Sinoć je u u crkvi Sv. Duha, organizirana promocija nove knjige Maša Miška Čekića „Iz bokeške pjatance“ u izdanju Kulturnog centra/ Gradske biblioteke i čitaonice.
Na početku večeri, nazočnima se obratila Marija Starčević, koja je zaslužna za lekturu i korekturu knjige te nam je približila život i djelo, svima nam poznatog Maša Čekića.
U ime izdavača, kotorskog Kulturnog centra, direktorica Centra, Radmila Beća Radulović čestitala je autoru knjige te istakla kako knjiga na najbolji mogući način baštini ljubav prema jeziku, nasljeđu, a i hrani, što nam Mašo prezentira dugi niz godina na poseban način ili sada možemo slobodno reći starinski i pravi bokeški.
Kotorska poetesa Dubravka Jovanović je, kao što od nje i očekujemo, predstavila kako ona doživljava gospodina Maša, a možemo slobodno reći i mi ostali: „Obično se srijećemo na maloj pjaci u Dobroti. Kakve god da sam volje dobre ili ijetka, u prešu ili kola-fjaka, kad Maša ugledam, vjerujte mi na riječ, na slovo i emociju, osmijeh kao obala dobrotske rive pruži se s kraja na kraj lica mog. I znam da će biti teatar, tu između auta i tezgi, naroda i konfužiona. Jer s Mašom je fešta đe god bili, što god činjeli. Jednostavno zato što je dobar. Kao kruh. Zato sto je duhovit kao cirkus i što je duhovan kao libro. Originalan isvoj. On samo sebi liči. Slika prva: Miško Mašo Čekić sa bagulinom. Ljeti i sa kapelinom za sunce, oćalima, boršom ili cegerom i odma do tezge đe biram verduru. I samo mi na mot, po bokeški, učini ne, ne te balancane. A onda u male špjega - nijesu tvrde, samim tím ní freške. Ima boljih kod Selima. On sve zna, koje su pamidore meke za toć i koja je prava grahovska krtola, jesu li ufišćani orasi pa klape, ili su zdravi, svaki žut kao cekin, lijepi, pravi. Kakvi je kozji mladi i je li dobro osušen kravlji sir. Da li je petrusin sventrao, a luk česan domaći ili kineski. Ribu svaku u dušu poznaje i ako se ne koprca u kašetu odma ide ća. Samo zaobiđe peškariju. Brk mu radi na sve vonjeve. Jos se nijesmo ni pozdravili sa ke nova, a već kreću ćakule i to one divne, bezazlene, šarmantne i zaboravljene. One bez zericu zla ili đelostine. One slatke ćakule kao refužo bomboni iz prevrnute tegle nekad u Kraša na Pjacu od rive, kod tete Drage, što su se lopaticom u škartoc stavljale mjerile na preciznu mjeru...“. Podsjetila je na njegove priče, recepte, ali i posvetila pjesmu te nam preporučila knjigu, jer kako kaže :“ Uz nju manje bole i kosti i duša“.
U glazbenom dijelu programa nastupile su sestre Danica i Irina Matanović.
Marija Starčević nam je približila sam sadržaj knjige: “Prvo poglavlje nosi naziv Putevima gastronomije: Putevima gastronomije gdje nam autor, zagledan duboko u prošlost otkriva te puteve od Arabije do naše Boke, puteve koji čine veze Bokelja sa ostalim narodima Mediterana... o zajedničkim običajima i jelima koja Boku odvajkada čine dijelom evropske civilizacije. I neću nimalo zvučati neskromno. U priči Kogume i gvantijere autor piše: U vrijeme dolaska prvih tovara kafe u Veneciju, Boka Kotorska dio je MIetačke Republike, þa možemo pretpostaviti da se, nedugo zatim, kafa pila i u salonima bokeljskog plemstva... Mnogo značajniji dokument o kafi i Bokeljima datira iz 1713. godine. Kapetan Jovo Živković iz HN te godine prevozi brodski teret za Senigaliju, a iz sačuvanog zapisnika brodskog tereta saznajemo da je dio tereta i “zavežljaj kafe koji se prevozi na račun Sladoja Tomaševića."U okviru ovoga poglavlja autor ide još dalje u prošlost, u praskozorje civilizacije u Priči o mušljama u neolit prije vise od 5000 godina kada zapravo započinje i ljubav ljudi koji su nastanjivali ovo podneblje prema mušijama. Za šta postoje nedvojbeno materijalni dokazi.
Drugo poglavlje nosi naziv Od Škaljara do Špiljara gdje kroz 8 priča autor donosi donosi gastronomsku, kulturološku, etnografsku i inu istoriju Kotora u kome je usljed ukrštanja različitih kultura i običaja, ostalo više slojeva, nanosa... a kada govorimo o gastronomiji vrlo malo ili gotovo nimalo u pisanim tragovima... Mašo majstorski kreće se kroz slojeve i razotkriva ih, između ostalog, i kroz recepte. Dajući u krajnjem i sliku građanskog Kotora krajem 19. i u 20. vijeku. Treće poglavlje koje nosi naslov lz babine stare sveske jeste i vrlo emotivno, jer se autor vraća u svoje djetinjstvo koje provodi i uz svoju babu Dragu pored koje stiče i prva kulinarska znanja i vještine. Ova knjiga jeste i svojevrstan zavjet, ex voto babi Dragi koja ga je učila i naučila mnogo čemu u životu. Istakla bih da se u ovom poglavlju najviše i otkriva Mašov literarni talenat za formu kratke priče. Ovu malu kameleonsku formu/ formu kratke priče inače karakteriše sažetost kratkoća promjenjivost, a ja bih dodala u slučaju našega autora i jednostavnost i lakoća jezičkog izraza koji u kontekst teorije dobijaju značenje pravog terminus technicusa. Majstor je u tim kratkim dijalozima koji razotkrivaju ne samo trenutne relacije učesnika istog, već i uži, a počesto i širi društveno-kulturni kontekst. Zatim vrlo vješto psihološki oslikava brojne likova, stvarnih ljudi iz svoga djetinjstva i mladosti, kao i prošlosti Kotora. Pokatkad i sa felinijevskim momentom: donoseći humor, sentimente, raskošni mediteranski mentalitet... Njegove priče rekla bih, ističu važnost i ljudskog sjećanja kao objedinjujuće teme. Četvrto poglavlje, kao šlag na torti jeste poglavlje Kad pane cukar, koje donosi priče o slatkom i slatkom sa autentičnim receptima: kako napraviti sirup ili vino od magnolije, kolač... falsi prošek po receptu đeda Nikole ili, pak, štrudel od grožđa.
„Čuvajmo porodicu, jer je ona temelj našeg postojanja. Njegujmo tradiciju i jezik, jer u njima živi duša naših predaka. Sačuvajmo istoriju i identitet, jer su oni naše sidro u vremenu. Ako zaboravimo ko smo i odakle dolazimo, izgubili smo ne samo prošlost, već i budućnost. Boka je više od prostora – ona je priča, nasljeđe i ljubav koje moramo prenijeti onima koji dolaze“ – rekao je gospodin Mašo, koji nas je vratio u neka stara vremena, u vrijeme kad smo svi znali vrijeme objeda i potrebu da budemo kao obitelj zajedno za stolom, što se danas, nažalost gubi.
Knjiga je posvećena babi Dragi, od koje je sve i počelo – ljubav prema kužini, jednostavnim jelima, a prije svega i dokaz što sve jedna žena može. Baba Drage je, po riječima gospodina Maša mogla mnogo, prenijela mnogo te ova knjiga predstavlja pravo nasljeđe.
Dizajn knjige je uradio Vojislav Bulatović.