Večer dokumentarnog filma Krsta Škanate  održana je sinoć  u Velikoj dvorani  Centra za kulturu Tivat.

Andro Martinović, urednik programa Crnogorske kinoteke i izvanredni profesor na studijskom programu Film i mediji na Univerzitetu Donja Gorica je rekao da  : „s obzirom na to da smo mi prije jedno desetak godina napravili nove kopije izbora iz Škanatinog bogatog opusa, ovo je način da ga vidi publika i iz drugih gradova. Škanata je rođen u Tivtu, imao je dug i uzbudljiv životni vijek. Uradio je više od 50 kratkih i dugometražnih dokumentarnih filmova. Ti filmovi ne predstavljaju samo svjedočanstvo jednom vremenu, i društva u kojem su nastali,  već imaju i stalnu aktuelnost“.

Filmski redatelj i akademik Branko Baletić je kazao kako filmovi djeluju kao da su jučer snimljeni:“Neki od filmskih kritičara su primetili da je Škanata bio direktni dokumentarista, nosio je kameru u ljudskom licu. Većina problema ostali i dan danas. Važno da se Tivat oduži ovom čovjeku i da ima svoj Festival, po kojem će Tivat biti prepoznatljiv“.Također ističe kako je gospodin Krsto  imao bokeljski duh i da se rano  povukao te da nije bježao od društvenih problema i to je najveća vrijednost njegovih filmova.

Aleksandar Škanata, bratanić Krsta Škanate nam je govorio o  životu gospodina Škanate, koji nije bio lak. Posebno gubitku supruge i kćerke, što ga je izuzetno pogodilo, ali naglašava njegovu mentalnu snagu i činjenicu da mu je bio kao drugi otac, s obzirom na to da je i sam rano izgubio oca. Mnogosu  surađivali i razgovarali. Kako kaže, volio je mnogo Bok, bio   specifičan čovjek, vrijedan pažnje.

„Krsto Škanata je rođen u Tivtu,  12. 1. 1924. godine. Poslije rata završava filmski tehnikum u Beogradu. Istinski pjesnik dokumentarnog filma koji je kamerom tražio i ostvarivao pravdu. Jedan je od najistaknutijih autora Beogradske škole dokumentarnog filma takođe ubraja se u red najistaknutijih reditelja dokumentarnih filmova druge polovine 20. vijeka. Njegovi filmovi su bili zabranjivani, dobijali su brojne nagrade i priznanja širom svijeta,  a izazivali polemike u pojedinim dijelovima Jugoslavije. Centar promišljanja najsnažnijeg autora “Beogradske škole filma” je bio radnik sa svojim neostvarenim i izgubljenim pravima. Primjeri otuđenja birokratije prema pojedincu se jasno očitavaju u filmovima “Prvi padež – čovjek!” I “Ratniče voljno!” gdje se direktno bez metaforičkog pristupa oslikava položaj običnog čovjeka spram dugovjekovne eksploatacije buržoaskog, danas moderno nazivanog - elitnog društva.