U organizaciji Foruma Bošnjaka Crne Gore, u Podgorici je 9. svibnja održan okrugli stol na temu “Ostvarivanje politike zaštite manjinskih prava”.

U cijelosti vam prenosimo izlaganje Marina Čaveliša, predstavnika Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore:

Pozdravljam naše današnje domaćine  i sve sudionike ovoga okruglog stola.

Danas smo se okupili da diskutiramo o zakonskom okviru zaštite manjinskih prava i koliko ga država dobro sprovodi. Međutim, kao i govornici prije mene, moram izraziti razočarenje jer ovdje nema pozvanih predstavnika države - uvaženog ministra Numanovića i predstavnika medija.

Na početku se moram osvrnuti na par detalja s prethodne diskusije. Stalno se potencira pitanje zašto Hrvati imaju viša prava nego pripadnici romske zajednice u Crnoj Gori, iako se radi o brojčano jednakoj populaciji ta dva naroda. Gospođa Jelić je rekla da i neke relevantne međunarodne institucije postavljaju to pitanje. Kao Hrvat i netko tko se zalaže za ljudska prava, ne osjećam se ugodno kad se postavlja to pitanje. Jer nije ugodno boriti se za ravnopravnost i čuti da imam veća prava od drugoga.

Za položaj hrvatskog naroda u Crnoj Gori se može reći da je zadovoljavajući. Svakako da bi mogao biti bolji, jer sve može biti bolje. Ali moramo priznati da prvi put u povijesti hrvatska manjina ima predstavnike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti neke države. A Hrvata ima gotovo u svim državama diljem svijeta. U nekim državama postoje zajednice od nekoliko stotina tisuća Hrvata, ali nigdje osim u Crnoj Gori nisu se uspjeli izboriti za svoje predstavnike u vlasti. Takav status nam nije darovan, već je dobiven političkim radom stranke Hrvatske građanske inicijative. Kao svim ostalim manjinama, i Hrvatima država Crna Gora garantira i štiti manjinska prava definirana Ustavom i Zakonom. Ali, osim države, za razinu manjinskih prava odgovorni su i sami pripadnici manjina. Oni se moraju organizirati i izboriti za svoja prava.

Osim toga, za svoj status možemo zahvaliti suradnji Republike Hrvatske i Crne Gore, preko koje smo dobili podršku naše matične države. Gospođa Jasavić je rekla da se kao Bošnjakinja ne smatra manjinom, već državotvornim narodom, jer su Bošnjaci oduvijek živjeli na ovim prostorima i dali značajan doprinos državi Crnoj Gori. Ja mogu reći isto za Hrvate. Više od polovice kulturnog blaga Crna Gore tekovina je  danas malobrojnoga hrvatskoga naroda.

Smatram da se svi mi ovdje moramo zalagati da svi imaju ista prava, da nitko ne bude ''ravnopravniji'' od drugoga. Dok jednakopravnost svih ne bude pravilo, u određenim političkim momentima netko će dobiti više prava, a netko ih  izgubiti. I uvijek ćemo biti u poziciji da izgubimo stečena prava. Zato se svi trebamo založiti i pomoći Romima kako bi i oni dobili što im pripada.

U kompletnoj zaštiti manjina je veoma važan rad nacionalnih vijeća . Primjetno je da su manjinski savjeti svedeni na nivo NVO-a, čak i  da neki NVO-i imaju jači utjecaj od savjeta. Nisu rijetki NVO-i koji imaju višestruko veći budžet od nacionalnih vijeća i jaču političku potporu. Savjeti moraju biti temeljna podrška manjinskim narodima i institucije preko kojih Vlada komunicira s njima. Drago mi je što sam ovdje čuo od gospođe Jelić da su i neke relevantne institucije izvan Crne Gore prepoznale da manjinskim savjetima u Crnoj Gori treba dati značajniju ulogu u zaštiti manjinskih prava. Nadam se da će to prepoznati i zakonopisci.

Namjera mi je da govorim o jednom faktoru koji jako određuje nečiji položaj u društvu, a za koji nije odgovorna država. To su predrasude. Država može načiniti dobar zakonski sustav i te zakone do kraja sprovesti, ali da manjine ipak ne budu ravnopravne i da se osjećaju ugroženo. Predrasude su trenutno jedan od najvećih problema za ostvarivanje prava manjina u Crnoj Gori. Jer ako postoji ukorijenjeno mišljenje većine da je neki narod ovakav ili onakav, da ne trebaju živjeti skupa, onda je zakonska zaštita ravnopravnosti uzaludna i nesprovodljiva.

CEDEM je nedavno sproveo anketu u kojoj su pitali građane Crne Gore  s kim ne bi voljeli živjeti u istoj državi, stanovati u susjedstvu, biti saradnici na poslu,  za koga ne bi voljeli da im bude šef, s kim se ne bi voljeli družiti i posjećivati, biti u daljnjem ili bližem srodstvu. Većina ispitanih je najveću distancu pokazala prema Romima, Albancima i Hrvatima. Više od 46 posto građana Crne Gore ne bi voljelo stupiti u brak s osobom druge narodnosti, a više  od 31 posto građana ne bi prihvatilo da osoba druge nacije bude odgajatelj ili odgajateljica njihovoj djeci. Interesantan je podatak da 41 posto građana ne bi voljelo da pripadnik druge nacije bude na rukovodećem položaju u državi, a svaki drugi građanin ne bi prihvatio da Albanac ili Hrvat imaju rukovodeći položaj u državi.  

Takav odnos većinskoga dijela stanovništva pospješuje asimilaciju, pogotovo malih nacionalnih zajednica. Jer nitko ne želi nositi žig stvoren negativnim predrasudama većine. Ako je prva asocijacija, kad kažem da sam Hrvat, personifikacija fašističkoga zla, onda me sve državne institucije ne mogu učiniti ravnopravnim građaninom. Zato se, i pored uspješne političke i pravne zaštite koju imaju, broj Hrvata smanjuje i jedan dio se izjašnjava kao Crnogorci katolici, kao Bokelji, kao ostali. Ovakve predrasude su stvorene ratovima i ratnom propagandom prije dvadeset godina. One dovode do nepovjerenja među nacionalnim zajednicama, a u krajnjem slučaju i mržnje koja može imati nesagledive posljedice. A povjerenje se, pogotovo ako je jednom izgubljeno, sporo izgrađuje ili obnavlja. Kad prođete kroz područja gdje je buktio rat prije dvadeset godina, gotovo da nećete vidjeti posljedice materijalnih razaranja. Ali ćete osjetiti razoreno povjerenje među ljudima. Trebat će proći nekoliko desetljeća generacija bez ponovnih sukoba da se povjerenje ponovno izgradi.

Ne smijemo zatvarati oči i reći da takvi negativni stavovi prema manjinama ne postoje i da možemo imati građansku državu bez posebne zaštite manjina. Bilo bi to lijepo, i to je san svih manjina – da budu građani čije kulturne i  vjerske razlike nitko ne primjećuje i nikome ne smetaju. Ali mislim da je još rano za to. Još je rano za smanjivanje zakonskog nivoa zaštite manjina koji se pokušava uvesti novim zakonima o manjinama i Fondu za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava i sloboda.

Živimo u vremenu kad je lakše razbiti atom nego predrasude. Na popravljanju povjerenja i za položaj manjina odgovorno je cijelo društvo i na tom trebaju djelovati  državni organi,  Vlada, NVO sektor, mediji, institucije kulture i drugi .

U cijelosti prenosimo i donesene zaključke sa spomenutog sastanka:

Zaključci:

„Mnogi detalji pokazuju da u Crnoj Gori još nije dominantna svijest da su manjinski narodi i nacionalne zajednice važan konstituent, koji svojom baštinom, tradicijom i stvaralaštvom čini državotvorno biće Crne Gore.

Nije sporno da je u proteklih desetak godina ostvaren značajan napredak, ali se iz dana u dan,  pokazuju nedostaci, kako u normativnom tako i institucionalnom ostvarenju zaštite i njegovanja manjinskih posebnosti.

Zbog toga je u narednom periodu neophodno:

Promovisati koncept interkulturalnosti u svim oblastima, kao i zajednički rad u svim oblastima,kako ukupnu saradnju među institucijama, tako i u organizacijama, ali naročito među narodima i zajednicama u Crnoj Gori. U cilju ostvarivanja saradnje trebalo bi napraviti mrežu nevladinih organizacija koje se bave manjinskim pravima koje bi u konsultativnom statusu, učestvovale u radu na strategijama, zakonima, sarađivale sa svim institucijama. Na taj način bi se olakšao proces i poboljšala participativnost.

Neophodno je osnaživanje svih institucija,kakodržavnih, tako i nacionalnih, odnosno onih  koje se bave pravima manjina. Treba učiniti napore da one dobiju na snazi i da se ojača njihov kapacitet u nalaženju rješenja za sve izazove.

Neophodno je dalje raditi na unaprjeđenju normativnog okvira u cilju ustanovljenja boljih, adekvatnijih i djelotvornijih propisa. Trebalo bi, kroz izmjenu propisa, raditi i na ustanovljavanju mehanizama za njihovo sprovođenje, to bi podrazumijevalo i jasnu nominaciju organa obaveznih za primjenu istih. (Neophodno je raditi na unaprjeđenju strategije i zakonskog okvira i pokušati da nađemo zakonski okvir u onome što svi želimo da ostvarimo).

Potrebno je i ekonomsko osnaživanje manjina uz poseban fokus na sjever države, gdje živi dosta manjina. Neophodno je, kroz mjere svih institucija i organizacija, uticati da se ljudi zadrže u svojim sredinama i da se zaustavi proces iseljavanja. Potrebno je, u tom smislu, jasno utvrditi proporcije (kvote) za ulaganje u manje razvijena područja po svim osnovima, uz apsolutnu obavezu da se takve  odredbe poštuju (državna pomoć, sredstva investiciono razvojnog fonda, kapitalna ulaganja i drugo). Utvrditi i ostale podsticajne mjere koje se do sada pominju, a za koje nema bližih određenja definisanog načina za njihovo sprovođenje. Potrebno je osnažiti podršku lokalnim zajednicama sa područja manje razvijenih opština u izradi programa, apliciranja i korišćenja sredstava iz IPA fondova i ostalih oblika inostrane podrške.

Neophodno je, na kraju, propisati kaznene mjere za neizvršenje odgovornosti nadležnih organa i institucija.

Članovi skupa su istakli da okrugli sto, uprkos najavama, nije propraćen medijski. Bitno je konstatovali da su se na skup pojavili samo novinari RCG, Vijesti, Mine i Srpske TV“.