prikazivane velike vojskovođe, a jedna od najpoznatijih prikaza je konjička statua Marka Aurelija. Kroz srednji vijek konj je bio statusni simbol, odnosno simbol moći i dostojanstva vladara i plemića.
Zanimljivi su prikazi poput četiri brončana konja na fasadi crkve sv. Marka (Konji Svetog Marka), Gattamelata – Donatelova skulptura; ali i kao detalji na mnogim kompozicijama, poput Dilerove grafike „Četiri jahača apokalipse“. Džordž Stabs je prilikom izrade svojih kompozicija posebnu pažnju posvećivao i naslikanom konju. Mnogi umjetnici proučavali su njegovu anatomiju koja je bila predmet mnogih skica i crteža (poput Leonarda da Vinčija).
Ipak, kroz umjetničke prikaze konj nije uvijek imao pozitivnu simboliku poput moći, slave, pobjede, ljepote, vjernosti i veličanstvenosti: u službi vraga često je prepisivan htonskom svijetu tame, ili u mitologiji da Hadove kočije vuku crni konji, dok smrt u Apokalipsi jaše na bijelom konju.
Iako miroljubivog izgleda, ova životinja zbog svog straha odnosno kada je uplašena zna da dobije zastrašujući izgled; u momentima straha zna da rže i udara kopitima, a često i da se popne na zadnje noge, što mu pored moćnog dodaje i uznemiravajući izgled.
Konji su obilježili i dio domaće povijesti. Na Otoku sv. Marka, poznatom i po nazivu Stradioti, po ratnicima najamnicima koji su boravili na njemu, desetljećima su uzgajani i trenirani svojevrsni konji za potrebe konjice, sudionice brojnih bitaka diljem Europe, pa ih i Torkvato Taso u svom epu Oslobođeni Jerusalem, opisuje stihovima....“konji su im suhi, trci naviknuti, vikli naporu, skromni u jelima, za napad, uzmak, jednako valjani, a bore se svud bježeć raštrkani.“
Također, konj je bio nezaobilazan u narodnim pjesmama na našim područjima, u književnosti, a najčešće u viteškim romanima, glavni junaci su uvijek imali svog nerazdvojnog druga – konja.
Sumirajući, konj je još od prahistorije bio vjerni pratilac čovjeku; ne samo kao prijevozno sredstvo, kao životinja koja (pored magarca ili bika) prenosi teret, ali i s čovjekom „preživljava“ neke od bitnih momenata u životu (u ratu pobjedu ili smrt). Stoga ne čudi da na spomenicima na kojima se nalazi konjička statua, konj propet na zadnje noge sugerira smrt u borbi dok konj koji stoji s obje noge na zemlji – prirodnu smrt.
Simbolika da na konju jašu pobjednici, ostala je prisutna i do danas, a prenijeta i na mlađe generacije, pa u bajkama princ koji spašava princezu uvijek jaše na konju, te idilična scena završava njihovim zajedničkim jahanjem u suton. Zbog toga je i dan danas u narodu ostala izreka, da žene tražeći savršenog muškarca još uvijek „čekaju princa na bijelom konju“.
Autor: Marija Saičić
Literatura:
1. Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.
2. Meri Holingsvort, Umetnost u istoriji sveta, EVRO-GIUNTI, Beograd, 2006.
Napomena:
Tekst je realiziran uz potporu Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Iznijeti stavovi su isključivo odgovornost autora i nužno ne izražavaju stavove Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
