Svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Isusove, u narodu poznate kao Tijelovo, proslavili su 16. lipnja vjernici Sutomora i okolice koji su se okupili na Ratcu, lokalitetu između Sutomora i Bara, na ostacima benediktinskog samostana sv. Marije. Svetu misu i procesiju predvodio je don Dejan Turza. Nakon euharistijskog slavlja, poput drevnih benediktinskih redovnika, u dva kora izmoljen je Srednji čas iz Časoslova. Okupljeni su vjernici rado prihvatili tu molitvu Crkve i zdušno je izmolili.

Od srednjeg vijeka iz Starog grada Bara je na svetkovinu Tijelova kretala je svečana procesija s Presvetim, relikvijama, crkvenim barjacima, koja je uz molitvu i duhovne pjesme dolazila na misu u tu znamenitu Opatiju. Također vjernici iz obližnjih mjesta (Spič, Šušanj, Zupci) i nešto udaljenijih župa (Šestani, Livari, Kastel Lastva), ali ponekad i iz drugih biskupskih središta (Budva, Ulcinj, Svač, Skadar, Kotor, Dubrovnik) u velikom broju pobožno bi pristizali na Ratac na ovu veliku Svetkovinu. Majka Božja Ratačka uvijek je čuvala vjerni puk od kuge, gladi i rata, o čemu stoji i spomen-ploča iz Drugog svjetskog rata. Ove su godine okupljeni zahvaljivali Bogu što ih je sačuvao tijekom pandemije, a molili su također za ratom pogođena područja u Ukrajni.

Predvoditelj euharistijskog slavlja i pobožnosti toga dana u svojoj je propovijedi govorio o važnosti Svetog Otajstva za život vjernika te o odnosu ovoga materijalnog svijeta prema Isusu Kristu i njegovoj prisutnosti pod prilikama kruha i vina u svetoj misi. Istaknuo je kako je sv. Ivan od Križa učio je da je sva dobrota prisutna u stvarnostima i iskustvima ovoga svijeta prisutna u Bogu na eminentan i neograničen način ili, bolje rečeno, u svakoj od tih uzvišenih stvarnosti prebiva Bog – unutarnje divljenje koje čovjek osjeća i koje ga prožima, treba zahvaliti Gospodinu. „Za kršćansko iskustvo, sva stvorenja materijalnog svijeta nalaze svoj pravi smisao u utjelovljenoj Riječi, jer je Sin Božji u svojoj osobi utjelovio dio materijalnog svijeta i u njega zasadio sjeme konačne preobrazbe. Kršćanstvo ne odbacuje materiju, tjelesnost; naprotiv, priznaje njezinu punu vrijednost u liturgijskom činu, u kojem ljudsko tijelo pokazuje svoju duboku narav hrama Duha Svetoga i združuje se s Gospodinom Isusom, koji je i sam uzeo na sebe ljudsko tijelo da bi spasio svijet“, naglasio je u tom kontekstu don Dejan.

Osvrnuo se također na poveznicu euharistije i svega stvorenoga prema enciklici pape Franje Laudato si. Duhovni učitelj Ali al-Khawa, istaknuti muslimanski sufijski pjesnik i mistik iz 9. stoljeća, isticao je nužnost da se stvorenje ovoga svijeta previše ne odvajaju od unutarnjeg Boga. Govorio je: „Ne treba a priori kritizirati one koji traže ekstazu u glazbi i pjesništvu. Postoji jedva zamjetan misterij u svakom od pokreta i zvukova ovoga svijeta. Oni koji su tek na početku (duhovnog puta), uspijevaju razabrati govor vjetra koji puše, stabla koje se savija, vode koja teče, muhe koja zuji, vrata koja škripe, ptičjeg pjeva, zvuka struna ili flauta, uzdaha bolesnika, jecaja ožalošćenih...“ Don Dejan je citirao dokumentu Laudato sí u kojoj stoji da je u euharistiji stvorenje uzdignuto na najvišu razinu. U euharistiji je već ostvarena punina, i to je živo središte svemira koji, u jedinstvu s utjelovljenim Sinom prisutnim u euharistiji, uzdiže hvalu Bogu. Euharistija je već sama po sebi čin kozmičke ljubavi jer i kada se slavi na malom oltaru koje seoske crkve, euharistija se uvijek slavi, u određenom smislu, na oltaru svijeta. Euharistija združuje nebo i zemlju, obuhvaća i prožima sve stvoreno. Zato je euharistija također izvor svjetla i poticaja za našu brigu za okoliš i usmjerava nas na to da budemo čuvari svega stvorenog svijeta. (usp. LS 236).