Mogla je biti bilo koja zima između 2007. i 2011. kad mi je pod ruke došao 14. broj časopisa Onomastica Jugoslavica. U tome sam razdoblju polako uređivao doktorsku radnju i u stankama između pisanja čituckao onomastičke članke. Oko mi je zapelo za članak Struktura antroponimije Boke kotorske u XIV. i XV. stoljeću. Kako sam u to doba već polako sastavljao i Mali povijesni rječnik osobnih imena stolačkoga kraja, nakon nekoliko sam pročitanih rečenica shvatio da će mi članak meni dotad nepoznate autorice (jer ipak bijah tek početnik) postati nezaobilaznim štivom u nekoliko idućih godina. Način na koji je Gracijela Čulić ustrojila i obradila antoponomastičku građu od tada mi je do danas ostao predloškom za sve buduće radove.
Desetak godina poslije (2018.) pružila mi se prigoda da dođem u Kotor. Preko kolegice Maje Katušić došao sam do telefonskoga broja profesorice Čulić te sam joj se odlučio javiti i zaiskati pomoć u arhivskome radu. Telefon je zazvonio i kad sam začuo glas s druge strane žice, pomislio sam da je riječ o profesoričinoj nećakinji ili nekoj drugoj mlađoj osobi jer se u glasu ćutjela velika životna radost. Bilo joj je iznimno drago kad je shvatila da se netko iz Zagreba zanima za njezin rad. Dogovorili smo susret u hotelu Vardar u Kotoru 17. studenoga 2024. u 11 sati, po starome običaju deset dana unaprijed jer kad ljudi zadaju riječ, onda ne treba potvrđivati odgovor. Kad sam ušao u hotelsku kavanu, odmah smo se prepoznali i razmijenili nekoliko kurtoaznih riječi. U trenutku sam shvatio da je ondje poznaju apsolutno svi, od osoblja do posjetitelja, i da ondje ima poseban tretman. U tih satak vremena ona je bila moj vođ po Kotoru, od znamenitosti, preko ljudi do škeraca koje su njoj prepričavali i u kojima je i sama sudjelovala. Ostao sam zapanjen njezinim umijećem pripovijedanja i glume te se i danas smijem njezinu nalijevanju vode u gorko piće bez da to, dakako, itko primijeti i namigivanju kad bi hotjela prenijeti kakvu zgodu koja se ticala osobe koja bi upravo prošla kroz vrata. Na odlasku mi je poklonila nekoliko svojih radova i knjigu Antroponimija Boke kotorske (od prvih pisanih spomenika do kraja XIX. vijeka) prepričavši mi pritom s kakvim se sve, da se tako izrazim, izvanjezičnim okolnostima suočavala u razdoblju dok je pisala doktorat.
Navedena je knjiga zamijenila na mojemu kantunalu 14. broj Onomastice Jugoslavice, postala mi je temeljnim vrelom za antroponomastička istraživanja u Boki kotorskoj te novim uzorom za pisanje radova. Odgovorno tvrdim da je riječ o jednome od najvrednijih djela hrvatske antroponomastike. Knjiga je tim vrednija jer je nastajala u ratnome vihoru tijekom kojega su se bokeljski Hrvati našli uza samu crtu razgraničenja. Iako se u tome razdoblju vrlo lako gubila glava, profesorica je Čulić vlastito ljudsko dostojanstvo branila i obranila perom. Teškim okolnostima unatoč nije se ogriješila ni o jedno znanstveno načelo, a onaj tko zna čitati, u toj knjizi vidi trajan spomenik hrvatstvu u Boki kotorskoj, njegovu prožimanju sa supstratnom i adstratnom romanskom kulturom (koju su Hrvati ne samo očuvali nego i ugradili u vlastiti identitetski kod) te jasnu razliku između hrvatskoga, crnogorskoga i srpskoga antroponimnoga fonda. Tim me je više pogodio izboj hrvatskoga jala kojim se pokušalo umanjiti zasluge te velikanke hrvatske onomastike. Potrudio sam se stoga da tu nepravdu osobnu ispravim. Zgoda mi se pružila već dogodine kad sam u sklopu gostovanja u Boki kotorskoj odlučio predstaviti Rječnik suvremenih hrvatskih osobnih imena. Bila je to prigoda da se istaknu profesoričine zasluge iz područja povijesne antroponomastike. Povijesne su potvrde, naime, osobnih imena iz Kotora među najstarijima na hrvatskome jezičnom području. U znak zahvale na predstavljanju sam 11. prosinca 2019. u Kotoru poklonio profesorici primjerak Rječnika javno istaknuvši njezine zasluge. Dvoranom se tad Kulturnoga centra „Nikola Đurković“ prolomio pljesak u znak zahvale za sve što je učinila.
O znanstvenome radu Gracijele Čulić bit će prigode još mnogo puta govoriti. Ovdje sam tek naznačio nekoliko osobnih prizora iz susreta s tom krhkom ženom mlada duha i vedra srca s kojom je bilo tako lako razgovarati i još se lakše smijati, a najlakše je bilo od nje učiti. Kako je onda zaboraviti?
Domagoj Vidović