Zaboravljeni hrvatski slikar iz Zadra, Ivan Žmirić (Giovanni Smirich)  i njegova izgubljena slika „Vjenčanje Crne Gore s morem“

Piše: prof. Đuro Vidmarović

Povijest crnogorskog naroda je zanimljiva i još uvijek izazovna za povjesničare. Povijest Države crnogorskog naroda primjer je kako se hrabrošću malobrojnog etnosa, ali dobrom organizacijom obrane i odličnom pregovaračkom vještinom i uzornom diplomatskom taktikom može Država stvoriti i sačuvati. Međunarodno priznate granice važan su čimbenik postojanja svake Države. Vjersko, vojno i političko vodstvo ovoga naroda bilo je na visini povijesne situacije, sve do gašenja državnog suvereniteta 1918. godine.

Dio državnog suvereniteta svakako je državna Himna. Knjaz Nikola Petrović Njegoš proglasio je 17. studenoga 1870. godine svečanu pjesmu „Ubavoj nam Crnoj Gori“ za zvaničnu himnu svoje Kneževine, a kasnije i Kraljevine Crne Gore“. Pjesmu je napisao Nikolin sekretar, svećenik Jovan Sundečić još 1865. godine, a skladao ju je Jovo Ivanišević po uzoru na himnu svetom Savi – „Uskliknimo s ljubavlju“. Kasnije ju je prekomponirao kapelmajstor, Čeh, Anton Šulc.

Važan događaj u povijesti države Crne Gore bilo je povećavanje njezinoga državnog teritorija i uspostava novih državnih granica, 1877. godine, nakon što je je crnogorska vojska pobijedila osmanlijske trupe i zauzela Bar i Ulcinj, čime je Crna Gora izbila na Jadransko more i postala sredozemna zemlja. Taj čin nazvali su u tadašnjoj Crnoj Gori: „vjenčanje se s morem“.

Prikaz širenja crnogorskog državnog teritorija:

***

Izlazak Crne Gore na Jadransko more bio je toliko važan uspjeh da je knez Nikola I. Petrović Njegoš (od 1910. – kralj) zamolio hrvatskog slikara iz Zadra, Ivana Žmirića, da taj događaj ovjekovječi slikom, što je on i učinio 1881. godine impozantnim radom: „Vjenčanje Crne Gore s morem“. Iste godine, nadajući se, sasvim logično da će rad biti kupljen, slikar je naslikao sliku. Ostaje za istražiti je li sliku uradio 1881. isključivo po naručbi, ili je, možda bio osobno nadahnut crnogorskim pobjedama na Osmanlijama. Knez je Žmirića primio u audijenciju 30. listopada 1905. godine, kada je dogovorena suradnja. Međutim “knez je odbio kupiti Žimirićevu sliku, premda je rad bio kvalitetan, a sadržavao je apoteozu crnogorske sreće i slave.“[1]

---

[1] Je li u angažiranju ovog slikara od strane knjaza Nikolu pripomoglo slikarevo opredjeljenje kao Talijana (talijanaša) iz Zadra, obzirom da se 1896. godine crnogorska kraljevna Jelena udala za Emanuella III od Savoje, vladara Kraljevine Italije, ostaje za istražiti. Npr. zbog čega nije angažirao Vlahu Bukovca?

Tumačenju da slika prikazuje knjaza Nikolu s obitelji i suradnike, odnosno ratne zapovjednike, kako isplovljavaju iz Bara, suprotstavljaju se hrvatska trobojnica i lik franjevca, ali i pozadinski krajolik. Žmirić je pazio na zastave: na kneževoj galiji na jarbolu se vijori državni crnogorski stijeg „križaš“, dok je na pramcu istaknuta kao ukras, srpska nacionalna trobojnica. Na kopnu je stavio na vidno mjesto hrvatsko trobojnicu, s nekim tekstom na bilom polju koji ne nečitljiv.

Žmirić je naslikao dvije verzije ove slike: prva je bila ulje na platnu i nju je donio na Cetinje, radi prodaje, dok je druga verzija rađena u žutosmeđom krejonu na papiru zalijepljenom na platnu i čuva se u Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor. Ovu, drugu verziju kasniju su preslikali i koristili kao razglednicu. Nije poznato je li to učinjeno sa slikarevom privolom.

Na slici je po meni, umjetnik prikazao i skupinu Hrvata, očito iz Boke Kotorske, kako pozdravljaju brod kojim plovi knez Nikola sa svojom pratnjom. Uočava se kako skupina Hrvata na obali ističe hrvatsku trobojnicu. Ne vidim drugi razlog za slikarevo korištenje hrvatske zastave. Ovaj podatak je važan zbog učestale prakse u današnjoj Crnoj Gori, kada pišu, ili govore o „Crnogorkom primorju“ da pod tim pojmom podrazumijevaju i Boku kotorsku, premda se ovaj pojam odnosi upravo na prostor od Bara do Ulcinja koji je osvoje 1877. godine. Slikar je stoga naslikao Hrvate iz Boke na obali, kako pozdravljaju crnogorskog monarha, ali se ne nalaze na njegovome brodu. Među njima je i stari redovnik sa štapom na koji se podupire, što asocira na blaženog Graciju iz Mula. Isto tako slikar je hrvatsku komponentu naglasio isticanjem dviju zastava; na kneževom brodu se vijori crnogorska državna zastava, a Hrvati na obali ističu narodnu trobojnicu. Slikar ih mogao naslikati sa zastavom Austro-Ugarske Monarhije, ili njezine krunske zemlje, Kraljevine Dalmacije kojoj je Boka tada pripadala. On to nije učinio. Time je počastio Hrvate u Boki kotorskoj, ali je ujedno iskazao i njihovo oduševljenje Crnom Gorom, što se može shvatiti i kao težnja za povezivanje.

Knez Nikola je bio i književnik. Napisao je i pjesmu „Moru“ kao prilog „vjenčanju“ s Jadranom. Ova pjesma dobro korespondira sa Žmirićevom slikom.

Na žalost, slika je imala čudnu sudbinu. Kralj Nikola ju nije želio nije kupio i Žmirić ju je morao, vjerojatno razočaran, vratiti u Zadar. Sve do nedavno bila je nepoznata njezina daljnja sudbina. Tek je slikarev unuka obznanio kako je slika stradala u savezničkom bombardiranju Zadra 1943 godine, kojom prilikom je uništena obiteljska kuća koju su imali na poluotoku, odnosno u staroj jezgri grada. No, poznato je kako se još 1922. nalazila u posjedu autora. U to vrijeme Crna Gora je bila okupiranja od Kraljevine Srbije, a kralju Nikoli I. Petroviću Njegošu, zajedno s obitelji i Vladom zabranjen povratak u zemlju. Nove srbijanske okupacijske vlasti nisu bile zainteresirane za sliku koja veliča nezavisnu Crnu Goru. Ostaje nepoznato zbog čega ni talijanska kraljica, kćerka kralja Nikole, također nije bila zainteresirana za ovu sliku na kojoj su njezini roditelji, sestra i brat?  Budući je prva varijanta uništena, nemoguće ju je usporediti s drugom varijantom. Ono što nam je u ovome trenutku na raspolaganju, jedino je razglednica rađena po drugoj varijanti izvornika objavljena u Münchenu u firmi Purger & Co, Photochromiekarte), a preštampana u produkciji N. S. Bjeladinovića u Kotoru.

S vremenom se pokušalo baciti u zaborav i sliku i ime autora slike. Ovaj rad ima nakanu (s hrvatske strane) Žmiričevo „Vjenčanje Crne Gore s morem“ vratiti pod reflektor javnosti, ali osvijetliti i neke detalje iz života obitelji Žmirić. Prvi pokušaj obnavljanja sjećanja na navedenu sliku učinio sam u knjizi „Hrvati Boke kotorske. Sjećanja i zaboravi“. Hrvatska krovna zajednica-Dux Croatorum, Tivat, 2011.godine.

S crnogorske strane treba zahvaliti Zoranu B. Zekoviću, predsjedniku Foundation for Preservation and Development of Cultural Heritage of Montenegro, (na internetu stoji: Founder and President Foundation "East RiverZBZ- Montenegro), koji je napisao za slikara Ivana Žmirića kao autora rečene slike, kako se „ne smije zaboravit, a da najveću zaslugu za to ima hrvatski slikar Ivan Zmirić koji kod nas NACIJONALNIH CRNOGORACA ima ono što zapisa i narodni izraz za blagoslovene: Rad mu ljudi cijenili!“ Koliko je Žmirićeva slika bila impozantna i historiografski vrijedna otkrivaju i kopije druge varijante:

Umjesto da to učine Crnogorci, godine 2014. bokokotorski Hrvati vraćaju sliku u javnost svoje Države. Naime, te je godine hrvatski „Radio dux Croatorum“ iz Tivta na svome Portalu obznanio pod naslovom „ „Priča o jednoj slici –„Vjenčanje Crne Gore sa morem’ slijedeće: ‘Akademski slikar iz Zadra, Ivan Žmirić (1842.-1929.) 1881. godine na Cetinje donosi sliku Vjenčanje Crne Gore sa morem gdje su je na Dvoru vidjeli crnogorski knez Nikola i visoki uzvanici, dok je za građane Cetinja bila izložena u ondašnjoj velikoj gostionici Hotela Lokanda. Sliku knez Nikola nije uspio (!?) kupiti pa je autor vraća za Zadar, gdje se do 1922. godine čuvala u stanu slikara. Pomorski muzej Crne Gore Kotor original jedne verzije slike kupio je 7. rujna 1954.godine koja je i danas izložena u muzeju…“

„Obavijestna kartica: ‘Vjenčanje Crne Gore s morem’ – djelo hrvatskog slikara IvanaŽmirića iz 1881. godine. Alegorijski prikazuje izlazak Crne Gore na more zauzećemBara 1878. godine. Na slici su prikazani kralj Nikola i ostale znamenite ličnosti Crne Gore. http://www.radiodux.me/vijesti/vijesti/prica-o-jednoj-slici-vjencanje-crne-gore-sa-morem

Portal Radio dux, je tom prilikom donio vrijedne podatke o slici. Između ostaloga u člansku stoji:

„U prepunoj palači Grgurina, Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru sinoć je održana večer pod nazivom Tragom jedne slike – Vjenčanje Crne Gore sa morem. Posjetitelji su bili u prilici vidjeti i čuti veoma interesantnu povijest o neobičnoj slici. Poznato je da je akademski slikar iz Zadra Ivan Žmirić (1842.-1929.) još 1881. godine na Cetinje  donio sliku Vjenčanje Crne Gore sa morem, gdje su je na Dvoru vidjeli Knjaz i visoke zvanice, dok je za građane Cetinja bila izložena u ondašnjoj velikoj gostionici Lokanda.

Slikar je napravio dvije istovjetne slike, različitim tehnikama. Prva verzija rađena uljanim bojama na platnu koju je donosio na Cetinje, a koju Knjaz nije uspio da otkupi čuvala se do 1922 god. u stanu slikara.

Druga verzija na papiru zalijepljenom na platnu rađena u žutosmeđom krejonu, čuva se u Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor.

Pomorski muzej Crne Gore Kotor original jedne verzije slike kupio je 7. rujna 1954.godine koja i danas izložena u muzeju kazao je kustos Ilija Mlinarević.

Na slici je predstavljeno svečano okićeni jedrenjak na kome se viore crnogorske zastave dok isplovljava iz Bara, sa mnoštvom svijeta na obali koji brod oduševljeno pozdravljaju. Na pramcu je markantna figura Knjaza Nikole u pozi sa podignutom desnom rukom u kojoj je prsten za bacanje u more. Pored njega sjedi knjaginja Milena sa prijestolonasljednikom Danilom.

Na samom pramcu, u sjedećem položaju, nagnuta preko ograde jedrenjaka je princeza Zorka.

Mislim kako je autor pogriješio. Slika prikazuje Kneza i brod kako plovi pore ulaza u Boku Kotorsku, ili negdje oko Budve, uglavnom na teritoriju pod vlašću Austrije.

Ostale ličnosti na brodu su poznati crnogorski junaci Božo Petrović, Petar Vukotić, Mašo Vrbica, Ilija Plamenac, Peko Pavlović, Marko Miljanov i dr. Po bočnoj strani broda visevijenci cvijeća, na trakama trobojkama isprepletanim sa vijencem lovora ispisana su imena mjesta gdje su se vodile pobjedničke bitke, Vučji do, Nikšić, Fundina, Bar.“

Sliku Kralj Nikola nije želio kupiti pa je autor vraća za Zadar. Za vrijeme boravka na Cetinju varijanta slike na pairu je fotografirana i retuširana, pa je 1922 god. pošta Zetske banovine umnožava i distribuira kao razglednicu. Prva verzija rađena uljanim bojama na platnu čuvala se do savezničkog bombardiranja Zadra 1943. godine. Slikar je preminuo 1929. godine, što znači kako je bio svjedokom fotografskog umnožavanja varijante, a da li je pokušavao novim vlastima ponuditi izvornik nije nam poznato. O tome je govorila i mr. Vesna Vičević predsjednica Matice crnogorske, Ogranak Kotor.

O slici, slikaru, političkim prilikama tog doba, kao i o povijesnim okolnostima u kojima je slika nastala govorila je povjesničarka umjetnosti Radojka Abramović.

U ime organizatora i domaćina brojne goste i zvanice pozdravila je direktorica Pomorskog muzeja Crne Gore, Mileva Pejaković Vujošević, koja je između ostalog najavila nove projekte i izložbe u Muzeju.

„Ista slika koju je kao razglednicu distribuirala Pošta još davne 1922. godine zvanicama su kao uspomenu na jednu priču i zanimljivu večer podijelili su članovi KUD Boka obučeni u crnogorskoj narodnoj nošnji. U glazbenom dijelu programa nastupili su klapa Bisernice Boke i solistica Milica Lalošević (sopran) uz pratnju Dejan Krivokapića (klavir). Večer je održana u organizaciji Pomorskog muzeja Crne Gore i Matice crnogorske – ogranak Kotor.“

Prilažem fotografiju (jedna u nizu) ovog scenografski vrlo lijepog događaja koje je donio Hrvatski Radio dux. Sliku su predstavili djevojčica i dječak odjeveni u prekrasnu crnogorsku narodnu nošnju.

U nizanki Vladimira Jovanovića: „ Historija: O zastavi i grbu Knjaževine Crne Gore“ (5). Antena, Podgorica, 2021. autor u ovom nastavku piše:

 Bilježi se da je „Silistria”, brod koji je knjaz Nikola dobio 1866. na poklon od turskoga sultana, prvi na kojem je istaknuta zastava Knjaževine Crne Gore. „Silistria” je naziv dobila vjerovatno po bugarskome gradu Silistri na Dunavu, koji se ranije nazivao i Silistrija. To je čelični parobrod, sa dva stroja, i sa kotačima na bokovima; mogla je imati brzinu od 9 čvorova, dužine 30 m, imala je 120 tona. O tome, prije šest decenija, piše kapetan duge plovidbe i istoričar pomorstva Dinko Franetović-Bûre u članku, Prvi brod pod Crnogorskom zastavom:

‘Jahta ‘Silistria’ je pri koncu travnja 1867. napustila Skadarsko jezero i ponovno došla u Bar. Tu je dulje vremena čekala dozvolu austrijskog kancelara [komesara] Ferdinanda Bajsta da može sa CRNOGORSKOM ZASTAVOM uploviti u Boku Kotorsku i vijati je u austrijskim teritorijalnim vodama.

Kada je konačno stigla ta dozvola, nastavlja D. Franetović-Bûre, jahta je napustila Barsko sidrište i 15. VI 1867. stigla na Meljine sa CRNOGORSKOM ZASTAVOM na krmi. To je bio PRVI CRNOGORSKI PAROBROD KOJI JE VIJAO CRNOGORSKU ZASTAVU, i to u doba kada Crna Gora još nije bila dobila svoju morsku obalu ni izlaz na more, Naše More, (VII, 3, Dubrovnik, 1960, 140.-141.).

Preko Zadra, Trsta, brod je, pribavivši dozvolu za upotrebu naše zastave i od tamošnjih vlasti, doplovio u Veneciju. Iz toga grada je Knjaz otputovao kopnom na Svjetsku izložbu u Pariz, grad u kojem se prethodno školovao. U povratku, opet je sa Silistriom, preko Trsta, doplovio u Kotor.  Knjaz je 1873. kupio jahtu Sybil, a ruski car mu je darovao 1875. malu jahtu (parobrod) Slavjanin. Arhivski izvori, takođe, bilježe da je ‘Slavjanin’ od 1875. plovio po Skadarskome jezeru pod CRNOGORSKOM ZASTAVOM (Pomorski zbornik;, Društvo za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije;, XVI, Rijeka, 1978, 284.).

 A ta se zastava – orlaš-barjak na crvenome polju s bijelim obrubom, iznad naslova ovoga članka vidi i u fragmentu slike, Vjenčanje Crne Gore sa morem; autora Ivana Žmirića; nastala drugom prilikom, početkom 1880-ih…

Ondašnji relevantni veksilološki i heraldički zbornici – donose faksimile a neke od njih sam objavio u prethodnim nastavcima – gradiraju crnogorske zastave. Pri čemu je trobojna pomorsko-trgovačka s krunom i vladarevim inicijalima po hijerarhiji na trećem mjestu, poslije državnoga orlaš-barjaka (state flag) i vojnoga krstaš-barjaka (military flag) na crvenim poljima“.

Glede varijante slike u žutosmeđom krejonu na papiru, našeg slikara Žmirića „Vjenčanje Crne Gore s morem“ kustos Pomorskog muzeja, Ilija Mlinarević, podsjetio je da je Muzej ovu sliku otkupio 1954. godine od Jelene Bašović iz Nikšića, kćerke ministra Crne Gore, Marka Đukanovića, čiji aktivan rad pada oko 1910. godine. Slika je otkupljena za tadašnjih 90 tisuća dinara.

U nastavku obavijesti o rečenoj slici kustos piše:

“Na drugom katu muzeja izložena je kaširana fotografija ove slike koja po tonalitetu odgovara originalnoj slici u krejonu. Nakon neuspješne restauracije na Cetinju, za potrebe Pomorskog muzeja napravljena je kopija u boji, čija autorica je konzervator u Pomorskom muzeju, Smiljka Strunjaš. Dimenzije kopije su 130x 88 cm, a povodom povijesne večeri po prvi put je izložena”, kazao je kustos Mlinarević. https://www.vijesti.me/zabava/227663/tragom-jedne-slike-vjencanje-crne-gore-sa-morem

Skrećem pozornost na studiju Luka I. Milunovića: VJENČANJE CRNE GORE S MOREM – O slici I. Žmirića u svijetlu arhivskoga dokumenta – Istorijski Zapisi, 2020, Issue 3/4, p75

Vidi: 06-Milunovic-Vjencanje-Crne-Gore-sa-morem.pdf

Milunović je jedini crnogorski povjesničar koji je posvetio pažnju „našoj“ slici, što začuđuje obzirom da je riječ o likovnom dokumentu od velike važnosti za državno-pravnu povijest Crne Gore. Autor naglašava 1881. godine:

„Cetinje 1881.

„Istorijska sudbina i volja velikih sila nijesu dugo dozvoljavale da crnogorsko kopno i more budu u istome, svome državnome okviru. More Duklje i Zete vrlo dugo neće zapljuskivati kopno države slobodne Crne Gore. Dugo će Novi Grad śeđeti na kraj mora i brojiti valove niz pučinu dok, kako će drugi pjesnik reći, sa ruku nevjeste Jadrana spadnu gvožđa tvrda da bi pobjednu himnu slušala sa svojih brda… U literaturi će Autor je publicista i teatrolog, Cetinje. Ostati ĆE zapisano i to da je energični crnogorski vladar, knjaz Danilo I Petrović, stalno ponavljao – ,bez morskog pristaništa ne daje nam mogućnosti da opstanemo, mi ćemo posle ostati tijelo bez duše. Tek će, poslije barske operacije Crnogorske vojske u Veljemu ratu, Knjaževina Crna Gora ponovo i formalno postati primorska država. Vojskovođa, pobjednik u ratu, knjaz Nikola I Petrović kao pjesnik nije mogao ostati literarno neuzbuđen ovako krupnim događajem. Konačno, crnogorski knjaz je uvijek vrlo uspješno kombinovao svoja politička i književna nadahnuća. Tako je nastala pjesma ,Moru’. Navodimo stihove o želji preodavnoj kojima počinje knjaževa pjesma:

Pozdravljam te sinje more o livado tečna, ravna,

ti velika prostorijo, željo naša preodavna![2]

[2] Prosrpski povjesničari i novinari ističu kako je knjaz Nikola prci stih napisao ovako: Pozdravljam te srpsko more o livado tečna, ravna, (…)

Ostaće zabilježeno da je prve stihove pjesme, Moru’ knjaz Nikola I izgovorio u decembru 1877. godine, kada se, tokom osvajanja Bara, sa vojskom našao na uzvišenju iznad sela Zupci, odakle je prvi put mogao viđeti bar krajičak upravo oslobođenoga mora. Prilikom oslobođenja Bara knjaz Nikola je svojoj vojsci uputio riječi: “Evo nam mora – naše davne i predavne želje. Pozdravim ga da bude čuvano i vjerno potomcima onih koji na kopnu proliše krv da u moru sagrade kule našem sretnijem boljitku. I tri decenije kasnije,

,Polažući temelj novome Baru… Knjaz Nikola će uskliknuti: ,Slava Crnogorcima i izginulim za slobodu Bara i Crnogorskog primorja..

Sva dešavanja i uspjesi Crne Gore tokom Veljega rata, pažljivo praćena u Evropi, naročito su snažno odjekivala u neposrednome okruženju. U kontekstu vizure širine doživljaja značaja događaja van Knjaževine Crne Gore ukazaćemo na program Akademije Društva Svetog Đorđa iz Kotora održane 28. aprila 1879. godine. U najavi akademije navedeno je 11 tačaka programa, poslije kojih je bio predviđen ples. Program je sadržao i prikaze:

I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,

Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda

I da s tobom slavim dan zlatne slobode!

(Aleksa Šantić, ,,Boka“).“

Politički, ekonomski i nacionalni, prije svega, ali i svaki drugi značaj koji je imao ponovni izlazak države Crne Gore na more pokrenuti će razmišljanja, ali i emocije ne maloga broja ličnosti i društava u okruženju. Mnogi će na različite načine, shodno svojim afinitetima i mogućnostima, o tome događaju ostaviti uočljive tragove. Jedan od njih je bio i likovni umjetnik iz Zadra, profesor Ivan Žimirić (1842–1929). Nešto više od godinu dana poslije nastanka konačne verzije pjesme knjaza Nikole I ,Moru, Ivan Žmirić je izradio sliku „Vjenčanje Crne Gore s morem“. Žmirićeva slika će odmah pošto je nastala, ali i kasnije, rekli bismo do naših dana, privlačiti pažnju mnogih znatiželjnika, kao i autora koji su pisali o ovome umjetničkome djelu prilazeći mu sa različitih aspekata. Nećemo se ovom prilikom baviti raznim verzijama umjetničke slike, čak ni onom koja je dospjela do naših dana, ili njenim replikama. „Dok ovđe govorimo o radu umjetnika Žmirića, ,Vjenčanju Crne Gore s morem’, imamo na umu sliku koju je on donio na Cetinje. Ivan Žmirić će, naime, počevši od kraja jula 1881. godine, desetak dana boraviti na Cetinju, đe je njemu i njegovu radu, kako to bilježi i poluslužbeni Glas Crnogorca, posvećena posebna pažnja. Za Žmirićev dolazak na Cetinje neposredno je vezana sadržina dokumenta konsultovanoga de visu, na koji treba skrenuti pažnju, makar i zbog toga što su se radovi na ovu temu do sada uglavnom oslanjali na kazivanja savremenika, periodiku i monografije. Dokument se čuva u Državnome arhivu Crne Gore, fond Ministarstvo unutrašnjih djela. Radi se u stvari o konceptu pisma, dopisa, koji je pripreman kako bi bio upućen profesoru Ivanu Žmiriću u Zadar.(Glasa Crnogorca, VIII/1879, br. 15, str. 4.).

Tekst koncepta ispisan je rukom, ćiriličnim pismom (osim riječi Gospodine u naslovu, što je napisano latinicom) na, u to vrijeme i za takve namjene, uobičajeno korišćenoj hartiji. Osnovni tekst nije dug, pa ga integralno pružamo čitaocu na uvid:

Kralj Nikola I. Petrović Njegoš 2 (Njeguši, 19. listopada 1841. – Antibes, Francuska, 1. ožujka 1921.), sedmi i posljednji državni poglavar iz crnogorske dinastije Njegoš.

Velečastni Gospodine!

Viđeli smo iz novina i čuli od nekijeh prijatelja za divnu vašu sliku vjenčanje Crne gore s morem koju ste izlagali na obšte gledanje u parohinskoj bibliotici. Nama bila bi velika radost kad bi vi velečasni gospodine izvoljeli i (u) na Cetinje u ovoj crnogorskoj prestolnici pokazati vašu sliku (vjenčanje Crne gore s morem). Ja se smijem nadati da će te Vi (velečastni gospodine) zadovoljiti opštu želju s brzim izloženjem (Vaše) više pomenute vaše slike u Cetinje. Ako se odlučite (na ovaj) zadovoljit obštoj želji Cetinjskog Građanstva izvolite Mi javit čas vašega polaska da bih moga (dati shodne preporuke našem Crnogorskom agentu u Kotor da vas) raspoložiti za lakše vaše putovanje od Kotora do Cetinja.

(…)“

Kralj Nikola I. Petrović Njegoš, vojskovođa, mudri vladar, nacionalni lider, ustavotvorac, vješt diplomat, čuvar kulturne baštine crnogorskog naroda, poštovatelj umjetnosti, književnik… fizički i duhovno impozantna figura u kolu europskih vladara svoga vremena. Bio je nositelj najviših odličja svih tadašnjih europskih Država.

Početkom Prvog svjetskog rata priključuje se Antanti, dakle savezu koji je pobijedio Njemačku i KuK Monarhiju. Vojska mu doživljava poraz a Kralj i Vlada beže u emigraciju. Nakon završetka rata, umjesto priznavanja doživljava zahvaljujući diplomatskim igrama Kraljevine Srbije, apsolutni slom svoje Države i Trona. Pod stare dane ga je izdao i u progonstvo otjerao, a državno-pravni status Crne Gore uništio, i zemlju pokorio i poharao, njegov vlastiti unuk, srpski regent, pa kralj, Aleksandar Karađorđević, kojega je, nota bene, odgojio kao vlastito dijete na svome Dvoru na Cetinju, dok mu je otac, kraljev zet Petar, bio u progonstvu.

„Imajući na umu informacije koje nose navedeni datumi, ukazati ćemo na povezanost upućivanja poziva i dolaska umjetnika Žmirića sa svojom slikom na Cetinje. Zato ćemo spomenuta dva datuma iz dokumenta dovesti u vezu sa trećim, koji preuzimamo iz Glasa Crnogorca. Treći datum nam govori o danu dolaska umjetnika I. Žmirića na Cetinje 1881. godine. Smatramo također da će povezivanje spomenutih datuma doprinijeti da se baci malo više svijetla na neke aspekte komunikacije i svakodnevnog života u Knjaževini Crnoj Gori početkom osamdesetih godina 19. stoljeća. Za nas ovđe interesantni broj Glasa Crnogorca, objavljen je u neđelju, 2. avgusta 1881. godine. List u stalnoj rubrici ,Domaće vijesti, sa naslovom: ,Cetinje, 1. avgusta, donosi kratku vijest na čijemu početku stoji: ,Juče je stigao na Cetinje profesor Žmirić iz Zadra….. Umjetnik Ivan Žmirić je dakle stigao na Cetinje u petak, 31. jula 1881. godine. U spomenutoj crtici iz Glasa Crnogorca se u nastavku kaže: , … a donio je amo sa sobom čuveno već djelo svoje sliku, Vjenčanje Crne Gore s morem, koja je izložena bila najprije u Zadru, a za tijem po ostalijem većim mjestima Dalmacije, gdje je svuda stekla opšte priznanje i lijepu ocjenu. (…)“

Milunović u ovoj studiji postavlja za Crnu Goru i sada neugodno, ali razložno pitanje: zbog čega je Knez odbio kupiti naručenu sliku, bez obrazloženja, i razočaranog slikara otpratio kući u Zadar, zajedno s njegovim djelom? -, na koje nudi moguće odgovore:

„Možemo sada otvoriti pitanje: zbog čega se toliko dugo čekalo da se, iako bez ikakvih kasnije ubilježenih primjedbi ili dopuna, konkretni akt arhivira? Očigledno da nastankom i slanjem pisma predmet nije smatran završenim. Vjerujemo da se čekala reakcija, odnosno odgovor umjetnika Žmirića. Sasvim je moguće da su se, tek po primljenome pozitivnome odgovoru Žmirića na poziv, odnosno najvjerojatnije telegramom saopštenim datumom dolaska brodom u Kotor (ili polaska iz Zadra), ispunili uslovi da se koncept poziva arhivira kao administrativno završeni predmet. Ovakvo razmišljanje podržava i datum dolaska Ivana Žmirić na Cetinje (31. VII) jer je za desetak dana (21–31. jula) umjetnik sa svojim radom mogao stići iz Zadra. Sadržaj dokumenta prije svega ukazuje da umjetnik iz Zadra, profesor Ivan Žmirić, nije došao na Cetinje po sopstvenoj inicijativi, već na poziv Ministarstva unutrašnjih djela Knjaževine Crne Gore. Očigledno da su u Crnoj Gori pažljivo praćeni svi oblici odjeka uspjeha postignutih u Veljemu ratu. Umjetnik iz Zadra je zaista veoma lijepo i sa uvažavanjem primljen na Cetinju. O njegovome boravku saznajemo nešto više iz dvije vijesti koje je objavio Glas Crnogorca, od kojih smo prvu već pomenuli. Iz druge vijesti Glasa Crnogorca objavljene u narednome broju, koji je izašao u neđelju, 9. avgusta,16 saznajemo više detalja o boravku umjetnika Žmirića na Cetinju. 14 To je redni broj pod kojim je predmet upisan u pregledu primljenih i poslatih dopisa MUD-a. 15 DACG, MUD-1881, fas. 25 Ovoj ispred ostalih dokumenata u fascikli. 16 Glasa Crnogorca, X/1881, br. 32, str. 3-4. Vjenčanje Crne Gore s morem 81 Slika ,Vjenčanje Crne Gore s morem;, kako se kaže:,…bila je cijele ove neđelje predmet opšte pažnje i ocjene. U početku je bila postavljena na crnogorskome dvoru:,…gdje je naravno samo uskom krugu pristupna bila. Žmirićeva slika je zatim izložena u Velikoj lokandi: ,…gdje je mnogobrojni svijet hodio da je vidi i da joj se nadivi. Sam knjaz Nikola je pokazao primjetnu pažnju prema umjetniku. U Glasu Crnogorca je istaknuto kako je Knjaz lično Žimiriću: ,izrazio visoko zadovoljstvo, da ga je pozvao u dvor na objed, te na kraju i odlikovao Ordenom za nezavisnost Crne Gore. Autor pomenute vijesti u Glasu Crnogorca nije ostavio čitaoce bez saopštenih ličnih impresija, odnosno ocjena (likovne kritike) Žmirićeve slike:

Mjestimice je slika izrađena prekrasno, i kad se oko zadrži na tijem predmetima koji se osobito istječu pogođenom podjelom svjetlosti i sjenke te živom prestavom svojom hoće čisto da iskoče sa postave, zadovoljstvo se osjeti osobito. Tako n. pr. vijenci oko broda sa cvijećem čisto izmamljuju čovjeka da se maši rukom da ga ubere…“

Napomenuti ćemo da saopćene ocjene Žmirićeva rada (likovna kritika) snažno asociraju na ono što je dvije godine ranije izrečeno na istome mjestu o slici ,,Mlado crnogorsko djevojče“, Vlaha Bukovca.

U nastavku autor piše: „Odlazeći sa Cetinja, Ivan Žmirić je odnio i svoj rad, ostavljajući otvorenim pitanje zašto knjaz Nikola i pored toliko ukazane pažnje umjetniku nije kupio i zadržao njegovo umjetničko djelo. U literaturi se kao razlog najčešće navode ekonomske prilike. Ne sporeći uvijek izraženu visoku nedostatnost prihodne strane državnoga budžeta Knjaževine Crne Gore, ipak ćemo traženju odgovora na ovo pitanje prići iz drugoga ugla. Treba uzeti u obzir da su na brodu, prikazanome na Žmirićevoj slici, kako se u literaturi ističe, pored knjaza Nikole i članova njegove uže porodice, prepoznatljivi i likovi crnogorskih vojvoda: Boža Petrovića, Petra Vukotića, Maša Vrbice, Ilije Plamenaca, Peka Pavlovića i Marka Miljanova, zaslužnih sudionika i vojskovođa u bojevima tijekom Veljega rata. Ova činjenica bi odmah mogla pokrenuti razmišljanja u pravcu koji nije usmjeren prema domaćim ekonomskim prilikama. Zato ćemo, radi razotkrivanja tek otvoriti, za ovu priliku samo dva, pitanja. (1) Da li je, uzimajući u obzir karakter vladavine kakvu je njegovao, knjazu Nikoli I moglo biti prijatno, ili da li je uopće želio i htio, da likovi toliko visokodostojnika dobiju priliku poput njegovih prethodnika i članova najuže porodice, tako što će biti stalno eksponi. Navodimo po Anđa Kapičić-Dragićević: Kralj Nikola u djelima likovnih umjetnika, Cetinje-Beograd, 1991, str. 17–18. 18. „O Bukovčevu radu se kaže: Slika je izrađena s tolikom vještinom u plastici, e bi čovjek rekao da možeš uhvatiti rukom pojedine joj dijelove, ili da će se svaki čas početi micati iz okvira, što‘no riječ: kao da će progovoriti. (Glas Crnogorca, VIII/1879., br . 37, str. 3.). Pitati znači utirati put. Stoga je poželjno, prije svega, obratiti pažnju na put i ne držati se pojedinih stavova ni naslova. (Martin Hajdeger, Predavanja i rasprave, Beograd, 1999, str. 9.). И с т о р и ј с к и  з а п и с и rani (okačeni o zidu kao ikone, ili portreti europskih krunisanih glava) u crnogorskome dvoru, te kojemu drugom javnom, ili oficijelnome mjestu (Biljarda, …)?

‘Da li bi, bar po razmišljanjima Gospodara, kao trajno izložen, sadržaj Žmirićeve slike možda pothranjivao, ili ukazivao na makar i najmanju mogućnost približavanja neke od prikazanih ličnosti knjaževoj poziciji, ili bar, u neku ruku, dijeljenju s njim (dovođenje u istu, ili vrlo blisku ravan) zasluge za uspjehe u Veljemu ratu, odnosno za ponovni izlazak države Crne Gore na more, ili ma čemu drugome što je za crnogorski narod značajno? Vjerujemo da u osnovi ovakvih mogućih razmišljanja, ili na njihovome pravcu, možda leže razlozi zbog kojih Žmirićeva slika nije kupljena i ostala na Cetinju, mnogo prije nego isključivo u domaćim financijskim prilikama. Konačno, imamo na umu da je dvije godine ranije knjaz kupio sliku Vlaha Bukovca koju smo već spomenuli. Kada je nabavka umjetnina na dvoru Petrovića u pitanju, treba također imati na umu i ponovni dolazak Vlaha Bukovca na Cetinje dvije godine nakon Ivana Žmirića. Tom prilikom Bukovac je boravio u Velikoj lokandi od 24. lipnja od 16. kolovoza 1883. godine i za to vrijeme izradio portrete knjaževe djece i još nekih ličnosti. Za troškove Bukovčeva boravka u hotelu, putovanja do Pariza i sve otkupljene slike (11 radova) tada je ukupno plaćeno 222,7 napoleona (napoleons d‘or) ili 4454 francuskih franaka u zlatu, što će, u skladu sa kursom valuta u Beču, crnogorska blagajna obračunati kao 2104,52 fijorina, a to je za ono vrijeme bio ne tako mali iznos. Iznesena razmišljanja mogla bi nas dakle uputiti na drugačiji zaključak o spomenutome aspektu sudbine Žmirićeva rada, od onoga koji je do sada uglavnom nuđen u literaturi. Skloni smo razmišljanju kako je na odluku da se umjetnički rad Ivana Žmirića ne otkupi kako bi trajno ostao na Cetinje, mogao mnogo više uticati njegov sadržaj, nego cijena, odnosno mnogo više poruke koje slika nosi, ili bi mogla nositi, nego trajno loše državne financijske prilike, kojima su se inače mogla objasniti (pravdati) mnoga činjenja, ili nečinjenja u Knjaževini Crnoj Gori.“

Smatram kako navedena pretpostavka nije daleko od istine. Uspješan kao državnik i uspješan kao pobjednik, knjaz nije želio na povijesnoj slici biti ovjekovječen, zapravo dijeliti slavu (a slika je vječna) sa svojim suradnicima. To me podsjeća na ruske careve koji su na svojim povijesnim slikama nastojali biti sami ili dominantna figura. A ruska je dinastija bila obožavana u Crnoj Gori. Navodim kao primjer cara Petra I. Velikog i nekoliko slikarskih i skulptorskih ilustracija rečenog laskateljskog pristupa umjetnosti. Ovakav pristup traje i do danas.

---

Nalazi zapadno od ušća rijeke Moskve u Vodoodvodni kanal, u središtu Moskve. Ovo je danas sedma po visini skulptura na svijetu, a teži nevjerojatnih 1000 tona! Skulptura ima nisku estetsku razinu i smatra se promašenom megalomanskom zloporabom povijesnih ličnosti. U studenom 2008. godine web stranica Virtual Tourist proglasila je ova spomenik desetim najružnijim na svijetu. Godine 2010. časopis Foreign Policy uvrstio ga je na popis najružnijih kipova na svijetu  Autor skulpture je utjecajni ruski umjetnik Zurab Tsereteli[3]  

---

[3] Zurab Konstantinovič Cereteli ( Зура́б Константи́нович Церете́ли , rođen 4. siječnja 1934.) gruzijsko-ruski  slikar, kipar i arhitekt poznat po velikim i ponekad kontroverznim spomenicima. Tsereteli je bio predsjednik Ruske akademije umjetnosti od 1997.godine.

Smatram kako je Žmirić učinio ispravno prikazavši knjaza Nikolu kao pobjednika u zajedništvu s najbližim suradnicima i s obitelji. Nije mu time oduzeo povijesnu veličinu, ali ga je oslobodio nepotrebnog sakrosantnog ornata i podilaženja njegovom narcisoidnom pristupu vlastitoj ulozi u povijesti Crne Gore.

Jedan od razloga neotkupa slike od strane kneza Nikole, mogla je biti i obavijest koju je naknadno dobio o slikarevom autonomaškom političkom opredjeljenju. Osoba koja podržava okupatora svoje zemlje i javno … (Luka Milunović, ,,Iz arhivske građe Uprave Dvora“, Arhivski zapisi, VI/1999, br. 1-2, str. 109–114.) „Pri ocjeni visine spomenutoga iznosa treba danas, pored nivoa cijena proizvoda i usluga u ono vrijeme, imati na umu količinu zlata, odnosno težinu kovanica čija je vrijednost isplaćena. Slikar, kipar i arhitekt možemo li ovdje govoriti o, da tako kažemo, troslojnoj poziciji knjaza Nikole I, koji je silno želio i nastojao da stalno bude: (1) umjetnik-pjesnik, (2) knjaz-vladalac, te naročito (3) gospodar. Pjesnik je napisao pjesmu Moru; knjaz-vladalac je lijepo dočekao umjetnika iz Zadra i odlikovao ga, ali gospodar nije mogao dozvoliti da se o njegovoj nedodirljivoj veličini, čak i kao samo moguća, pokrenu bilo kakva za njega čak i manje prijatna, a kamoli neprijatna razmišljanja. O tome smo pisali i na drugome mjestu. (Viđeti: Idem, ,,Gospodar i pozorište“, Matica, XX/2019, br. 80, str. 246. Vjenčanje Crne Gore s morem)“.

Svakako, s današnjeg motrišta vrlo je zanimljivo ponašanje Kneza Nikole I. Naručio je sliku, slikar je ispunio naručbu, došao na Cetinje, slika je oduševila građanstvo i Kneza koji slikaru iskaže osobitu pažnju pozivom na obiteljski ručak, zatim mu dodijeli visoko odličje, a onda … ništa! Poštovani slikaru vrati sa svojom slikom odakle si i došao! Jedina satisfakcija je to što su mu sliku fotografirali, kako bi kasnije snimak koristili za razglednice.

Što je bilo dalje sa slikom „Vjenčanje Crne gore s morem“, nakon što ju autor nije uspio prodati knezu Nikoli i stoga vratio kući? U nekim obavijestima piše kako je završila kod Žmirićevih nasljednika, ali što su oni učinili sa slikom nije poznato.[4] Tek je njegov praunuk obznanio kako je slika uništena 1943. u savezničkom bombardiranju Zadra. Međutim, u „igri“ se pojavila i druga Žmirićeva slika na istu temu koju je otkupio Pomorski muzej u Kotoru. Jesu li obje slike istovjetne, ili ne, ostaje za istražiti. Zbog čega je Žmirić izradio drugu varijantu, koja, također, nije prodana Dvoru, a kasnije niti Vladi na Cetinju? Po njoj je urađena kopija u kotorskome Pomorskome muzeju. U ovome radu prenijeli smo fotografije varijante slike „Vjenčanje Crne Gore s morem“ (podcrtao Đ.V.). Indikativno da se slika danas nalazi u Pomorskome muzeju u Kotoru, a ne u Skupštini Crne Gore, ili Nacionalnom muzeju?

[4] Žmirićev praunuk ,Mario Padelin,  je u jednoj televizijskoj emisiji obznanio kako je najveći dio zaostavštine njegovoga pradjeda stradao u Zračnom bombardiranju Zadarskog poluotoka, gdje je obitelj imala kuću, od strane savezničkog zrakoplovstva provedenom od studenog 1943. do listopada 1944. godine. Čini se da je ovo najbliže istini. Stoga smatram kako je slika „Vjenčanje Crne Gore s morem“ zauvijek izgubljena. Povijest je često puta paradoksalna: Saveznici su 1918. godine detronizirali (uništili) Kralja Nikolu i dinastiju Petrović-Njegoš, a 1944. uništili su navedenu sliku, kao veličanstveni dokaz slave kneza Nik ***

TKO JE IVAN ŽMIRIĆ (SMIRIĆ, SMIRITCH) SLIKAR IZ ZADRA?

Slikar Ivan Žmirić je, nažalost, danas gotovo nepoznat, kao što je i njegova slika „Vjenčanje Crne Gore s morem“ gotovo nepoznata široj javnosti. Donosim nekoliko obavijesti „pokupljenih“ preko svemrežja s nakanom dati bar osnovu obavijest o zaboravljenom umjetniku. Počnimo s Portalom Općine Preko i Portalom Muzeja sv. Pavla Pustinjaka na Školjiću.: po njima Ivan Žmirič je bio odnarođeni Hrvat i to je moglo biti opterećenje za kneza, osobito za njegove odnose s hrvatskim domoljubnim ličnostima.

---

Portal Muzeja sv. Pavla Pustinjaka na Školjiću:

„Svaki dan, osim nedjelje, od 17 do 19 sati, posjetitelji mogu razgledati muzej u sklopu franjevačkog Samostana sv. Pavla Pustinjaka na Školjiću, koji je odlukom Ministarstva kulture prije dvije godine proglašen zaštićenim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. U popis kulturnog dobra Samostana sv. Pavla Pustinjaka uvršteno je 56 predmeta i umjetnina, među kojima su i dvije slike nevelike umjetničke vrijednosti, ali značajne jer su rad dvojice zadarskih slikara s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Oltarnu sliku s prikazom sv. Roka naslikao je Ivan Skvarčina (Giovanni Squarcina), a slika Bogorodica od Bezgrješnog Začeća sa sv. Antom Padovanskim, sv. Ljudevitom i sv. Elizabetom, rad je zadarskog konzervatora, arheologa i slikara Giovannija Smiricha (Ivan Žmirić, Zmirić, Smirić).

Zbirka čuva i nekoliko slika baroknih stilskih odlika, vjerojatno dio opreme samostana iz ranijih razdoblja, koje su izradili neznani majstori venecijanske provenijencije i koje su, iako skromne likovne kvalitete, vrijedno svjedočanstvo zalaganja redovnika da prostor svoje svakodnevice opreme suvremenim umjetničkim djelima. To su slike Molitva na Maslinskoj gori, Peta postaja Križnog puta – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, Sv. Ante Padovanski i Sv. Frane Asiški. U zbirci su i grb franjevaca trećoredaca, više kamenih ulomaka, ulomak pluteja, ophodno raspelo, viseći svijećnjak, knjiga Datja i Pridatja (knjiga primitaka i izdataka koju su od 1592. do 1675. vodili samostanski ekonomi), misal, tiskarske preše i tiskarske matrice različita sadržaja, pisaći stroj, grafički stroj koji je samostan otkupio od obitelji pokojnoga slikara, grafičara i restauratora Josipa Resteka, a navodno je nekad pripadao uglednoj zagrebačkoj obitelji Strozzi, pišu Naši školji“. Iz navedene obavijest ne saznajemo kako se točno zvao i prezivao naš slikar. U navedenom samostanu nalaze se dvoje dojmljive Žmirićeve slike, rađene u duhu historicizma i eklekticizma. To su „Spartanski odgoj“ iz 1872. i „Navještenje“ iz 1919.godine.

Donosim reprodukcije navedenih slika kako bi čitatelji dobili uvid u njegovo slikarstvo.

Vidi: Razgledajte muzej franjevačkog samostana na Školjiću – Općina Preko

Slijedeći dokument koji svjedoči o „izgubljenoj“ slici „Vjenčanje Crne Gore s morem“ , ali i o slikaru, je razglednica s reprodukcijom navedene slike. Čuva se u Pomorskom muzeju u Kotoru. Razglednica je tehnički i grafički dobro urađena i trebalo bi ju distribuirati i u Hrvatskoj i BiH. Autori razglednice ispravno su naveli obje varijante umjetnikova imena: hrvatski, IVAN ŽMIRIĆ i talijanski, GIOVANNI SMIRICH, uz godine rođenja i smrti: 1842.-1929. Sada znademo ipak nešto više, ali ne i osnovno: o čijem se slikaru radi? Može se zaključiti kako je riječ o talijanašu.

Slijedimo trag Ivana Žmirića. Važnu obavijest donio je Portal „Zadarska singa“: Portal „Zadarska sfinga“ donio je obavijesti o ovom zanimljivom sugrađaninu, umjetniku, kulturnom djelatniku i gorljivom talijanašu, navodeći njegovo ime i prezime isključivo u talijanskoj transkripciji, kao da je riječ o Talijanu (mit respect). To je možda odraz realnosti, ali Žmirić nije rođen kao Talijan, već kao Hrvat. Prihvaćeno talijanaštvo ne poništava njegov etnicitet, već samo baca ružno svjetlo na njegov životopis, jer poturice nikome nisu drage. On je hrvatski povijesni lik, takav kakav jest, kao što je to, npr. i hrvatski četnik, Đuro Vilović. Portal nam je donio i fotografiju Ivana Žmiriča.

Citiram:

Giovanni Smirich graditelj je vile, perivoja i same sfinge te osoba od velikog značaja za kulturu Zadra. Upravo je u Zadru, na prijelazu s 19. na 20. stoljeće, živio te djelovao kao slikar, muzealac i konzervator. Žmirić (Smirich) je rođen u Zadru 1842. godine gdje je stekao osnovno obrazovanje, dok je studij slikarstva pohađao u Italiji (Firenza, Siena, Venecija). Po završetku studija vratio se u Zadar i radio kao učitelj crtanja u Nižoj, a kasnije i Višoj realci (danas: osnovna škola i gimnazija). Ubrzo je napustio pedagoški rad jer je imenovan Ravnateljem muzeja u crkvi sv. Donata. Taj muzej prerastao je u važnu ustanovu: Arheološki muzej Zadar, te se Žmirič (Smirich) smatra njegovim osnivačem i prvim ravnateljem. Njegove aktivnosti bile su raznovrsne, uz rad u školi i rad u muzeju posebno se istaknuo na polju zaštite spomenika kulture. Preko 30 godina djelovao je kao konzervator izabran od središnje vlasti u Beču. Među njegovim najvažnijim konzervatorskim radovima su nadzor nad radovima obnove katedrale sv. Stošije u Zadru; nadzor nad izgradnjom zvonika Katedrale; radovi na obnovi crkve sv. Krševana; radovi na obnovi škrinje svetog Šimuna; dokumentacija srednjovjekovnih sakralnih spomenika u gradu. Neke od srednjovjekovnih crkvi u gradu su srušene pa ih danas poznajemo upravo zahvaljujući crtežima koje je izradio Giovanni Smirich.

Studirajući u Italiji upoznao je buduću suprugu Attiliu Spinedu de Cataneis, koja potječe iz plemićke obitelji iz pokrajine Treviso. Giovanni i Attilia imali su petero djece i cijeli su život proveli u skladnom braku. Smirich je 1901. godine, za svoju obitelj, u uvali preko puta starog dijela grada, izgradio vilu s velikim perivojem engleskog stila. Nakon smrti supruge podiže kip sfinge za koji se pretpostavlja da je izrađen 1918. godine u sjećanje na nju. Vidi: https://zadarskasfinga.eu/hr/pages/26

Prema tome, Žmirić jest oženio Talijanku, ali to ne znači da je time i sam postao pripadnik njezinog naroda. Talijanski oblik imena i prezimena uvjetovan je asimilacijom kojom su Talijani i talijanaši dekroatizirali, odnosno potalijančivali hrvatski živalj Zadra i okolice, ali svih hrvatskih krajeve koju su bili pod njihovom vlašću. Patronim „Smirich“ i čovjeku bez lingvističkog i povijesnog poznavanja nameće se kao hrvatski Žmirić. Patronim ima korijen u hrvatskom glagolu „žmiriti“ i semantičko polje pojma na koji se naslonilo prezime sasvim je razvidno. (Žmíriti nesvrš. 〈prez. -īm, pril. sad. -rēći, gl. im. -rēnje; prasl. *mьžiriti, *mьžati (slov. žmeriti, rus. mžat': drijemati) ≃ lit. niegas: san. Onomastika: pr. (nadimačka): Žmírak (Dubrovnik), Žmíre (130, Sinj, sred. Dalmacija), Žmírić (170, Benkovac, Dalmacija).

Okupacija Zadra

Zadar je u razdoblju neposredno pred Prvi svjetski rat imao nešto manje od 20.000 stanovnika. Bio je jedan od najrazvijenijih i najvećih hrvatskih gradova. U njemu izlaze mnogobrojne novine i razvijena je industrija. Zadar je tada bio i glavni grad Dalmacije. Godine 1910., prema popisu stanovništva, 60% gradskog stanovništva činili su Talijani. Oni su uglavnom bili doseljavani iz talijanskih područja pod austrougarskom vlašću. Činili su gradsku elitu i činovnički aparat, te u Zadru autonomaši nikad nisu izgubili vlast.

4. studenoga 1918. u 14 sati i 45 minuta u Zadar je uplovila talijanska torpiljarka 55 AS sa 100 vojnika. Talijani su tvrdili da su došli dati potporu lokalnoj vlasti postavljenoj od Države Slovenaca, Hrvata i Srba i pomoći, ako treba, gradu. Zauzeli su tek nekoliko ureda. Nekoliko dana poslije uplovila su još dva broda. No, već nekoliko dana poslije Talijani su pokazali pravo lice. Tvrdili su kako je njihov ratni brod došao u Zadar 15 minuta prije stupanja na snagu primirja između Austro-Ugarske i Italije, te je time Zadar bio osvojen. Zadar su zaposjeli 4. studenoga 1918. godine. Doskora je u Zadar došlo mnogo talijanskih okupacijskih snaga koje su se dobro utvrdile u dijelovima grada. Uskoro su uplovili i u Šibenik, gdje su godinama držali snažnu vojnu posadu. Tekstovima u hrvatskom tisku, pišući za Narodni list i Naš list, za Zadar žilavo se borio Jerko Machiedo ne bi li dokazao hrvatstvo Zadra.[5] Srpski predsjednik vlade Nikola Pašić je Zadar i Dalmaciju smatrao dijelom Velike Srbije kao što je, uostalom, to isto mislio i za kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Pregovori su se vodili u Rapallu. Sforza, glavni talijanski pregovarač, nudio je niz apsurdnih ideja za rješavanje pitanja Zadra, a francuski diplomatski pritisak na jugoslavenske pregovarače bio je ogroman. Na kraju su se Talijani odrekli svih potraživanja u Dalmaciji osim Zadra, prihvatili da se naknadno dogovore oko Rijeke, koja je trebala biti nezavisna država, te su prisvojili Istru, Trst i dijelove Slovenije. Ali SHS više nije imala drugih zahtjeva (neutralizacije i demilitarizacije).

[5] Dr. Jerko Machiedo (Hvar (grad), 24.studenoga 1877. – Zagreb, 10. veljače 1962.) hrvatski liječnik, političar i preporoditelj. Obnašao je dužnost zastupnika u Dalmatinskom saboru od 1908. godine kao član Hrvatske stranke. Bio je predsjednik Zemaljskog odbora (izvršnog tijela Dalmatinskog sabora), u kojem je vodio glavnu riječ. Učinio je mnogo za rodni kraj: pomogao za hvarski vodovod, nastojanja na izgradnji hvarskog lukobrana, za stipendije kiparu Šimi Dujmoviću, te skladatelju Antunu Dobroviću koji ga je nazivao svojim dobročiniteljem. Zbog ondašnjih političkih okolnosti, morao je Machiedo surađivati s Namjesništvom i austrijskom vladom. Uz to, bio je na platnoj listi austrijske vlade, zbog čega su ga pravaši optuživali za sukob interesa: radio je na iskorjenjivanju malarije. Tijekom Balkanskih ratova član je zajedničkog Narodnog vijeća koje je obuhvaćalo zadarske Hrvate i Srbe. Govorio je i pisao četiri strana jezika. Inicirao je izdavanje Hvarskog zbornika, što je ostvareno 12 godina poslije njegove smrti. Nakon što se talijanska iredenta ohrabrena Londonskim ugovorom dohvatila svojatati Zadar, Machiedo se upustio u obranu hrvatstva Zadra, pišući za Narodni list i Naš list. Talijani ga tijekom okupacije Dalmacije početkom 1919. šalju zajedno s drugim rodoljubima u progonstvo na Sardiniju, potom blizu Ancone. Vratili su ga u Zadar pod pritiskom međunarodne javnosti i teške bolesti supruge. U međuvremenu je ostao udovac. Nakon Rapallskih sporazuma 1921. otišao je u Šibenik.Ni u Kraljevini Jugoslaviji nije prošao bez progona. Završio je na izvanrednom sudu za zaštitu države zbog toga što je rekao povodom atentata na kralja u Marseilleu, a zbog glasovanja za HSS, za kaznu su ga premjestili u kninsku bolnicu. 1941. se je godine umirovio. Uvijek se izjašnjavao Hrvatom i katolikom, čak i za Šestosiječanjske diktature, a nakon drugog svjetskog rata zadržao je diskretno antikomunističko držanje.

Područje Zadra pod talijanskom upravom 1920. – 1947.

U travnju 1922. sastali su se u Santa Margheriti predstavnici kraljevina Italije i Kraljevstva SHS. Odlučeno je kako će Zadar biti izvan talijanske carinske unije i potpuno su povučene talijanske vojne postrojbe. Tada je u Italiji na vlast došao Mussolini i tražio otok Ugljan. Međutim iz Beograda je došao negativan odgovor. Na kraju je ipak popustio i ugovor je ratificiran. Ovime je stvorena talijanska provincija s nešto više od 100 km 2  i nešto manje od 19.000 stanovnika. Grad je uskoro demografski i gospodarski potonuo, nagrđena mu je arhitektura, a odvojen od zaleđa u potpunosti je talijaniziram. Postao je leglo krijumčara i kriminala. Mnogo je Hrvata, ali i ostalih protjerano, te je grad unatoč doseljavanju Talijana imao manje stanovnika nego 1910. godine.

                                           ***

Sin Ivana i Atilije Smirich, Antonio Smirich nakon sudjelovanja u vojski Gabriele D’Anunzzia i njegovog osvajanja Rijeke vratio se, očito kao heroj u očima talijanskih vlasti, u rodni Zadar, koji je pripao Italiji i postao odan okupatorskoj upravi i Kraljevini Italiji o čemu svjedoči podatak kako je 1926. godine imenovan za člana delegacije Kraljevine Italije koja je s predstavnicima Kraljevine SHS podijelila povijesnu građu zadarskog arhiva. No, povijest ove obitelji još nije historiografski istražena.

Istine radi, treba istaći kao povijesnu činjenicu kako je bračni mar Simrich (Žmirić) odgajao djecu u talijanskom duhu toliko snažnom da je jedan sin postao protofašist i pristalica zloglasnog Gabriele D’Annunzia, rođenog pod imenom Gaetano Rapagnetta D’Annunzio u Pescari 1863., a umrlog u Gardone Rivieri 1938., velikog talijanskog pjesnika i dramaturga. D’Annunzio je bio duhovni inspirator Benita Mussolinija, a 1919. godine predvodio je paravojne postrojbe koje su okupirale hrvatski grad Rijeku – koju Saveznici nisu bili namijenili Italiji – i ondje osnovao sramotnu paradržavu.

Kada je riječ o D’Anunzziju i Rijeci istina je kako su predstavnici riječkih Talijana reagirali nelojalno prema uspostavljenoj Državi SHS i ponudili talijanskom Gabrielu D’Annunziju da zauzme Rijeku i da je pridruži Kraljevini Italiji. On je to jedna dočekao i krenuo na taj pohod s oko 2.600 talijanskih legionara – velikim dijelom nedavno razvojačenih, ali ponovno naoružanih i ustrojenih ardita, pripadnika talijanskog specijalnog pješaštva, 11. rujan 1919. godine. Grad je okupiran odući dan. Riječka Guvernerova palača postaje D’ Annunzijeva rezidencija, a s njenog balkona on drži brojne šovinističke govore. U tim govorima Rijeka je mučenički grad – città olocausta – žrtva međunarodne politike koja ne dopušta talijanskom narodu da se sjedini u jednoj državi. Narednih tjedana se broj d’ Annunzijevih dragovoljaca povećava čak do 9.000 ljudi, čineći mogućnost njihovog istjerivanja iz Rijeke teško izvedivom. Svojim govorima D’ Annunzio opčinjava mase. Zaslužan je za oživljavanje rimskog vojnog pozdrava s uzdignutom rukom kojem dodaje poklič eia, eia, alalà. Oživljava i druge rimske simbole i stavlja ih u službu talijanskog šovinizma i iredentizma. Dana 12. studenoga 1920. Kraljevina SHS i Kraljevina Italija potpisuju Rapalski ugovor.: Kraljevina SHS pristaje na osnivanje neovisne Slobodne Države Rijeka na području kojim je vojno ovladao D’Annunzio, grada-države s oko pola stanovništva talijanskog jezika – ali s jedva ikakvim prigradskim naseljima, koja su uostalom posve nastanjena Hrvatima. D’ Annunzio ne prihvaća povući se s vlasti, tj. okončati svoju ekstravagantnu avanturu; talijanska Vlada želi protjerati D’ Annunzijeve legionare silom. 14. prosinca (na Badnjak!) 1920. godine ujutro talijanske regularne vojne postrojbe napadaju D’Annunzijeve legionare na Kantridi. Kako bi se osigurali od napada sa Sušaka, legionari su na sam Badnjak noću digli u zrak mostove na Rječini. Bojni brod Kraljevine Italije Andrea Doria ispalio je nekoliko projektila prema Guvernerovoj palači pri čemu je DAnnunzio bio lakše ranjen. Međusobno ubijanje talijanskih vojnika trajalo je 5 dana. Poginula su 22 d’Annunzijeva legionara, 18 talijanskih redovnih vojnika i 5 civila. Ovaj je događaj u povijest ušao pod imenom Natale di Sangue (Krvavi Božić). Annunzijevi legionari započinju s povlačenjem iz Rijeke 5. siječnja 1921., a sam pjesnik-vojnik napušta grad zrakoplovom 13 dana kasnije. Talijanski kralj Viktor Emanuel III dodijelio mu je 1924. godine nasljednu titulu kneza od Snježnika, tj. dobio je d’Annunzio pravo na titulu Principe di Montenevoso. 1925. godine je proizveden i u čin pričuvnog brigadnog generala zrakoplovstva. Tijekom okupacije Sušaka 1941. – 1943. vojarna na Trsatu nosila je ime Gabriele D’Annunzio.

***

Pero Livajić u „Narodnom listu“, Zadar, 20. srpnja 2018. godine, piše o Žmiriću, ne navodeći njegovo ime u matičnome, hrvatskom obliku: „Giovanni Smirich (16. ožujka 1842. − 24. siječnja 1929.), zadarski konzervator i slikar.

Osobito zaslužan za proučavanje i obnovu zadarskih povijesnih spomenika. Tijekom dugogodišnjeg konzervatorskog rada i djelovanja u Komisiji za ukras grada, njegov je akademski stav često bio odlučujući. Sagradio je 1901. godine i prvu vilu u zadarskoj Uvali maestrala s engleskim perivojem u kojem je podigao eksedru 4 i kip sfinge u tadašnjem historicističkom zanosu.

Priča o Zadarskoj sfingi

Ovo je žena kojoj treba zahvaliti Zadarska sfinga.

Kad je Giovanni Smirich boravio u Veneciji, sudbina je bila da upoznao Attlilu contessu Spineda de Cattaneis, plemkinju iz talijanske regije Treviso. Ljubav između njih dvoje bila je jaka, iskrena i doživotna. Atilla i Giovanni imali su 5 djece, i unatoč tome što su neka od njih bila u mladim godinama u trenutku kada je Attilia umrla, … 

Obitelj zadarskih autonomaša i talijanaša

Otac Giovannija, Antonio Smirich, bio je zastupnik Autonomaške stranke u prvom sazivu Dalmatinskog sabora. Godine 1860. zatražio je da se zemljišne knjige u Dalmaciji vode na talijanskom jeziku, što je izazvalo reakciju Mihovila Pavlinovića. Giovannijev brat Eligio Smirich bio je u prosincu 1918. postavljen za namjesnika Kraljevine Italije za Zadar, s njegovim imenovanjem je počela u gradu represija nad Hrvatima, ali i Srbima i prije Rapalskog ugovora.

Giovannijev sin Antonio bio je dragovoljac u D’Annunzijevoj brigadi kad je ovaj krenuo u osvajanje Rijeke, a 1926. imenovan je za člana delegacije Italije koja je s predstavnicima kraljevine SHS podijelila arhivsku građu zadarskog arhiva.

Eksedra (lat. exedra) u arheologiji označava polukružni, u pravilu razvedeni, popločeni prostor ili pročelje jedne pretpovijesne kultne građevine. U antičko doba eksedra je predstavljala posebno sagrađenu i povišenu nišu na velikom otvorenom prostoru namijenjenom javnom okupljanju. U ranokršćanskom razdoblju eksedra je i sinonim za apsidu kao povišena oltarna niša u crkvenim građevinama, a u doba renesanse eksedrom se naziva umjetnički oblikovana niša u sklopu vrtnih zidova s koje se pruža pogled na grad i okolicu. U novijoj, posebice pejzažnoj arhitekturi, eksedra je polukružni element koji se koristi pri ukrašavanju perivoja.

Žmirićeva „Sfinga“ zanimljivo je skulptorsko djelo rađeno u duhu historicizma. U gradskoj četvrti Brodarica, nalazi se prekrasna kuća, nekad poznata i pod nazivom ‘Villa Attilila’. Ona je sagrađena davne 1901. godine, a sagradio ju je ugledi povjesničar umjetnosti Giovanni Smirich. E pa taj isti Giovanni, čovjek velike naobrazbe i znanja silno je volio svoju suprugu Attilliu. S obzirom da je ona na ‘drugi svijet’ preselila desetak godina prije njega, Smirich je u parku u kojem se nalazi njihova vila, zbog velike ljubavi prema mitologiji, ali i supruzi, dao izraditi repliku egipatske sfinge kao spomen na voljenu suprugu.

O njoj su kružile brojne legende, od toga da se unutra nalazi blago i da se o Sfingi ne smije reći ništa loše, čega se u Zadru i dan danas mnogi drže, a kako je plod velike ljubavi, ona, navodno ispunjava i ljubavne želje. Stoga, kad vas put odvede u najbolju europsku destinaciju navratite do sfinge i šapnite joj svoje ljubavne probleme. Tko zna…“

Žmirićeva sfinga u Zadru u vrijeme nastanka

Ovaj članak pomogao mi je objasniti razloge zbog kojih je Žmirić stavljen u sjenu i danas, gotovo, zaboravljen. Očito je Žmirić ženidbom ušao u krug talijanaša i postao  odnarođeni, odnosno potalijančeni Hrvat. Vrlo neugodno je znati kako mu je brat bio namjesnik talijanske okupatorske vlasti i Zadru 1918., a sin Antonio bio je dragovoljac u D’Annunzijevoj brigadi kad je ovaj krenuo u osvajanje Rijeke, a 1926. imenovan je za člana delegacije Italije koja je s predstavnicima kraljevine SHS podijelila arhivsku građu zadarskog arhiva.

To znači da je bio iredentist i fašist, ali i nacionalni izdajnik. Na žalost, i obitelj Bersa nije bila daleko od takve politike. No, mišljenja sam kako umjetničko djelo moramo odvojiti od političkih, vjerskih i inih privatnih nazora i aktivnosti autora, osim ako nije čista promičba. Ako ovo prihvatimo kao polazište, a prihvaćeno je kada je riječ o glazbenome stvaralaštvu Blagoja Berse, a u likovnoj umjetnosti to je učinjeno npr. s opusom (cijelim ili dijelom opusa) Joze Kljakovića, Ivana Meštrovića, Ive Andrića, Ivana Gorana Kovačića, Vladimira Nazora, itd., zbog čega bi smo izostavili Ivana Žmirića. Osobno držim kako bi njegovu sliku „Vjenčanje Crne Gore s morem“ trebalo vratiti u javni život kao primjer dobrog slikarstva nadahnutog povijesnim događajima. Slika nije rađena po naručbi već je plod autorove empatije za susjednu nam Crnu Goru i njezinu povijest. Je li tome pridonijela udaja princeze Jelene Ptrović Njegoš za budućega kralja Kraljevine Italije, Viktora Emanuela III. Savojskog, princa od Napulja, možemo razmišljati. Za Crnju Goru, ali i za Hrvate u Boki kotorskoj , ova slika ima dodatno značenje. Za Crnogorce ona je svjedok presudnog povijesnog događaja, sreće zbog oslobađanja Nikšića, Bara i Ulcinja i njihovoga uključivanja u teritorijalni integritet države Crne Gore, odnosno izlaska zemlje na more, dok je za Hrvate u Boki kotorskoj ova slika svjedok kako u to vrijeme njihov kraj nije dio Crne Gore, te da se pojam „Crnogorsko primorje“ može koristiti tek za područje od Bara do Ulcinja koje je 1877. priključeno matičnoj zemlji. Kako što se zemljopisni pojam Hrvatsko primorje ne odnosi na cijelu državno područje uz Jadransko more, tako i pojam Crnogorsko primorje ima svoje povijesne ishodište i ne odnosi se na cijelo državno područje uz Jadransko more.

U ovoj napomeni nema političkih konotacija, zbog toga što je povijesna činjenica da Boka kotorska do 1918. godine, nikada nije bila dijelom Crne Gore i Brda.

Portal „Zadar Originals“, 5. listopada 2019.  

Giovanni Smirich (1842. – 1929.), restaurator, akademski slikar te povjesničar umjetnosti. (…) Kao što se vidi na slici, sfinga je u originalu na prsima imala reljef orla, te je u rukama držala veliki mač koji je štitio školjku s malim ribnjakom. FOTO: @zadarnostalgia piše: Školjke su razbijene kao i bodež, reljef orla oštećen do neprepoznavanja (navodno zbog nacističkih obilježja, iako je sfinga nastala prije 2. svjetskog rata), a od perivoja je ostalo jako malo. Školjke su razbijene kao i bodež, reljef orla oštećen do neprepoznavanja (navodno zbog “nacističkog” obilježja, iako je sfinga nastala dosta prije 2.svj. rata), a od perivoja je ostalo jako malo.“

---

Portal Moj grad Zadar:

„Perivoj je bio prepun zelenih stabala i bilja, umjetnih špilja, a sfinga je na prsima imala reljef orla, šape je, među kojima je imala jedan betonski bodež, držala u školjci, a preko svega je tekla voda i stvarala jezerce u kojemu su bile zlatne ribice.

(…)

Tu, naime, izvire potok Vruljica čiji je izvor odavno zatrpan, a jezerce poništeno. Navodno sfinga ima lice supruge Gionannija Smiricha i u prošlosti su čak kružile legende da joj je u tijelu zakopano blago ili da je u njemu uređen nekakav dnevni boravak.

(…)

Danas u vili nema potomaka Giovannija Smiricha, kompleks je nacionaliziran i zapravo nema svog pravog vlasnika. Ako je sfinga izgrađena tek 1918., kako neki danas tvrde, iako o tome nema službenog traga, to je možda zato jer je postojao problem nalaženja izvođača. Nacrt je najvjerojatnije radio Smirich, koji je bio slikar, ali on nije imao kiparskog iskustva, osobito ne za rad u takvim dimenzijama. Sfinga ima visinu od gotovo tri metra i dužinu od oko pet metara. Štoviše, 1918. Giovanni Smirich imao je 76 godina. Teško da je i Meštrović u toj dobi imao snage za djelo tolikih dimenzija.

Naš čuveni kipar, akademik i profesor na splitskoj Umjetničkoj akademiji Kažimir Hraste smatra da sfingu nije mogao izvesti netko bez iskustva u kiparstvu.

– Djelo je na solidnoj estetskoj razini, što je uočljivo iz skladnih proporcija, te podrazumijeva da je autor bio likovno obrazovan. Za izradu ovako velikog (po dimenzijama) djela sigurno je postojala skica-model u trodimenzionalnom obliku, jer je to osnovni i najlakši put do realizacije velike skulpture. Naime, dobro je poznata tehnika prenošenja iz male trodimenzionalne forme u veliku.

Zanimljiva je činjenica da je za realizaciju korišten beton, danas uobičajen kiparski materijal, ali u ono vrijeme relativno nov te prvenstveno građevinski materijal. Izborom ovog materijala autor otkriva i svoj karakter, koji je očito bio sklon novome i eksperimentiranju – napominje prof. Hraste.

– Sama realizacija od autora je zahtijevala sinergiju građevinara, zidara, klesara… starih zanatlija u službi nove građevine. Sve je vođeno rukom autora-umjetnika koji je u svom tom košmaru vidio cilj. Danas uz pomoć modernih tehnologija možemo rekonstruirati i otkriti način rada. Međutim, u mnogim detaljima ostat će nam tajna. Vjerujem da je završni sloj betona izveo sam autor-umjetnik. To je vještina direktnog nanošenja betona na podlogu, slična radu u tehnici štuko. S obzirom na veličinu rada, na putu realizacije nailazilo se na mnoge faktore iznenađenja, koji su se očito rješavali uz veliku količinu kreativnosti, jer uzora za ovakav spomenik i nije baš bilo – smatra profesor Kažimir Hraste.

Tko je onda mogao biti skulptor? Jedini tada obrazovani kipar u Zadru bio je Bruno Bersa, njegov brat Vladimir Bersa je oženio Smirichevu kćer, a obojica su bila braća poznatoga kompozitora Blagoja Berse. Bruno Bersa portretirao je ondašnje uglednike pa je tako izveo i Smirichevo poprsje, a ovaj je njegovoj ženi bio profesor. Bruno Bersa se školovao u Beču i Parizu i mogao je zagristi ovaj veliki zalogaj.

Druga mogućnost je da su sfingu radili majstori i umjetnici izvan Zadra, s područja Austro-Ugarske, ili iz Italije. Hraste kaže da su se Talijani rano dohvatili betona.

Premda posljednja navedena, villa Attilia (fotografije iznad), jedna je od prvih izgrađenih obiteljskih ljetnikovaca na prostoru uvale Maestral (poznata i kao Dražanica vela). Na ovom, tada još neurbaniziranom, prostoru nadomak grada, Villu Attiliju podigao je 1901. godine Giovanni Smirich.

Giovanni Smirich – ime koje se pamti

Slikar, muzealac, konzervator, ali i ravnatelj muzeja u crkvi sv. Donata koji je prerastao u Arheološki muzej Zadar stoga se smatra njegovim osnivačem i prvim ravnateljem. Među njegovim najvažnijim konzervatorskim radovima su, između ostaloga, nadzor nad radovima obnove katedrale sv. Stošije u Zadru, nadzor nad izgradnjom zvonika Katedrale, radovi na obnovi crkve sv. Krševana i radovi na obnovi škrinje svetog Šimuna. Zanimljivo, neke od srednjovjekovnih crkvi u gradu su srušene pa ih danas poznajemo upravo zahvaljujući crtežima koje je izradio Giovanni Smirich. Može se reći kako je Smirich osoba od velikog značaja za kulturu Zadra i ime koje se pamti (ali i nacionalni izdajnik, podvukao Đ. V.).

Ipak, možda najintrigantnije ostvarenje generacijama Zadrana ostavio je kroz jednu neobičnu skulpturu.

Zadarska sfinga

Najvjerojatnije nakon smrti supruge, Attilie Spinede de Cataneis, po kojoj je villa Attilia i dobila ime, 1918. godine Smirich podiže skulpturu sfinge za koju se pretpostavlja da je izrađena u sjećanje na nju.

Žmirićeva sfinga nakon zanemarivanja

Skulptura, koju je Giovanni Smirich izradio u perivoju svoje vile, nastala je po uzoru na egipatske sfinge, uz neke izmjene i specifičnosti.  Zadarska sfinga ima ljudsku glavu i lavlje tijelo, s iznimkom prednjih šapa koje su oblikovane kao ruke. Na glavi ima tipično egipatsko pokrivalo – nemes, koje je s bočnih strana ukrašeno hijeroglifima (koji su ispravno prepisani, ali nemaju smisleno značenje), kosa joj je na leđima, skupljena u pletenicu. Pred njenim prsima, na razini tla, nalazi se školjka ispunjena morskom vodom.

Za spomenuti su i drugi, zanimljivi arhitektonski elementi u neposrednoj blizini sfinge: mali okrugli bazen ili ribnjak, klupa s reljefom, polukružna klupa te umjetna špilja.[7]  Egzotičan prizor ovih arhitektonskih elemenata, a posebno sfinge u zadarskom perivoju godinama je građane intrigirao i inspirirao u maštovitim idejama o njenom porijeklu, tajnama i moćima.

[7] Bazenčić je bio u obliku školjke u kojem su plivale zlatne ribice, na njezinim prsima nalazio se reljef orla koji je uništen nakon 2.SR. Također je razbijen i mač. Bazenčić i sfingine ruke danas su dijelom pod zemljom kao posljedica sustavne zapuštenosti lokaliteta. Fenomen podizanja sfingi je posljedica popularizacije egipatske umjetnosti koja se razvila nakon Napoleonove kampanje u Egipat 1798., a odjeknula čak i našim prostorima. Najbliže uzore autor je mogao pronaći u brojnim sfingama Dioklecijanove palače, budući da i njih odlikuju ljudske ruke, iako se one uvelike razlikuju u svom oblikovanju, materijalu i dimenzijama.

Vikipedija:

Giovanni Smirich ( Zara , 16. ožujka 1842. – 24. siječnja 1929. ) bio je dalmatinski a arheolog i slikar. Sin Antonija Smiricha, carskog vijećnika, zapovjednika Kraljevine Italije, utemeljitelja Društva zavičajne povijesti Dalmacije (1926.). Kustos prvog arheološkog muzeja grada Zadra pri crkvi sv. Donata. Figurativni umjetnik, 1901. godine u vrtu svoje vile u Zadru sagradio je uz pomoć Šime Baricha Sfingu u egipatskom stilu, koja i danas postoji. Njegov sin Antonio (rođen 1877. iz braka s groficom Attilijom Spineda) je među dobrovoljcima čete Fiume.

„Narodni list“ : „Smirić“

“Rođen je 16.03.1842. u Zadru, kao sin Antuna Smirića i Ivanice Fasolo, njegovo osnovno zanimanje bio je rad u prosvjeti, predavao je tako crtanje Nižoj realci, povremeno i Višoj, kasnije u prvoj školi radi kao profesor u rangu savjetnika. Bavio se i arheološkim istraživanjima, poznato je iskapanje kuće Krekić, na istočnoj poljani sv. Šimuna. Izradio je i arheološku kartu Zadra” – otkriva nam povjesničarka umjetnosti sa Sveučilišta u Zadru, doc. dr. sc. Antonija Mlikota.

Prilikom proučavanja Smirićeva slikarskog opusa može se primijetiti – tvrdi – da se njegovo stvaralaštvo nadovezuje na Salghettijevo, s izuzetkom da je paleta šarenija a kompozicija površnija. No, općenito, u njegovim se djelima osjeća da mu slikarstvo nije bio životni cilj, i nije iznenađujuće da je više ostao zapamćen po svojim konzervatorskim pothvatima. Do prvog svjetskog rata u Dalmaciji je djelovao niz istaknutih konzervatora koji su svojim radom pridonijeli zaštiti naše bogate kulture, on je među važnijima, a njegov doprinos možemo prepoznati prvenstveno na spomenicima sakralnog karaktera. Kroz četrdesetak godina na smjeni stoljeća dao je važan doprinos spašavanju zapuštenog spomeničkog blaga. Iako obično nije bio prva osoba u složenim restauratorskim zahvatima, njegova se zasluga krije u tome što je budnim okom pratio situaciju na terenu, ukazivao na probleme, pokrenuo mnoge inicijative i bio vrlo važan posrednik između nadležnih vlasti i vlasnika. Nadasve uspješno obavljao je ulogu katalizatora, često oprečnih želja i interesa” – kazuje Mlikota.

Na startu 20. stoljeća, 1901. podigao je prvu vilu u Uvali maestrala. Radi se o ladanjskoj kući u kojoj se boravilo ljeti, a koja se nalazi na veoma povoljnoj poziciji jer je, u odnosu na obalu, uvučena, pa je na taj način zaštićena od bure preko zime i vrućina preko ljeta.

Sačuvana je kopija nacrta vile, ali ne zna se točno tko ju je realizirao, no sigurno je da je i Smirić aktivno sudjelovao u izradi projekta. Najintrigantniji element perivoja je monumentalna sfinga iz 1918. koja, usmjerena prema istoku, slijedi uobičajeni obrazac postavljanja sfingi, a nastala je kao sjećanje na voljenu ženu Atillu nakon njene smrti, prije točno 100 godina. Na taj način je vlastitom senzibilnošću izveo djelo u kontekstu svog vremena namijenivši mu drugačiju funkciju u odnosu na onu koja mu je izvorno pripadala. Romantična legenda kaže da stoga ispunjava ljubavne želje zaljubljenih Zadranki i Zadrana. Naravno i turistima.

Baza sfinge izvedena je u kamenu, a ostatak je izliven u betonu, što dovodi do zaključka da je Ivan za izradu koristio neku vrstu kalupa. Ona ima ljudsku glavu i lavlje tijelo s iznimkom prednjih šapa zamijenjenih ljudskim šakama koje čvrsto drže mač, a rep joj je privijen uz desni dio tijela. Kosa je skupljena u pletenicu, a na glavi drži tipično egipatsko pokrivalo – nemes koji je s bočnih strana ukrašen hijeroglifima. Neobičan je detalj hijeroglifa na nemesu s obzirom da se oni, u obliku posvetnog natpisa, najčešće nalaze na prsima, nakon što smo ih pokušali prevesti uz pomoć egiptologinje Nives Rogoznica, pa možemo zaključiti da u ovom slučaju oni imaju dekorativnu ulogu” – smatra Mlikota.

Izraz lica je strog i dostojanstven, a neki su u njemu pronalazili portret Žmirićeve žene, kontese Atillije Spineda de Cataneis što je odbačena teza. Ispred figure je nekoć bio smješten Francesco (Franjo) Salghetti-Drioli (Zadar, 19. ožujka 1811. – Zadar, 15. srpnja 1877.), hrvatski slikar. [8]

[8] Studirao je na akademijama u Rimu i Veneciji, a od 1843. djelovao je u Zadru. Slikao je u duhu talijanskog akademizma alegorijske, biblijske i povijesne kompozicije te portrete. Autor je crteža dalmatinskih nošnji i žanr-prizora iz seljačkoga života. Podrijetlom je iz zadarske obitelji proizvođača maraskina. Drioli je imao ljetnikovac u Preku na otoku Ugljanu te je često posjećivao i utvrdu sv. Mihovila. U njegovim oporučno ostavljenim crtežima nalaze se i crteži kaštela, srednjovjekovnog samostana i ranogotičke crkve.

Nemar i nebriga

“Nakon Drugog svjetskog rata kuća je nacionalizirana, sfinga je također bila obavijena velom mističnih, urbanih legendi koje su prenosile neutemeljenu ideju o zakopanom blagu ispod nje, a vođeni tom mišlju, pojedinci su iskapanjima oko sfinge pokušali doći do navedenog bogatstva ozbiljno oštetivši spomenik takvim akcijama. Tijekom godina konstantne izloženosti vandalizmu i nemaru, nekoć prekrasan kompleks vile i perivoja sa sfingom doveden je do stanja neprepoznatljivosti” – ističe docentica Odjela za povijest umjetnost ZD sveučilišta. Mi kao zajednica bi trebali prepoznati važnost Smirićeve ostavštine i zaustavitipropadanje i devastaciju sfinge i parka, a ironija leži u činjenici da je umjetnik koji ju je izgradio bio osoba koja se cijelog života borila za očuvanje zadarske spomeničke baštine, tvrdi Antonija Mlikota. Ne bi li najispravniji način zahvale i poštovanja za učinjeno bila restauracija Ville Atille i njenog perivoja?

Zaboravljen

Ivan Giovanni Smirich bez sumnje itekako je zadužio zadarsku kulturu, udario čvrste temelje konzervatorske struke u zaštiti spomeničke baštine Donatova metropolisa, a njegova ostavština skoro se zaboravila, tako da još uvijek u Zadru nije dobila zaštitu, niti je vrednovana kako bi to morala učiniti jedna, kako za sebe – s pravom ili ne – drži profana i tradicionalno urbana sredina. To su prije nekoliko godina zaključili i sudionici projekta zadarske Sfinge predstavljenoga u sklopu Festivala znanosti 2013. a čiji su autori bili studenti tada 3. godine Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru pod mentorstvom prof.

Antonije Mlikota. Na kući, ambijentalnoj vili, u perivoju ili u blizini sfinge, nema apsolutno nikakve oznake o tome što je to sve zajedno bilo i tko je sve dao izgraditi, nigdje spomena. Može mi donekle biti jasno, da je zbog svojih političkih stavova bio nepoželjan komunističkim vlastima, ali danas u demokraciji da se nisu sjetili makar neku uličicu ili ploču dati mu, zaista je tužna činjenica. Izgleda kako nije bio podoban, ni onda niti je iz nekog razloga sada. Išlo se čak toliko da su mnogi njegovi uspjesi pripisivani drugim povjesničarima umjetnosti, ali to je neka treća priča – tvrdi razočarano i rezignirano Mario Padelin, kolega novinar i praunuk konzervatora koji nam je ustupio i dio fotografija iz obiteljskog albuma.[9]

---

[9] Možemo razumjeti praunuka, ali Žmirića moramo tretirati u kontekstu vremena. Bio je nacionalni otpadnik, premda zaslužan kao kulturni djelatnik. Ulicu ne zaslužuje, ali stručnu monografiju svakako. Jedno je Giovanni Smirich, a drugo Ivan Žmirić. Apeliram za njegovo ubaštinjavanje kao hrvatskog kulturnog djelatnika. Praunk je dao vrijedne obavijesti i Ivanu Žmiriću. Vidi: Zadar: Brodarica – O vili „Sfinga“ Gost Mario Padelin (https://www.youtube.com/watch?v=uZHAKEGBJFw)

Tema se nakratko bila aktualizirala i prije pet godina: U okviru Festivala znanosti“ 2013., imali smo projekt Sfinga u Zadru-jučer, danas, sutra, u kojem su sudjelovali studenti treće godine (Fanny Popara, Martina Gavran, Martina Brzica, Ivana Radić, Tajana Vidović, Viktorija Valenta, Mario Sedinić, Brigita Soldo, Karla Slavica, Violeta Aleksovski, Adela Pancer) s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru u okviru kolegija Hrvatska umjetnost 19., 20., i 21. stoljeća i učenici iz Zadarske privatne gimnazije s profesorom Tomislavom Bišćanom, Nives Rogoznica kao stručni suradnik, Mario Padelin koji nam je ljubazno ustupio na uvid obiteljske fotografije i galerija Gina – podsjeća nas profesorica Antonija Mlikota.

Piše: Pero Livajić

20. srpnja 2018.

https://www.narodni-list.hr/posts/419265002

Na kraju slažemo se s prof. dr. Antonijom Mlikota:

– Smirich je bio ključna osoba za razvoj zaštite spomenika i muzeologije u Zadru. Što ga više istražujem, sve me više oduševljava jer vidim koliko je puno radio i imao širok dijapazon djelovanja i veliko znanje o spomenicima i o prošlosti Zadra. Rođen je u Zadru 1842., a tu je i pokopan, na gradskom groblju, 1929. godine. Iako hrvatskih korijena, bio je veliki talijanaš i time se ponosio.

(…)

To znamo jer je praunuk Smiricheva vrtlara Šime Barića, Antonio Bari (Antonijo Barić), napisao knjigu koja govori o Smirichu, vili, parku i pradjedovu životu u Zadru. Meni je fascinantno kako su oni u to vrijeme, bez kompjutora, preciznih mjerača i precrtavanja, uspjeli napraviti sfingu po uzoru na ono što su vidjeli u muzejima ili u Splitu. Ona je vrlo proporcionalna, kao skulptura.

Osim toga, pronašli smo da je jedan od njegovih zetova, Vladimir Bersa, u drvu izradio dvije replike splitske sfinge, koje je Smirich držao kod kuće, a koje nam je pokazao njegov praunuk Mario Padelin. Možda je splitska sfinga bila direktni uzor zadarskoj, jer sfinga na Peristilu je netipična po tome što ima, kao i Smiricheva, ljudske, a ne lavlje prednje udove među kojima drži posudu, dok je Smiricheva držala mač nad zdencem u obliku školjke.

Na osnovi fotografija nije poznato je li na prsima bio reljef Horusa, koji u obličju sokola predstavlja egipatskog boga neba i rata, ili orla, kako neki tvrde, što bi predstavljalo simbol Rimskog Carstva (nakon Drugog svjetskog rata reljef je uništen). Mimo egipatske mitologije, u ispruženim šakama sfinga je držala kratki mač starih Rimljana gladius (kasnije uništen). Stajao je iznad školjke u koju je tekla voda s izvora i slijevala se u jezerce s ribicama.

Rimski mač koji stišće sfinga pokazuje sklonost Smirichevih talijanskoj opciji. Talijanaši su u to vrijeme bili zainteresirani za Dioklecijana u buđenju teritorijalnih pretenzija za Dalmaciju, jer su tvrdili da su Talijani nasljednici starih Rimljana.

Ako je sfinga izgrađena tek 1918., kako neki danas tvrde, iako o tome nema službenog traga, to je možda zato jer je postojao problem nalaženja izvođača. Nacrt je najvjerojatnije radio Smirich, koji je bio slikar, ali on nije imao kiparskog iskustva, osobito ne za rad u takvim dimenzijama. Sfinga ima visinu od gotovo tri metra i dužinu od oko pet metara. Štoviše, 1918. Giovanni Smirich imao je 76 godina“ – smatra Mlikota.

Zaključak

Ivan Žmirić je zadužio Crnu Goru svojom povijesnom slikom „Vjenčanje Crne Gore s more“. Glede Hrvatske on nema tu (nacionalnu, op. A) težinu jer ga Hrvatska kao talijanša nije niti zanimala. Međutim,–„Smirich je bio ključna osoba za razvoj zaštite spomenika kulture i muzeologiju u Zadru. Što ga više istražujem, sve me više oduševljava jer vidim koliko je puno radio i imao širok dijapazon djelovanja i veliko znanje o spomenicima i o prošlosti Zadra. Rođen je u Zadru 1842., a tu je i pokopan, na gradskom groblju, 1929. godine. Iako hrvatskih korijena, bio je veliki talijanaš i time se ponosio“. Stoga, po mome mišljenju, moramo odvojiti Žmiričev muzeološki i umjetnički rad od njegovog političkog i protuhrvatskog opredjeljenja. Makar to i nije htio, njegovo je djelo bilo i jest na korist hrvatskome narodu i Hrvatskoj.

Post festum

Crnogorska akademija nauka svome Leksikonu objavila je i Ivana Žmirića. Ime i prezime piše mu u hrvatskoj varijanti i navodi ga kao hrvatskog slikara i arheologa. U tekstu se navodi kako je Žmirič autor slike „Balkanska carica“ koja je „u posjedu Zadarskog muzeja“. O toj slici nisam pronašao obavijesti u literaturi.

„Žmirić, Ivan, hrv. slikar, konzervator i arheolog (?, 1842 – ?, 1929). Autor je alegorijske kompozicije Vjenčanje Crne Gore s morem (1881), koja pripada ciklusu slika raznih autora inspirisanih slavodobitnim vojevanjem Crne Gore u ratu protiv Osmanskog carstva (1876–1878). Crnogorska vojska, pod krstaš-barjakom i komandom knjaza Nikole, na polju viteštva i časti nizala je uspjehe (Vučji Do, Fundina, Trijebač i dr.). Zauzimanjem Bara – na Božić, 7. I 1878, završen je oružani dio bitke za povratak Crne Gore na svoje more, na svoje državne temelje. Razumljiva je slikareva intencija da taj sudbonosni trenutak, egzaltirano primljen u južnoslovenskim krajevima, likovno ovjekovječi. Slika je na papiru, zalijepljenom na platnu, rađena u žutosmeđem krejonu, veličine 130 x 105 cm. Pohranjena je u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru. Romantičarski lirizam autorovog temperamenta bio je dobrano podstaknut Knjaževom pjesmom moru, spjevanom „na veče Nikoljdana 1877”, te, posebno, njegovom ekstatičnom besjedom Crnogorcima na životodarnoj jadranskoj obali. Ova apoteozno ilustrativna naracija i „dokument određen tematskom svrhom” dijelom asocira na venecijanski obred Duždeve zaruke s morem. Zapravo, svake godine na Spasovdan Dužd i plemstvo su isplovljavali na more i bacanjem prstena u talase simbolično vjenčavali Mletačku republiku s morem. Godine 1922. Pošta Crne Gore umnožava ovu sliku i distribuira je kao razglednicu. Ima indicija da je u njegovom opusu bilo više slika sa crnogorskim tematom, ali uz Balkansku caricu – u posjedu Zadarskog muzeja – ovo je jedina njegova sačuvana kreacija iz datog kruga.

https://leks.canu.ac.me/web/llucg.php?OID=4088

Literatura: Z. Ignjatije, „Vjenčanje Crne Gore s morem”, Godišnjak Pomorskog muzeja, V, Kotor, 1956; N. V. Martinović, Crna Gora u slikarstvu XIX i XX vijeka, Podgorica, 2007. N. Martinović“

Podgorica, 28.11.2023. – „Pošta Crne Gore u okviru izdanja  POMORSTVO Vjenčanje Crne Gore sa morem danas publikuje prigodnu marku i koverat prvog dana. Dizajnersko rješenje izdanja potpisuje Ivana Kadić, grafička dizajnerka iz Podgorice“.

U tekstu na FDC-u navedeno je: “Crna Gora je u ratu protiv Osmanskog carstva, poslije duge borbe zauzela Bar i izašla na more 1878. godine. Ovaj važni istorijski događaj opisuje i slika Ivana Žmirića „Vjenčanje Crne Gore sa morem“, čija se jedna verzija čuva u Pomorskom muzeju u Kotoru.

Slika prikazuje knjaza Nikolu sa pratnjom, na jedrenjaku, kako drži prsten kojim simbolično vjenčava more”. Na žalost, reprodukcija je cenzurirana. Desni dio slike je izrezan.

Na žalost, kako svjedoči slikarev praunuk, Mario Padelin, prva varijanta slike „Vjenčanje Crne Gore s morem“ je zauvijek uništena u savezničkom bombardiranju Zadra 1943. i 1944, godine. Obitelj Žmirić imala je kuću u staroj jezgri grada, na poluotoku, gdje je sve uništeno.

„Zračno bombardiranje Zadra su provodile savezničke snage od studenog 1943. do listopada 1994. godine. Zbog osobite težine razaranja i broja civilnih žrtava, neki ga smatraju ratnim zločinom. Premda su i ostali veći hrvatski gradovi pretrpjeli znatna razaranja u sličnim akcijama tijekom II. svjetskog rata, stradanje Zadra se – uz razaranja Slavonskog Broda – posebno izdvaja zbog žestine zračnih udara (30 napada je dokumentirano, a talijanski izvori govore i o preko 50) te zbog broja žrtava (podaci variraju od manje od 500 pa do čak 5.000 poginulih u gradu koji je imao svega 20.000 stanovnika). Pritom je potpuno razoreno 80 % objekata u Zadru, a gotovo svi ostali su oštećeni. Tako intenzivno bombardiranje bilo je teško objasniti samo strateškom važnošću Zadra, što je i dovelo do nastanka različitih teorija o stvarnim uzrocima napada. Razaranje Zadra je čak ponekad uspoređivano sa savezničkim bombardiranjem Dresdena, a u burnoj povijesti grada pored križarske opsade 1202. godine predstavlja jedan od najtragičnijih događaja koji će obilježiti njegovu sudbinu. (…) Taktikom tzv. “tepih” bombardiranja uništeni su čitavi stambeni blokovi. Pod najvećim udarom našlo se središte grada, oko Foruma i Kalelarge, gdje niti jedan objekt nije sačuvan. Najveću štetu nisu nanijeli udari bombi, već požari koje su izazivale, pretvarajući grad u gomilu kostura izgorjelih kuća. Prilikom svakog udara razaran je određeni dio grada. Tako je 16. prosinca stradalo područje od crkve Gospe od Zdravlja preko Kalelarge do današnjeg Narodnog trga, a 30. prosinca Nova riva i Zeleni trg. Na samu Staru godinu razorena je gradska bolnica i većina industrijskih pogona. Zapaljena tvornica “Luxardo” (proizvođač Marashina) gorjela je tri dana.

– Zadar nakon savezničkog bombardiranja

Napadi koji su potpuno razorili Zadar uslijedili su od siječnja do ožujka 1944. godine. Međutim, u njima je broj žrtava bio mnogo manji, jer se stanovništvo koje je ostalo bez domova i sredstava za život, razbježalo po manje oštećenim predgrađima (Arbanasi i Stanovi) te po zadarskim otocima. Procjenjuje se da je u proljeće 1944. godine u Zadru, zajedno s predgrađima, bilo manje od 4000 civila. Iako su onesposobljeni svi industrijski pogoni i pristaništa, te su Nijemci bili prisiljeni uspostaviti pomoćne luke u Zatonu kod Nina i Ražanca, bombardiranja su se nastavila tijekom čitave 1944. godine.

Do ljeta središte Zadra praktički više nije postojalo: većina kuća je posve razorena, a njihove ruševine su zatrpale ulice. Grad je potpuno opustio. Od lipnja do listopada nisu zabilježeni veći napadi, da bi novi udari uslijedili sredinom listopada 1944. godine, prilikom povlačenja njemačke vojske. Najjača bombardiranja su bila 25. i 30. listopada kada je gađano područje Brodarice, Jazina i Nove rive. Zadnje savezničko bombardiranje izvedeno je 31. listopada 1944. godine, na sam dan ulaska partizana u Zadar. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Savezni%C4%8Dko_bombardiranje_Zadra)

Najnovije vijesti o Zadarskoj sfingi.

Zahvaljujući svemrežju dobio sam obavijest o obnavljanju Žmirićeve sfinge u Zadru. To me obradovalo jer je riječ o zanimljivom, neobičnom i poticajnom spomeniku koji spada u kulturnu baštinu Zadra, a time i hrvatskog naroda.

Glava Sfinge s obnovljenim hijeroglifima.

Osim same sfinge, i okolni perivoj budi zanimanje posjetitelja. Ondje su zasađena stabla, grmlje i cvijeće, a među bogatom vegetacijom pronaći ćete i mali ribnjak, klupe te umjetnu spilju.(https://n1info.hr/magazin/zadarska-sfinga-koja-ispunjava-zelje/)

Zadar: U sklopu projekta RECOLOR obnovljena najveća sfinga u Europi (https://www.ekovjesnik.hr/clanak/5240/zadar-u-sklopu-projekta-recolor-obnovljena-najveca-sfinga-u-europi)

Izvor: matis.hr