Savršeni krug u pokretu, točak, ne može se promatrati kao puki mehanički izum: simbolički on je jedan od najstarijih simbola kretanja, cikličnosti i vječnog vraćanja. Upravo zbog te simbolike u sebi objedinjuje ideju vremena, sudbine i kozmičkog poretka.

Možda zbog svog kružnog oblika, točak je od najranijih vremena povezivan sa suncem, ali i idejom vječnog kretanja, cikličnosti i neprekidnog obnavljanja. U antičkom razdoblju njegova je simbolika često bila povezana sa solarnim božanstvima, pa se javlja kao atribut boga Apolona. U filozofskom i religijskom kontekstu točak predstavlja simbol vremena i sudbine, dok je ideja „točka sreće“ prisutna još od antičkog doba, ali se posebno razvija u srednjem vijeku, gdje oslikava neprestanu smjenu ljudskog uspona i pada, odnosno nepredvidljivost ljudske sudbine. Upravo je ta alegorija prikazivana kroz srednjovjekovne iluminacije i freske. S druge strane, u istočnjačkim tradicijama, a osobito u budizmu, točak je simbol samsare – beskonačnog ciklusa rađanja, smrti i ponovnog rođenja. U kršćanskoj ikonografiji motiv točka ima dvojako značenje: s jedne strane može simbolizirati božanski poredak, a s druge strane i mučeništvo (kao u slučaju sv. Katarine, čiji je atribut upravo točak). Također, u kršćanskoj tradiciji točak predstavlja pravdu koja je ista za sve.

U srednjem vijeku točak je i sprava za mučenje, a ideja je vjerojatno potekla iz grčke mitologije, odnosno mita o Iksionu. U tom mitu prepoznajemo i simboliku ponavljanja: Iksion, koji je kažnjen od Zeusa zbog napastovanja Here, biva razapet na zapaljeni točak koji se bez prestanka okreće. U ovom mitu točak predstavlja beskonačnost kazne i nemogućnost izlaska iz kruga, što sugerira da ta patnja nije samo fizička. Mit o Iksionu prikazan je na antičkim reljefima, ali i u renesansnim i baroknim interpretacijama. Također, u srednjem vijeku točak se dovodio u vezu s okom, koje je predstavljalo metaforu sveprisutnosti i svemoći nebeskog božanstva.

U modernoj likovnoj umjetnosti točak se oslobađa isključivo simboličkih značenja te postaje formalni element likovnog izraza. Bicycle Wheel jedan je od najznačajnijih primjera u modernoj umjetnosti u kojem umjetnik (Duchamp) obični predmet, odnosno točak bicikla, predstavlja kao umjetnički objekt. Time se postavlja pitanje što uopće čini umjetničko djelo, jer se fokus simbolike premješta na samu ideju umjetnosti.

Točak sudbine, sreće, života i promjene. Često je „točak sreće“ sinonim u kockarnicama i ruletima, koji se vrti donoseći kockaru sreću ili njezin izostanak. Točak je vječni krug rađanja i umiranja, promjene, ali i karme; simbol cikličnosti, stalnog napretka, ali i kretanja jer se točak neprestano okreće.

Ipak, ako govorimo o točku sudbine, ne govorimo samo o promjenjivosti života (usponima i padovima), već o njegovoj suštinskoj prirodi: stalnom kretanju. U tom smislu vrijeme se ne odvija pravocrtno, već kružno, a tim kružnim kretanjem uvijek se iznova vraćamo na iste točke, ali ne kao isti ljudi. Možda baš zato Nietzsche govori o vječnom povratku, kao neprekidnom okretanju točka u kojem se stalno vraćamo na isto, dok ideja amor fati poziva čovjeka da tu nužnost ne samo prihvati, nego i zavoli.

Dakle, točak (života, sudbine ili sreće) ne može se zaustaviti. On nas neprestano nosi kroz promjene, uspone i padove. Ali možda upravo u tom kretanju i leži smisao – da čovjek ne postoji u mirovanju, već u stalnom kretanju?

Marija Saičić

Literatura:

Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.