U pitomom mjestu Šušanja koje je u prošlosti bilo dio Spiča i najužnijeg dijela Kotorske biskupije (zaseok Perići), đe se ljepota barske rivijere susreće sa bogatstvom kulturnog i duhovnog nasljeđa, rodio se Franjo M. Perić – čovjek čije ime danas odjekuje tišinom zaborava i ponekad nepravednim točkom istorije koji nas potisne u prošlost. Njegova sudbina dijeli se sa sudbinama mnogih drugih Hrvata koji su kroz istoriju obogatili multikulturalni mozaik Crne Gore, ali su, nažalost, ostali zapostavljeni i nedovoljno prepoznati. Ipak, priče o njima, makar one rijetke koje su sačuvane, svjedoče o veličanstvenosti njihova doprinosa i ljepoti njihovih tragova. Spič, kruna barske multikulturalnosti i simbol međuvjerskog sklada, ostaje svjedokom jedne epohe u kojoj su različitosti živjele u harmoniji. Suživot naroda i vjera u ovom biseru crnogorske obale bio je oživotvoren u čak dvanaest dvooltarskih crkava – simbolima zajedništva i međusobnog poštovanja. Danas ih je ostalo svega četiri, ali njihova tišina i dalje govori o vremenima kada su se različite vrijednosti spajale u jedno, stvarajući jedinstvenu kulturnu i duhovnu dimenziju.
Dok se Crna Gora razvijala kao država kroz mnoge teške okolnosti i izazove, u njenoj istoriji ostale su zabilježene brojne fascinantne iseljeničke priče koje svjedoče o snazi, umijeću i duhu njenih ljudi. Među tim pričama, jedna posebno privlači pažnju – priča o Hrvatu iz Spiča, Franju M. Periću, čije je kulinarsko umijeće bilo predstavljeno u daleke krajeve i steklo poštovanje iranskog šaha Muhameda Reze Pahlavija. Ovo je priča o čovjeku iz malog mjesta u Crnoj Gori, koji je svojim talentom i predanošću uspio da ostavi snažan trag na jednom od najvažnijih kraljevskih događaja u modernoj istoriji Irana. Franjo M. Perić bio je kuvar, ali i simbol kako predan rad i znanje iz jedne male sredine mogu pronaći put do svjetske scene. Njegova priča nije samo svjedočanstvo o individualnom uspjehu, već i dokaz da ljudi iz Crne Gore, pa i najmanjih mjesta poput Spiča, imaliu snagu i potencijal da se upišu u svjetsku istoriju.
U maju 1939. godine, šah Muhamed Reza Pahlavi (1919–1980), posljednji šah Irana, sklopio je brak sa princezom Favzijom Fuad (1921–2013). Favzija je bila egipatska princeza, kćerka kralja Fuada I i kraljice Nazli Sabri, poznata po svojoj izuzetnoj ljepoti i aristokratskom držanju.
Pripreme za ovu veličanstvenu svadbenu ceremoniju bile su pažljivo organizovane, uključujući i izbor najboljih svjetskih kuvara. Zvanična vlada Irana raspisala je konkurs u Istanbulu, tražeći deset najboljih kulinara koji bi se pobrinuli za pripremu svečanog veselja. Među odabranima bio je i Hrvat iz Spiča, Franjo M. Perić. Spič, tada dio Zetske Banovine, (Crna Gora) time je dao svoj doprinos ovom važnom događaju, ponosno se upisujući u svjetsku istoriju.
Franjo M. Perić, istaknuti kuvar iz Spiča, u to vrijeme radio je i boravio u Istanbulu, đe je usavršavao svoje kulinarske vještine. Nakon što je primljen među deset najboljih kuvara, postavljen je za glavnog kuvara u carskom dvoru „Golestan“ u Teheranu. Ova čuvena palača, simbol persijske kulture i raskoši, zahtijevala je vrhunsku kulinarsku vještinu i organizaciju, što je Perić uspješno ostvario.
Uz Perića, važnu ulogu u organizaciji putovanja imao je i Jakov Milović, nadzornik u istanbulskom klubu „Serkla Orientaa“. Franjo M. Perić krenuo je na ovo značajno putovanje 31. marta 1939. godine, koristeći „Taurus ekspres“, poznati voz koji je povezivao Istanbul sa Bliskim istokom. Ruta je vodila preko Ankare i Alepa do Mosula, đe je zbog nedostatka željezničke infrastrukture morao nastaviti automobilom do Kirkuta. Od Kirkuta je putovao željeznicom do Konikina, a zatim automobilom preko Kažvina do Teherana. Ovo iscrpljujuće i komplikovano putovanje svjedoči o izazovima tog vremena, ali i o Perićevom posvećenom angažmanu.
Od 16. do 21. aprila 1939. godine u carskim dvorovima održavani su domaći prijemi. Narod je priređivao velike manifestacije u čast kraljevskog para koji je iz Egipta stigao u Teheran. Grad je bio u svečarskom duhu – slavoluci su podizani na svakom koraku, a ulice prijestonice bile su ukrašene zelenilom, svjetlosnim ukrasima i zastavama. Teheran je tih dana poprimio izgled prvorazrednog kosmopolitskog grada. Na ulicama su se miješali turbani sa cilindrima, a orijentalne nošnje sa elegantnim frakovima, stvarajući prizor nalik bajci. Prava svadbena ceremonija započela je 22. aprila 1939. godine. Istog dana, u 15 časova, Njegovo Veličanstvo kralj Šahin-šah („Kralj kraljeva“) zajedno sa prestolonasljednikom krenuo je prema staroj palati „Golestan“, simbolu perzijske kulture i istorije.
Predsjednik vlade, ministri, predsjednik parlamenta, delegacija skupštine i specijalne delegacije iz svih okruga Irana prisustvovali su audijenciji. Ovaj događaj nije bio samo vrhunac svadbene ceremonije, već i simbol ujedinjenja društvenih slojeva i regionalnih predstavnika Irana u čast kraljevskog para. U 20 časova održana je prva velika večera, koja je nastavljena svečanim prijemom i balom. Posebno svečana večera organizovana je 25. aprila, takođe uz bal. Carska palata „Golestan“, iako impresivnih dimenzija, jedva je mogla primiti sve pozvane goste. Govori šaha i šefova delegacija dodatno su skrenuli pažnju svjetske javnosti na Iran. O svečanostima se pričalo širom svijeta.
KRALJEVSKA VEČERA
Večera je zaista bila kraljevska, a pod kulinarskom palicom Franja M. Perića glavno mjesto zauzela su raskošna jela. Među specijalitetima našli su se razni mezetluci, kraljevska čorba, kuvana riba, pečeno meso, pečene guske, fazani i jarebice. Posebno su se isticali jagnjeći kotleti i šparoge, praćeni bogato garniranim salatama. Nakon glavnih jela, na red su došli sladoled, svježe voće, kolači i svjetska pića, sa naglaskom na šampanjac.
Po završetku svadbenih ceremonija, strani kuvari, uključujući i Franja M. Perića, vratili su se u Istanbul. Perić je iz Teherana ponio više od uspomena – šah Reza Pahlavi dodijelio mu je posebno priznanje za kulinarsku izvrsnost, koju mu je svečano uručio šef protokola carske palate što je bio vrhunac njegove profesionalne karijere.
Potomci čuvenog kuvara Franja M. Perića danas žive u Hrvatskoj, ali je zanimljivo da njihova porodična kuća u Šušanju i dalje pripada njegovim naslednicima, čuvajući ne samo uspomenu na njegov život i kulinarsku tradiciju, već i priču o izuzetnom talentu koji je prevazišao granice rodnog kraja. Ova kuća, svedok vremena i porodične istorije, iako danas stoji oronula poput stare ljepotice, nosi duh prošlih vremena i priču o čoveku čija su jela bila dostojna kraljevskih trpeza. Ne smemo zaboraviti da je upravo iz ovog doma potekao majstor ukusa koji je svoje kulinarsko umeće usavršavao i bio u službi iranskog šaha, stekavši međunarodno priznanje i poštovanje u elitnim gastronomskim krugovima onog vremena.
Priču o ovom značajnom događaju zabilježio je Đorđe Bukilica i objavio je u Glasu Boke, čuvajući uspomenu na Franja M. Perića i njegov doprinos ovom istorijskom trenutku. Autor ovog teksta se potrudio da od potomaka Perića snimi njegovu kuću. (Svako preuzimanje teksta ili djelova teksta bez lične saglasnosti autora smatraće se kršenjem autorskih prava)
Božidar Proročić