U cijelosti vam prenosimo tekst dr. sc. Domagoja Vidovića.

U bazenima od Kantride i Gruža do Rija i Batumija

Kad se Hrvatsku nastoji zemljopisno izmjestiti iz jugoistočne Europe (a ako zavirite u europske zemljovide, uočit ćete da Hrvatska nedvojbeno pripada europskomu jugu), obično se poziva na njezinu srednjoeuropsku i sredozemnu baštinu. Uistinu, Hrvati kao rijetko koji europski narod baštine modrinu mora i sfumata srednjoeuropskih nizina. Ako se Sredozemlje igdje ćuti, ćuti se u sportu koji se prirodno igra uz mrkentu ili rivu, a tamo gdje toga nema, u bazenu. Hrvatima je, koji ga podjednako rado igraju u prirodnim uvjetima tijekom ljetnih divljih liga te profesionalno na plivalištima, vodomet (da se malo poigramo riječima kad već imamo nogomet i rukomet) donio 14 odličja na europskim, svjetskim i olimpijskim smotrama, a širili su ga i po okružju (bokeljski su Hrvati utrli put crnogorskomu vaterpolu, a brojni su Hrvati igrali za srpsku i makedonsku reprezentaciju) i diljem svijeta (nastupajući za reprezentacije od Italije i Turske do Brazila i Gruzije). Kako sam se u svojim radovima koji bi se mogli svrstati u područje primijenjene antroponomastike već bavio osobnim imenima i prezimenima hrvatskih nogometaša i rukometaša, red je došao na vaterpoliste koji su nedavno u Budimpešti zamalo ugrabili petnaesto odličje.

Ratnici na vratima

S primjenom znanja počnimo od vratara. Na vratima naše protivnike obranama bije Marko Bijač. Njegovo je osobno ime pravo ratničko jer se nekoć nadijevalo u spomen na rimskoga boga rata Marsa. Ujedno je usklađeno s prezimenom, koje se obično dovodi u vezu ili s glagolom biti (u značenju tući) ili s ojkonimom Bihać (oko Bihaća su se odigravale važne bitke i u razdoblju osmanlijskih osvajanja i tijekom Rata u Bosni i Hercegovini). Njegova je dostojna zamjena Ivan Marcelić, čije se prezime izvodi od osobnoga imena Marcel (umanjenice od Marko), a osobno mu ime priziva Božju milost.

Obiteljska tradicija na ljevici i bušilica u sredini

Na lijevome smo krilu predodređeni na Bukiće i Fatoviće. Svojega je oca Pericu (u prijevodu stjenčicu) na istoj poziciji naslijedio Luka, čije se osobno ime izvodi iz imena povijesne rimske pokrajine Lukanije smještene južno od Napulja. Ime joj se, među ostalim, dovodi u vezu sa životinjskim nazivom vuk, pa bi Luka Bukić bio vuk koji buči (a bučiti se može i bucanjem po morskoj površini ako ste morski vuk). Elvisa je (to bi se strano ime po jednoj od ne posve pouzdanih pretpostavka moglo prevesti kao Zdravko) na njegovu mjestu zamijenio sin Loren. Osobno bi se ime Loren moglo prevesti u Lovorko, a Loren se iz naše priče, slično svetomu Lovrjencu ili Lovri (čiju inačicu osobnoga imena nosi), pržio na žeravi iščekujući nastup na Europskome prvenstvu. Prezime je Fatović znatno manje providno. Naime, ako je točna predaja da su se Fatovići na sjevernodalmatinske otoke doselili iz Bosne (što nije nemoguće s obzirom na smjerove zbjegova pred Osmanlijama), prezime bi se moglo povezati s muslimanskim imenom Fata (< Fatima ‘ona koja odbija dijete od sise’). To je osobno ime nosila kći proroka Muhameda. Druga je mogućnost izvođenje iz svetačkoga imena Ivan (Fato < Vato < Ivat < Ivo < Ivan; usp. Fisko < Visko < Vicko < Vice < Viktor/Vincent/Vinko). Treći je na lijevoj strani Ante Vukičević. Njegovo se osobno ime katkad (iako netočno jer se osobno ime Antun povezuje s rimskim rodovskim imenom Antōnius te vjerojatno potječe iz slabo poznatoga etrurskog jezika) prevodi kao Cvjetko, a uz more je, već smo to naučili, pridjevak vuk sasvim prirodan.

S mjesta braniča protivnike buši odvažni Andro Bušlje, autoritetom, ratničkim imenom i čvrstim prezimenom plijeni Marko Macan, a podupire ih, ako je nomen zbilja omen, blaženi Hrvat Hrvoje Benić.

I Kataloncima su mila hrvatska kupališta

Desnu nam stranu najčvršće drži najtrofejniji hrvatski vaterpolist Maro Joković. Žetvu odličja predvidjelo mu je već prezime (Joko je odmilica od Josip, u prijevodu Jahve je pridodao), a odgovor gdje će ih požnjeti – na moru – osobno ime Maro, pokraćeni lik svetačkoga imena Marin, u srednjovjekovlju najčešćega muškog imena na južnome Jadranu (primjerice, u Dubrovniku i Baru). Najiskusniji je, pak, hrvatski reprezentativac Xavier García Gadea, Katalonac u hrvatskome dresu. No, nije Xavier prvi Katalonac u našim stranama. U Prčanju u Boki kotorskoj i danas žive nositelji hrvatskoga prezimena Katelan, a u Baru su u XVI. stoljeću živjeli plemići Katalani. Oba se prezimena povezuju s etnonimima Katelan i Katalan, starijim inačicama etnonima Katalonac. Osobno je ime Xavier usporedivo s našim Ksaver i baskijskoga je postanja (povezuje se s ojkonimom Etxeberria, što znači ‘nova kuća’), a baskijskoga su postanja i prezimena García (dovodi se u vezu s baskijskim životinjskim nazivom hartz ʽmedvjed’) i Gadea (povezano je s baskijskom inačicom svetačkoga imena Agata, koje se u Hrvata prevodi kao Dobrila). Treći je naš igrač na desnoj strani ponovno lovorom ovjenčan, a pritom i mio – Lovre Miloš. Prezime Miloš i druga srodna prezimena (npr. Milašinčić, Radojković, Vladislavić, Vuković) pokazuje kako su narodna imena u Hrvata u velikoj mjeri, nakon što su zbog odredaba Tridentskoga sabora (1545. – 1563.) polako počela nestajati iz uporabe, okamenjena u prezimenima.

Lutalice i lončari

Hrvatski su zaštitni znak od hrvatske samostalnosti sidruni (iako se službeno nazivaju centrima, draži mi je taj naziv). Budući da mu je (kako mu osobno ime kaže) „Jahve pridodao” talente, Josip je Vrlić vrljao od Rijeke do Brazila te ga je put do hrvatskoga dresa vodio preko brazilske reprezentacije. Na istome mjestu igra još jedan Luka, čiji su predci, ako je suditi po prezimenu (Lončar), nekoć izrađivali lonce na kojima su navijači mogli bubnjati.

Sklonidbene muke po zarobljeniku

Bog je milostiv prema Ivici Tucaku (Ivica je inačica svetačkoga imena Ivan), zarobljeniku svojih igrača (turcizmom tucak označuje se zarobljenik kojega se trenutačno otpusti da si otkupi slobodu). Budući da je riječ o prezimenu orijentalnoga postanja (nastalom preobrazbom od tùcak < tur. tutsak), koje se izvorno izgovara Tùcak, u genitivu se čuva samoglasnik a te se sklanja Tùcak – Tùcaka (usp. Jàrak – Jàraka; prezime se Jàrak izvodi iz turcizma jàrak ‘oružje’ < tur. yarak). Riječ je o razmjerno rijetkome naglasnom tipu (najčešće se nenaglašeni a u prezimenima na -ak ne gubi samo kad je dug, primjerice Jȕrāk – Jȕrāka, ali Opáčak – Opáčka). Prezime nije prozirno izvan izvornoga područja rasprostiranja (Imotska krajina) te stoga nije čudno što se u medijima sklanja Túcak – Túcka (usp. i Járak – Járka). Kako bi se očuvao izvoran izgovor rijetkih i/ili neprozirnih prezimena (npr. Golúža, Màldīni, Medòvić, Pàljetak), na njegovu poznavanju trebaju ustrajati sami nositelji.

Gađanje pijetla i punjenje mreža

Koliko je Hrvatima vaterpolo urođen, pokazuje podatak da je za crnogorsku vaterpolsku reprezentaciju od 2006. nastupilo čak sedam Hrvata: Vjekoslav Pasković, Antonio Petrović, Zdravko Radić, rođaci Darko i Draško Brguljan te braća Nikola i Mlađan Janović. Štoviše, Hrvati su u određenim razdobljima činili gotovo polovicu Ajkula (kako crnogorske reprezentativce nazivaju novinari i navijači) iako čine tek 1 % stanovništva susjedne nam države. Nikola Janović bivši je, a Draško Brguljan trenutačni kapetan crnogorske vaterpolske reprezentacije. Vječnu slavu jamči osobno ime Vjekoslav, pobjednički duh Nikola, dugu sportsku karijeru predviđa osobno ime Zdravko, vječnu mladost Mlađan, omiljenost Draško, a darovitost Darko. Pasković je, pak, uskrsno prezime, a Petrović čvrsto (u značenju ‘stijena’). Veselje jamče prezimena Radić i Brguljan. Prvo je prezime prozirno i dovodi se u vezu s pridjevom rad ‘veseo’. Prezime je Brguljan znatno etimološki izazovnije. Naziv brgulja označuje, naime, proslavu blagdana mjesnoga ili obiteljskoga svetca (obiteljske zaštitnike slave Hrvati od Bara i Boke kotorske, preko dubrovačkoga područja i istočne Hercegovine te Neretvanske, Vrgorske i Imotske krajine do Makarskoga primorja) te je vjerojatno etničko. U kotorskome se predgrađu Škaljari spominje od 1667., a nešto poslije i u Prčanju. Prčanjoti su, kako se mjesno nazivaju Prčanjani, trenutačni crnogorski kapetan Draško, njegov rođak Darko i stric Mario, jedan od najpoznatijih vaterpolskih sudaca na svijetu. Na poluotoku Luštici, također u Boki kotorskoj, postoji naselje Brguli, po kojemu je moglo nastati prezime Brguljan. Njemu je srodno izumrlo prezime Brgulović u Konavlima. Ojkonim Prčanj također pripada rijetkomu naglasnom tipu u kojemu se u kosim padežima kratki a (u hrvatskome standardnom jeziku nenaglašen, a u mjesnome staroštokavskom govoru naglašen) ne gubi u kosim padežima (slično kao prezimena Tùcak i Jàrak, s tim da je u tim prezimenima osnova orijentalnoga, a u ojkonimu Pčanj romanskoga postanja) te se ojkonim sklanja Pčanj – Pčanja (mjesno se izgovara Prčȁnj – Prčȁnja). Nešto je južnije, u okolici Bara, potvrđen još jedan takav primjer Šùšanj – Šùšanja (mjesno Šušȁnj – Šušȁnja). Oba su ojkonima pridjevnoga postanja te se izvode iz prilagođenih rimskih imena zapisanih u kasnome srednjovjekovlju: Perçan(n)a i Parsiana (Prčanj) te Sussana i Sossana (Šušanj). Prezime se, pak, Janović izvodi ili od inačice svetačkoga imena Ivan (koje znači ‘Jahve je milostiv’) ili ženskoga imena Jane, bokeljskoga područnog lika svetačkoga imena Ana (‘milosrdna, naklona’). Je li preciznost bokeljskih vaterpolista povezana s tradicionalnim gađanjem pijetla (mjesno kokota) u spomen na pobjedu nad Turcima kod Perasta, morat će utvrditi neki poredbeni povjesničar sporta.

Zaključak

Prošetasmo se tako imenima i prezimenima Barakuda, kako su naše vaterpoliste prozvali novinari i navijači. Oceanske su barakude pravi grabežljivci, ribe hitre, snažne i sklone iznenadnim iskakanjima iz velikih dubina. Naše su jadranske također hitre i snažne, ali ipak pitomije i požrtvovnije, željne da nas razgale svojim uspjesima. Nama se, navijačima, preostaje strpjeti do idućega natjecanja u nadi da ćemo doći do petnaestoga odličja te hrvatskim Bokeljima u crnogorskoj vaterpolskoj reprezentaciji poželjeti da osvoje prvo olimpijsko odličje ovoga ljeta u Tokiju.