Boris Njavro, osnivač i predsjednik Društva dubrovačkih pisaca, svojim je sugrađanima najpoznatiji kao kroničar dubrovačke svakodnevice, kako one povijesne štono se razabire sa stranica divot-knjige Ulicama Grada, tako i one suvremene koju je oslikao u stotinama radijskih i nešto manje televizijskih emisija te knjizi Riječi u điru, u kojima nas neposredno i toplo upoznaje s velikim i malim ljudima (s tim da odgovor na to tko je velik, a tko malen ostavlja čitatelju) koji određuju bȉlo Grada. Čitatelj koji toga novinara, književnika, dramskoga pisca i svestranoga kulturnog trudbenika (jer kako drukčije nazvati osobu koja je uređivala različite dubrovačke časopise, oblikovala pop-kulturu, okupljala dubrovačku mladu i staru kulturnu elitu, ugošćivala dubrovačke „izgnanike“, prepoznavala talente i skrbila se o velikanima) poznaje samo kao kroničara Njavrino će britko prozno pero jamačno iznenaditi. To je posve u redu jer je začudnost jedan od legitimnih književnih postupaka.

U knjizi Priče o ljubavi i ratu i dvije stare objavljeno je dvadesetak Njavrinih pripovjedaka mahom ratne i (pre)ljubne tematike. Dugo sam nastojao odgonetnuti što tako dubinski povezuje rat i ljubav kako bih pronašao zajednički nazivnik. Ostavljajući mogućnost da sam posve promašio, rekao bih da ni u ratu ni u ljubavi najčešće nema ni biranja ni pravde. Likovima se, naime, sa stranica ove knjige (a i tolikoj čeljadi koju poznajem) i rat (pa kupali su se nekoliko dana uoči prvih napada) i ljubav (bila ona privremena ili trajna) jednostavno dogodi, a sreća ili usud, nikad, katkad ili uvijek, određuju koga će pogoditi granata ili tko (ne)će pronaći ljubav svojega života za jednu noć, jednu godinu ili jedan život.

Ratne su pripovijetke Borisa Njavre izrazito filmične, a možda i (ne)svjesno intertekstualne. Tako je pripovijetka Kokot/Pijevac/Petlić svojevrsna dubrovačka inačica Božićnoga primirja iz 1914. kad su se britanske (točnije škotske) i njemačke postrojbe kod Ypresa nakratko za Božić prekinule ratna djelovanja kako bi proslavili Božić, s tim da su Britanci i Nijemci primirje iskoristili za igranje nogometa, a Hrvati i Srbi za lov na gizdavoga pijetla kojega je, nakon što je ulovljen, zamijenila, gle čuda, „očerupana ružna kokoš“. Rat je u Njavrinim pričama posve ogoljen, njegovi likovi ne moraliziraju, jednostavno prihvaćaju vlastiti usud. Za moraliziranje, uostalom, nemaju ni vremena. Oni žive od dana do dana jer se gine s pogledom na narančine, izdiše se između mrtvih suboraca („Nema čovjek toliko suza da bi mogao oplakati sve muke koje smo proživjeli!“) i posve slučajno kad se s prve crte bojišnice privremeno vrati u civilno okruženje. Ženskih likova u tim pričama gotovo da i nema, tek se od vremena do vremena negdje iz pozadine začuje glas nečije majke, supruge ili djevojke koji ruši i ono malo viteštva o kojemu mnogi muškarac u mirnodopskome razdoblju mašta: „Vi muškarci od svega pravite svoje mitove, svaki svoj događaj pretvarate u mitske priče!“ Istodobno se staronormalno čuva tek u detaljima: „Vadim iz ruksaka cigare i baterije. Nisam uzeo niti jednu konzervu. Nemam što ni pojesti. I nije mi do hrane. Palim cigaru i ubacujem baterije u stari radio. Krči. Znači baterije ipak vrijede. Vrtim tražilicu stanica. Cijelo vrijeme nešto krči, pa neki Talijani, pa… Hvatam zvuk, znam melodiju. November Rain. Guns N’ Roses. Povučem dim iz cigare i shvaćam da ne mogu vjerovat što mi se događa.“

U ljubavnim se, pak, pričama nađe mjesta za povratak u razdoblje ljetnih avantura, spomene se „stare jarce“ koje je dostignula ruka pravde, luči se ljubovnike sramežljive od ljubovnika predatora, opisuju se bizarna otkrića preljuba te iznosi dijagnoza usamljenih srdaca sudionica nikad otkrivenih ljubavnih veza: „Od njega se opraštaju njegova djeca, njegova žena, prijatelji, rodbina… samo ona ne. Ona sjedi sama u mraku svoje sobe. Za nju nitko ne zna i nikad i neće saznati za nju i njihovu vezu koja je trajala skoro dvije godine i bila puna lijepih riječi, dodira i ljubavi. U nečijem životu ona je bila tajna, nešto što se nije smjelo znati.“

Na koncu, ovu zbirku pripovjedaka uokviruju tri priče neratne i neljubavne tematike: priča Saksofon koja se zbiva u staračkome dome i Mirovina o danu kad visoko pozicionirani djelatnik i čistačica istodobno odlaze u mirovinu na početku te Priča o Mari i Andriji, jedina koja se ne događa u Gradu, ali se ipak uklapa u višestoljetnu hrvatsku književnost dubrovačkoga kruga u kojoj je Hercegovina toposom još od Držićevih komedija, na kraju.

Sve u svemu pred vama je zbirka pripovjedaka o jednome malo drukčijem Dubrovniku, gradu koji je preživio teška razaranja, u kojemu starci postaju, da parafraziram Stanislava Vukorepa, suvišnom stvari u kući, u kojemu institucije ne djeluju vazda onako kako bi trebale, o gradu koji je daleko od prikaza s kartoline iako i Njavrinim pričama odjekuju neka imena iz razdoblja kad je Knez još vlado. No, i o toj slici grada treba zboriti ako ni zbog čega, onda zbog toga da prestanemo uzimati zdravo za gotovo današnje stanje jer sloboda, a s time ni današnje, brat bratu, blagostanje, nisu ni onda ni danas pali s neba, za njih se krvarilo i u samome gradu i u njegovoj bližoj i daljoj okolici. O tome kako je pritom bilo Dubrovčanima i njihovim neposrednim susjedima u srcu, malo je tko pisao. Srećom, znamo za neke. Među njima je nedvojbeno i Boris Njavro.

Izvor: identitet.hr