Zbirka ,,Jedrenje sa boginjom slobode” Borisa Jovanovića-Kastela predstavlja poetsko putovanje Mediteranom koje spaja prostranstva mora sa dubinskim talasima (po)morske istorije, simboličkog kontinuiteta i identitetskog uporišta. Od samog početka zbirke poezije, pjesnik nas poziva na odlazak „bez dvojenja“ u jedan simbolički plovidbeni pohod. More u ovoj zbirci predstavlja autorov živi prostor prepun značenja od mitskih i istorijskih aluzija do ličnih i kolektivnih metafora slobode. Kroz pažljivo odabrane pjesme iz različitih dijelova zbirke (od ranih stranica do završnih), može se pratiti kako Kastel razvija motive Mediterana, Boke Kotorske, mora i moreuza, gradeći složenu meditaciju o kulturnom nasljeđu, identitetu i težnji ka slobodi. Ton ovih pjesama je ozbiljan i promišljen jesnik izbjegava retoričku ornamentiku i gradi izraz iz unutrašnje snage jezika, poetski svijet ujednačenog stila i vizije. U nastavku analize, osvijetlićemo ključne motive Mediteran i Boku kao scenu i sudbinu, pomorsku memoriju kao nosivu strukturu značenja, dok se sloboda razotkriva kao pokretačka, ali ne i stabilna vrijednost, sagledana iz samih stihova.

Mediteranski pejzaž i Boka Kotorska kao poetska pozornica

Mediteransko more u ,,Jedrenju sa boginjom slobode” predstavlja sveobuhvatnu na momente složenu pozornicu na kojoj se odigrava drama čovjekovog suočavanja sa svijetom i sobom. Pjesme iz ranih dijelova zbirke smještaju lirskog protagonistu upravo u taj morski ambijent, često na razmeđi otvorenog mora i sigurnih zaliva. Tako se u pjesmi „Apatrid“ javlja slika samotnog graditelja koji od plutajućih bovâ gradi kuću „s pogledom na tri moreuza Gibraltar, Suec i Bosfor“. Ovaj motiv tri legendarna moreuza tri pomorska prolaza koja povezuju kontinente i civilizacije  simbolizuje pjesnikov doživljaj Mediterana kao raskršća cijelog svijeta. Istovremeno, ti svjetski prolazi u stihovima su “zaključani rezom”, što naglašava osjećanje zatvorenosti i žudnje za slobodnim prolaženjem. Lirski subjekt se žedan horizonta, nalazi na „bezobalju“ između kultura i obala, ni vezan ni sasvim slobodan gotovo apatrid, bez domovine, u potrazi za univerzalnim prostorom slobode.

Naspram širokog Mediterana, Boka Kotorska se u zbirci javlja kao intimni, ali simbolički izuzetno bogat mikrokosmos. Kastel evocira Boku ne eksplicitnim deskripcijama pejzaža, već kroz fragmente koji spajaju prirodu, istoriju i mit. U jednoj pjesmi čujemo odjek vesla: „Osamnaest zaveslaja do bokeških vrata“ (Plava tačka), što priziva sliku ulaska u Bokokotorski zaliv uskim moreuzom (Bokeška vrata) nakon duge plovidbe. Ta slika pragovno spaja otvoreno more sa zaklonom drevne luke svojevrsni prelaz iz neizvjesnosti u prostor nasljeđa i sjećanja. More je u tim trenucima personifikovano ono „trepće“ dok mijenja svjetla (ferale) kao da je stari pomorski svjetionik u staračkom domu, a u pukotine obale pustila je korijenje smokva kao znak trajanja života i tradicije. Kotor i gradovi Boke nisu opisani imenima, ali oživljavaju kroz simbole pontu obraslu smokvom, rivu koju djevojčica od drvenih kocaka pokušava da podupre među “palatama na štakama”. Ovi motivi podsjećaju na poslijeratne ili postkataklizmičke slike Boke (palate na štakama prizivaju zemljotresom narušeni grad) i pokazuju nastojanje da se kulturna baština održi uprkos razaranjima. Čak i more u Boki ima antropomorfnu ulogu njegove uvale postaju “ambulante”, a talasi donose iscjeljenje. U pjesmi „Skiper u jonskom arhipelagu“, koja doduše geografijom pripada grčkom moru, more je prikazano kao živ organizam: “Delfini mu kompasi, špilje sale za vjenčanje, uvale ambulante”  čitav jedan mediteranski svijet u kom priroda preuzima uloge ljudskih institucija. Upravo takav pejzaž od Boke do Jonskog mora čini temelj na kojem pjesnik gradi svoje ideje more je čuvar priča i bolnica za dušu, a Boka simbol snažnih civilzacija kojo su njom brodile ali i u nju kročile.

Dubine mora i stratigrafija kulture

Kroz brojne pjesme Kastel roni u duboke slojeve naslijeđa vremena i kulture (izranjajući) odatle simbole kojima obogaćuje svoj mediteranski imaginarij. More je snažan element ali i svojevrsni (živi muzej) potopljene galije, amfore, mitovi i legende skrivaju se ispod talasa, da bi ih pjesnik izlovio i upotrijebio kao metafore. U naslovnoj pjesmi „Jedrenje sa boginjom slobode“, lirski junak „izlovio amforu meda od kestena sa potonule galije“, doslovno vadeći iz morskog dna slatki plod prošlosti da njime nahrani sadašnji trenutak (kapanjem meda po vratu boginje slobode). Sličan motiv izvlačenja baštine javlja se i u pjesmi „Izlov identiteta“, đe pjesnik sa „rancem punim muzejskih instrumenata i parangalom“ kreće u lov na identitet. U tom simboličkom ribolovu prošlost je poput ulova iz dubine identitet se traži među olupinama i relikvijama, a kada se napokon ulovi, ispostavlja se da je time “Bogorodičin hram” (simbol duhovnosti i tradicije) obložen ribljim krljuštima i zaštićen. Dakle, tek zaranjanjem u dubine zajedničke kulturne sintagme može se sačuvati svetinja identiteta motiv koji je suštinski mediteranski, jer Sredozemlje vjekovima čuva tragove antičkih brodoloma, amfora, crkava i (po)topljenih gradova.

Kastelove pjesme sistematski se oslanjaju na mitologiju i istoriju, često je dovodeći u vezu sa sadašnjošću na neočekivan, ponekad sarkastičan način. Pjesma „Zapadnjački svijet“ otvoreno progovara o civilizacijskim sukobima obraćajući se posrnulom Zapadu, lirski glas optužuje da je taj svijet “amfore civilizacije pokrao sa juga”, tj. da se lažno kitio tuđim kulturnim naslijeđem. U istoj pjesmi pjesnik priziva antički simbol pobjede  krilatu Niku sa Samotrake  samo da bi sarkastično upitao zašto uopšte “šije krila Nike od Samotrake brodu prvijencu” zapadnjačkog svijeta. Ova slika spaja antički artefakt (Nika, boginja pobjede čija bezglava statua krasi Luvr) sa modernim brodom, implicirajući da je slavna krila pobjede uzaludno prišivati brodu civilizacije koja tone. Takvo poigravanje mitološkim motivima primjetno je i drgdje zbirka sadrži pjesmu „Ifigenija“, naslovljenu po žrtvovanoj kćeri grčkog vojskovođe, što podsjeća na cijenu koju traži vjetar za jedrenje motiv antičke priče preuzet da naglasi koliko su bolni ustupci da bi se otisnuli na more istorije. Kastel nam preko tih referenci sugeriše da je Mediteran snažna nit čovječanstva svaki talas krije fragmente epskih priča, a svaki grad na obali je palimpsest slojeva (od legionarâ i vizantijskih inkvizitora do savremenih turista).

Još jedna dimenzija veoma bitna dimenzija u zbirci je erudicija pretočena u zagonetne slike. Pjesnik pominje i konkretne istorijske artefakte  primjera, glasoviti globus mletačkog kartografa Koronelija, čije rasipanje u jednoj pjesmi prati oslobađanje kosmosa iz okova. To rasipanje starog globusa simbola ucrtane, omeđene slike svijeta – metafora je za oslobađanje novih perspektiva. Kroz to i slične slike (npr. “stare karte savijam u durbin” u pjesmi „Jahanje trijere“), pjesnik pokazuje kako se staro znanje može preoblikovati u novi pogled u daljinu. „Jahanje trijere“, inače, sjajan je primjer kako Kastel oživljava prošlost da bi progovorio o sadašnjosti lirski junak krade iz muzeja stari rimski ratni brod trijeru i oprema je jedrima sašivenim od oltarskih tkanina i svadbenih velova, ojačava kljun očnjacima, pa kreće u boj. Ova quasi-donkihotovska avantura miješa militarističku prošlost i dekadentnu sadašnjost (jer junak plovi „zagušen euforijom svijeta oko božićne jelke“ dok svijet slavi isprazni mir). Time se iz podsjećanja na antičke i biblijske motive (Rim, misa, lađe) rađa oštar komentar o aktuelnom licemjerju i gubitku pravih vrijednosti. U Kastelovom pjesničkom svijetu, prošlost nije utočište nostalgije, već polje ispitivanja mit i istorija služe kao oruđa za razumijevanje savremenog iskustva.

Identitet i sloboda: od „apatrida“ do Lovćenske vile

Potraga za identitetom i istinskom slobodom prožima čitavu zbirku kao njena emotivna i idejna okosnica. Zanimljivo, knjiga započinje stanjem svojevrsnog kosmopolitizma ili čak odricanja od pripadnosti lik lirskog subjekta u ranijim pjesmama djeluje kao mornarski Odisej bez Itake, koji bi radije bio apatrid na pučini nego svezan uz plitku obalu. U već pomenutom „Apatridu“, on anticipira trenutak kada će kit povući rezu i pustiti ga u otvoreni svijet bez granica, nakon čega će postati apatrid čovjek koji pripada samo moru, a ne državama. Ta čežnja za potpunom slobodom od nacionalnih i bilo kakvih okova isprva se prikazuje kao ideal more sa pogledom na sva tri horizonta (Zapad, Istok, Jug) postaje alegorija za identitet koji je širi od jedne nacije.

Međutim, kako plovidba zbirke odmiče, tako se i poimanje identiteta mijenja i produbljuje. Pjesnik ne ostaje na pozi “građanina svijeta” koji negira korijene naprotiv, zaranjanjem u lokalnu povijest Boke i Crne Gore, on izranja s obnovljenom sviješću o tome ko je i odakle je. Pjesma „Izlov identiteta“ eksplicitno prikazuje čin hvatanja identiteta kao izvlačenja sopstvene suštine iz mora zaborava, uz pomoć kulturnih rekvizita (muzejskih instrumenata). Identitet je ovđe materijalan i opipljiv poput ribe uhvaćene na udicu  on je nešto što se stiče trudom i znanjem, a ne samo nasljeđuje. Ono što se “ulovi” jeste upravo osjećaj kontinuiteta sa precima zaštita Bogorodičinog hrama krljuštima ulovljene ribe snažna je slika sjedinjenja drevne vjere i morskog elementa, dakle sjedinjavanja kopnenog, duhovnog nasljeđa sa morskom supstancom koja dominira ovim pjesmama. Time Kastel poručuje da je identitet naroda Boke a samim tim i Crne Gore neraskidivo povezan sa morem Jadran je u njihovim venama, pa se i nacionalno biće mora tražiti u dijalogu sa valovima i dubinama.

Vrhunac tog procesa ponovnog pronalaženja sebe artikulisan je u završnim pjesmama zbirke koje u fokus stavljaju crnogorsku istoriju i simbole slobode. Pjesma „Vrag i lovćenska vila“ snažan je finale koje nacionalni identitet prikazuje kao ugroženu, ali neuništivu mitsku silu. Lovćenska vila  mitska zaštitnica Crne Gore i duha slobode, čije ime priziva planinu Lovćen i Njegoševu poeziju  u Kastelovim stihovima je “ranjena” ali ne i pokorena. Ona je personifikacija slobodarskog duha koji je kroz vjekove trpio nasrtaje (metaforični „kame inkvizitora… na vratu admiralskih salona“ aludira i na spoljne osvajače i na unutrašnju izdaju pomorske tradicije). Pjesnik opisuje zavjeru „rukoljubaca vraga“ koji tjeraju glasnike proljeća i željno čekaju da “izdahneš pa da nazdrave” zemlji iz epopeje. Ovi stihovi odišu ogorčenjem prema onima koji bi da satru slobodu i identitet male zemlje, ali istovremeno iz tih kleveta izranja prkos. Lirski subjekt, u gotovo proročkoj sublimaciji, „uzima kamenje iz Hadrijanovog zida“ znači, iz temelja jedne drevne imperije i njime ograđuje oslijepjeli brod u pustinji. Brod koji je oslijepio u pustinji podsjeća na viziju svijeta u kom je more (sloboda) privremeno nestalo, no pjesnik gradi zaštitni krug od kamenja istorije čekajući da se desi čudo. A to čudo on imenuje: “čekajući da lovćenska vila ustane i isuče  kometu!”. Kometa, nebeski oganj, ovđe postaje oružje mitske vile  jasna aluzija na preokret koji ima gotovo apokaliptičku snagu. U tim završnim slikama sabire se sva drama identiteta i slobode kad ljudska sloboda (boginja slobode) zaslijepi i iznevjeri, ostaje nada u sopstvenu, iskonsku slobodarsku silu (personifikovanu u nacionalnom mitu) koja će ustati i donijeti novo svjetlo slobode, makar kroz kataklizmu.

Zanimljivo je da se motiv slobode kroz zbirku razvija od konkretnog ka apstraktnom, i od glorifikovanog ka problematizovanom. U naslovnoj pjesmi „Jedrenje sa boginjom slobode“ sloboda je oličena u liku boginje  možda se može pomisliti na boginju Liberté, na ideale revolucije ili naprosto na personifikaciju slobode koju pjesnik vodi na jedrenje. U toj svojevrsnoj ljubavnoj ili posvetnoj pjesmi, lirski junak čini sve da impresionira boginju priređuje joj egzotične darove i iskustva (od meda iz amfore do trbušnog plesa), nastojeći valjda spojiti eros i tanatos, u slavu slobode. Ipak, kulminacija pjesme donosi naglo otrježnjenje  nakon svih tih čuda, on pomjera njen remen (bratelu) ka zapadu i shvata da je boginja slobode slijepa. Slijepa boginja slobode djeluje kao snažna alegorija razočaranja sloboda, barem onakva kakvom smo je zamišljali ili kakvu nam je Zapad prodao, možda više ne vidi pravi put. Slijepilo implicira neznanje ili odsustvo pravde (podsjeća na boginju pravde koja je namjerno slijepa, ali ovdje to ima negativnu konotaciju sloboda je izgubljena u mraku). Odmah zatim, “neženjin prsten bačen u more tone do bezdna”  slika neispunjenog zavjeta ili propuštene šanse (prsten neudate žene može značiti neostvarenu ljubav ili vječnu nevjestu, a bačen u more prsten upućuje na žrtvu ili zaborav). Ovi stihovi sugerišu da se ideal slobode neđe na polovini tog poetskog putovanja pokazao kao iluzija ili se barem nalazi u krizi.

Međutim, odgovor pjesnika na tu krizu nije cinično odricanje od slobode, već poziv na njeno preosmišljavanje i osvajanje iznova sopstvenim snagama. Tako u već spomenutoj „Jahanje trijere“ pjesnik odlučuje da “otpaše mač, skine se do jave i kupi slobodu veslajima”. Ovi stihovi prikazuju čin skidanja sa sebe snova i iluzija (“do jave” do gole realnosti) i odlučnost da se sloboda steče trudom (veslanjem) umjesto da bude data ili obožavana kao božanstvo. Sloboda se dakle, demistifikuje nije više boginja na pijedestalu, već nešto što se stiče naporom, čak borbom. U finalu zbirke, viđeli smo, sloboda poprima lik Lovćenske vile to više nije univerzalna, apstraktna Liberté, već lokalizovani duh otpora, rođen iz epske tradicije malog naroda. Pjesnik time spaja lično i opšte slobodu za kojom je tragao širom Mediterana na kraju pronalazi u sopstvenoj kući (domovini), u nasljeđu predaka koje je uvijek nosio u sebi.

,,Jedrenje sa boginjom slobode” Borisa Jovanovića-Kastela izranja pred čitaoca kao misaono bogata i tematski slojevita poetska cjelina, u kojoj su motivi Mediterana, Boke, mora, kulturnog sjećanja, identiteta i slobode neraskidivo isprepleteni. Ozbiljnim, neklišeiziranim tonom, Kastel gradi poetski mediteranski svijet đe svaki talas i svaki zaliv nose teret istorije i simbolike. More u ovoj zbirci postaje i metafora života i riznica sjećanja od svjetskih moreuza zaključanih pred apatridom, preko intimnih bokeljskih prizora u kojima se prepoznaje sudbina jednog grada i naroda, do mitskih dubina iz kojih se izranjaju amfore, boginje i vile. Pjesnik kroz ovo jedrenje preispituje hegemonijske narative (kritikujući “zapadnjački svijet” bahatosti), ali i sopstvene ideale (susrećući se sa slijepom boginjom slobode), da bi na kraju pronikao u spoznaju da je sloboda vrijedna samo ako je izborena i osviješćena kroz vlastito kulturno biće. Zbirka stoga djeluje kao kružno putovanje otisnuvši se od obala identiteta da bi spoznao univerzalno, lirski nomad se vraća kući obogaćen spoznajom da je njegova sloboda neraskidivo utkana u pamćenje predaka i pjenu Jadrana. Kastelova poezija nam tako pokazuje da su Mediteran i Boka za njega polazište i utočište, mjesto đe se susreću šumovi talasa, epopeja i epoha mogu čuti i odjeci antičkih mitova i šapati buduće slobode.

Na kraju reći ću Kastelov odnos prema Mediteranu, istoriji i slobodi priziva onu vrstu pjesničke svijesti kakvu nalazimo kod velikih grčkih pjesnika mediteranskog senzibiliteta, prije svega kod Konstantina Kavafija. U tom dubinskom sloju, Kastelova poezija  njeguju odnos prema moru kao prostoru prema mitu kao živom jeziku savremenosti i prema slobodi kao trajno nesigurnoj, ali neophodnoj vrijednosti. Kod obojice Mediteran je sudbinski okvir u kojem se prelamaju lično iskustvo, i svijest o prolaznosti istorija ne služi nostalgičnom prizivanju prošlog, već kao “vjerni”, ali uporni sagovornik sadašnjeg trenutka. Kao i kod Kavafija, i u poeziji Borisa Jovanovića-Kastela prošlost je aktivna sila  ona opominje, ispituje i mjeri savremeni čovjekov odnos prema sebi, i slobodi, ali i bez iluzije konačnih odgovora.

Piše: Božidar Proročić