Sinoć je u Šibeniku završen 18. festival Dalmatinska šansona Šibenik. U cijelosti vam prenosimo izvješće s portala tris.com.hr.

Zvučalo je kao službeni kraj Tjedna Arsena Dedića, tijekom kojeg smo čuli apsolutno svaku pjesmu koju je napisao, osim valjda onog dueta s Mladenom Burnaćem. Mladen Bubica i klapa Maslina za finale su Dalmatinske šansone u Šibeniku otpjevali „Odlazak", zajedno sa svim jučerašnjim pjevačima i uz svesrdnu pomoć publike. Bilo je dirljivo na trenutak ili dva, i da nismo čangrizavi po prirodi možda ne bismo ni primijetili da je Maslina ustvari izvela jedinu pjesmu, od stotina njih, koju Arsen („prerano preminuli", kako je naglasio voditelj Robert Ferlin) nije napisao. Ne bismo možda primijetili niti preafektirani Bubičin nastup, čiji je govor tijela sugerirao da izvodi „Rock and Roll" Led Zeppelina, a ne jednu od tužnijih balada koju Arsen otpjevao, a Ujević napisao. Narodu se svidjelo.
Narod šibenski općenito voli Dalmatinsku šansonu. Napunio je dupkom prostor između Katedrale i Vijećnice, iako je keširanje za ulaznicu za Večer novih skladbi kupnja mačka u vreći. Ipak, isplatilo se barem iz dva razloga. Prvo, klapa Kaše iz Dubrovnika imala je za jednu klapu sasvim pristojnu pjesmu „Petrunjela", po jednoj od žena dunda Maroja. Drugo, Neno Belan i Maja Posavec možda su imali i najbolju pjesmu večeri, nimalo šansonjersku „Tvoj glas". Dubrovčani su osvojili prvu nagradu publike, a Maja i Neno drugu nagradu žirija. I ne znamo sad baš što bismo s činjenicom da se naš ukus poklopio s ukusom estradne publike. Zabrinjava i ohrabruje istovremeno.
A nije bilo namješteno, tvrdi član žirija i najpoznatiji šibenski novinar u egzilu, Samir Milla.
- Samire, tko će pobijediti? – pitali smo ga na polovici festivala.
- Nemam pojma.
- Ma da, kao ne zna se...
- Pa ne zna se, ja sam zaokružio klapu Kaše.

Nije mu prošlo. Po ocjeni žirija, pobijedila je klapa Iskon. Toni Kesić, zvijezda klapskog prijelaznog roka koji je iz klape Cambi lani prešao u klapu Iskon, iskoristio je priliku da zaprijeti novim albumom:
- Optužuju nas da smo boy band, ali mi ipak nastavljamo po svome, pa ćemo promijeniti zvuk na novom albumu.
- Kako?
- Bit će malo elektronike.
- Aha. Doviđenja.
Reporteri TRIS-a nenavikli su na estradni milje. Svojom voljom. Zato smo se muvali po backstageu i vidjeli bivšu turističku djelatnicu i glasnogovornicu autosalona Mineu, koja je sinoć izvela duet s popularnim glumcem iz „Igre prijestolja", Giulianom. Vidjeli smo Deana Dvornika koji je intervjue odrađivao s bas gitarom na ramenu. Vidjeli smo Gorana Karana koji se šepurio u prugastom odijelu, kao da je sad ispao iz „L.A. povjerljivo". Vidjeli smo i Turkija. I našu misicu. I Mišu iz Stijena. I onu jednu iz E.N.I. I Đanija Stipaničeva, kojeg nismo uspjeli pitali je li obradio Arsenovu zemlju u Donjem Polju. Vidjeli smo i brojnu sedmu silu te zaključili – sasvim objektivno – da su šibenske novinarke daleko najljepše u konkurenciji vlastitih kolegica. Pitajte novinare iz Soundset radijske mreže, koji su ih bezuspješno oblijetali čitavu večer...
Najdraže nam je bilo vidjeti Lea Martina, zvijezdu prve večeri Šansone, čija je supruga bila u prvom redu festivala, a on je strpljivo čekao za stolom u Gradskoj vijećnici.
- Leo, kako je bilo jučer?
- A vidio si.
-Nisam bio.
- Stuštila se kiša, ali na kraju je sve dobro prošlo. Ostalo je dovoljno ljudi za ovacije.
- Bili ste i u Republici & Cafe baru Bono, gdje vas štuju još od Konstitutivne skuštine...
- To je nevjerojatno, ne vjerujem još da se to događa. Na zidovima su moje fotografije i pjesme, tretirali su me kao zvijezdu, dali mi šofera...
- Nije lako.
-Nije.
Nije, ustvari, bilo toliko naporno izdržati dva sata estradnog festivala. Može se čovjek dobro zabaviti pogađajući u sebi sve plagijate koji su se raskrinkavali na pozornici, smišljati s kolegama nadimke zvijezdama festivala, pratiti pogledom člana organizacije Živka Gulina koji panično traži „onog visokog" iz Iskona sekundu dvije prije njihova nastupa, udisati mješavinu svih mogućih parfema u publici do točke gušenja i s nevjericom u očima i ušima ustvrditi da zadarski Forum još uvijek svira...
Festival Dalmatinska šansona Šibenik jučer je ušla u punoljetne godine, uspješno se povodeći za onom Rambovom: „Estrada mi je mati, show biznis mi je ćaća". Bilo nam je prvi put i zato se nismo osjećali dostojnima otići na kasniji domjenak u Solaris, a tamo je, kažu, špica festivala.