foto: Dražen Zetić, Kotor, Boka kotorska, 2021.
Drage Bokeljke i Bokelji,
“I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. “
Iv, 1, 5
hodimo u liturgijskom vremenu Korizme, i uskoro u najdubljoj istini naše kršćanske vjere (vazmenom trodnevlju): muci, smrti i uskrsnuću. Upravo su ove navedene tri riječi najmisterioznije ozračje jedna nadvremenita otajstva ikada obistinjena u historiji čovječanstva. Zbog čega se toga odreći? Zar Isusove rane na križu nisu dovoljne da nas utišaju. Zar nije dovoljno, samo malčice podići pogled i vidjeti Raspetog Gospodina.
“Besmrtni je smrću smrt usmrtio.”
Na vrelu liturgije, Ante Crnčević /Ivan Šaško
Ušutjeti. Zanijemjeti. Posustati. Posramiti se. Milost se nikada ne može ničim i nikada zavrijediti, ona je oduvijek i odvajkada darovana neograničenom Božjom ljubavlju. Darovani Bog zbori sićušnom čovjeku, potajice nas skriva u nutrinu svojih životodajnih snaga prolistalog križa nade. U svojoj jezovitoj pripravi, smrtnom strahu kao i svaki čovjek Isus jeca u Getsemaniju, zaziva u onim sklopljenim Dürerovim rukama, uzvišenim melodijama Bachove Muke po Mateju, dubokim scenama Beckettovih uskršnjih zvona. Priziva nebeskog Oca na Kalvariji svojih trnovitih boli duha, drhti kada ga bičuju, daju mu ocat, zarivaju čavle u dlanove i stopala, šiljke u zapešća, lome potkoljenice, kopljem probadaju prsni koš. U tim nadanim isječcima pasije, Uskrsli iscjeljuje jad, tjeskobu, grč ljudi svih naraštaja ljudskog roda. Svih onih koji su se nekoć rodili, koji se sada rađaju i onih kojih će se tek sutra roditi.
Sv. Bernardo je upitao Isusa što Ga je najviše boljelo za vrijeme Muke?Gospodin je odgovorio: »Imao sam na ramenu Ranu, tri prsta duboku, koja je nastala od križa. Ta me je Rana više boljela nego ostale. Na tu Ranu ljudi malo misle, jer im je gotovo nepoznata. Zato štuj tu Ranu! Što god budeš molio na čast te Rane, dat ću ti. Svi oni koji štuju tu Ranu, dobit će milosti i pokazat ću im svoje milosrđe!«
Opraštanjem. Zagrljajem. Susretom. Samožrtvom. Odricanjem. Povjerenje da tamo negdje ima netko tko nas bezuvjetno prihvaća i bez računice neizmjerno ljubi. Isus uvijek preuzima naše najnepodnošljivije terete grijeha i gorke vapaje turobne osamljenosti. Nikada nas ne napušta, pod bilo koju cijenu. Na njega se uvijek možemo s punim pouzdanjem osloniti. Nikada ne kalkulira, uvijek ispunja obećano. Tješi. Ohrabruje. Sluša. Liječi. Ne izdaje. Ne odriče se. Ne služi se obmanama. Nikada nas ne želi posjedovati kao sredstvo, sluge, podanike. Nikada ne želi da se osjećamo odbačeni, nepoželjni, manjim od njega. Ne. I kako mu ne vjerovati, kad On u nas vjeruje i kad odustanemo od njega, ostavljajući ga na ulici kao beskućnika, psa, neželjeno novorođenče na pragu nečijeg nepoznatog doma. On i dalje raširenih ruku čeka. Razumije. Prima u svoju Crkvu i kad smo gladni, promrzli, oboljeli. On je uvijek na strani onih koji ništa i nikoga nemaju, jer Ti siromasi uvijek imaju samo njega, on je uvijek tu za njih, kao najvjerniji prijatelj koji nas ama – baš nikada, niti u najtragičnijim trenucima ne ostavlja same u trpljenju naših krhkih ljudskih sudbina.
Nitko nije toliko od blata da ne bi u njemu bio maleni grumen zlata.
sv. Leopold Bogdan Mandić
Pomalo dezorijentirani kršćani trećega tisućljeća, nesumljivo bi trebali postupno postajati ono majušno gorušičino zrnce, neznatni kamenčići na Isusovoj sandali, Šimun koji pomaže Isusu nositi križ, Veronika koja Isusu pruža rubac, Zakej koji proviruje iza zelenih krošnji smokve na Gori. Tako su činili naši sveci, blaženici i mučenici, sluge Božje, tako bi i mi barem trebali u našoj svagdašnjici oplemenjeni ponizno služiti. Unatoč svim svojim nedostatnim naporima, trudu i zalaganju, svakako je vazda značajno ustrajati, ne pokolebati se, stati. Jer na kraju ostaje jedino ono što jedni drugima darujemo nepatvorenom ljubavlju. Nepodnošljiv biva onaj svijet u kojem nema mjesta za ljubav: Mene prema Tebi, Tebe prema Meni, Boga prema Čovjeku, Čovjeka prema Bogu.
Dražen Zetić
Preneseno s portala Biram dobro: https://biramdobro.com/drazen-zetic-korizmena-poslanica-bokeljima/