Strah i beznađe u očima Igora Tomkića vratilo nas je u devedesete godine prošlog stoljeća, kada je takav pogled bio čest u bivšoj Jugoslaviji. I kao da nemamo iskustva sa fašizmom na ovim prostorima - na Igorov vapaj i prvi napad na njega slabo smo reagovali.

Oglasili su se oni čija je to dužnost: ombudsman, ministar za ljudska i manjinska prava, političke stranke… U znak protesta u Beranama je vladajuća stranka organizovala skup od pedesetak ljudi.

Samo pedesetak. Bojim se da bi na skup podrške onima koji su prebili Igora došlo mnogo više. I bili bi bučniji, pa bi se njihov glas bolje čuo.

Intelektualci su odavno zaćutali na temu međunacionalne mržnje. Čak ni intelektualci iz manjinskih naroda se nijesu oglasili povodom prvog napada na Igora. Možda su mislili da je mudro ćutati.

Andrić je napisao da na Balkanu svakih nekoliko decenija dođu vremena kad mudar zaćuti, a budala progovori... Oni koji predstavljaju inteligenciju jednog društva moraju znati da je čutanje na međunacionalnu mržnju - jednako njenom podržavanju. Bez obzira da li se ćuti u znak podrške, zbog straha ili ravnodušnosti prema tuđim mukama, svjesno ili nesvjesno - ćutanje mrzitelji shvataju kao odobravanje mržnje, što im daje snagu i hrabrost da počnu iskazivati mržnju kroz različite vidove psihičkog i fizičkog nasilja.

Poslije ratova u narodu ostaju mržnja i oružje. Oboje je teško sakupiti i uništiti. Mržnju teže, jer nije kažnjiva po zakonu. Kažnjive su samo posljedice koje ona napravi. Zbog toga se ona ne može zaustaviti zakonima i policijom, pogotovo kad postoje politički i nepolitički subjekti koji iz nje izvlače korist.

Izvršioci napada na Igora su bili mladići rođeni poslije svih ratova. Odakle im mržnja i predrasude prema Hrvatima, stvorene u ratovima u prošlom vijeku? Odgovor možemo naći u sredini gdje žive, u porodičnom vaspitanju, ali glavnu ulogu u oblikovanju društvene svijesti imaju elektronski i štampani mediji. Iako je govor mržnje u Crnoj Gori zabranjen - mediji iz susjedstva, ali i neki domaći, otvoreno šire predrasude i mržnju iz već davno završenih ratova. Na odnos prema Hrvatima i Albanicima u tim medijima smo se navikli i više niko ne obraća pažnju na govor mržnje u njima.

Anketa koju je nedavno jedna NVO sprovela među omladinom i ankete koje je uradila Vlada, pokazuju da blizu 50% građana Crne Gore ne žele za susjeda kolegu i zeta Roma, Albanca i Hrvata. Znači - svaki drugi građanin je obilježen nacionalnom netrpeljivišću. Ako se krene u suprotnom smjeru - biće svaki prvi. A u Crnoj Gori razbrojavanje na prve i druge nikad nije funkcionisalo, jer svi vole biti prvi.

Pogrom na Igora je eskalirao prije dvije godine, baš nakon medijske halabuke na stotinjak birača HGI-ja u svim opštinama na sjeveru. Tada se u medijima postavilo pitanje: otkud Hrvati i što rade tamo? Isto pitanje koje su Igoru postavljali. Drugo i još gore pitanje, potencirano u medijima je: zašto bi neko ko nije Hrvat glasao za HGI? Ili drugačije rečeno: zar ima neko na sjeveru da ne mrzi Hrvate? Sada je prilika da se zapitamo kako su se ti ljudi osjećali tada i kako se osjećaju danas poslije napada na jednog od njih.

Kazna uvijek stiže nakon učinjenog djela i rijetko kad može sanirati posljedice i žrtvi predstavljati satisfakciju. Budući da je Igor Tomkić prije napada prijavio maltretiranje po nacionalnoj osnovi i tražio zaštitu, jasno je da je ovo krivično djelo učinjeno zbog njegove etničke pripadnosti. Ali, i ako sud uzme to kao otežavajuću okolnost i odredi maksimalnu kaznu napadačima - ta kazna neće sanirati posljedice.

Rane na licu će zarasti, šteta će se nadoknaditi, ali neće rane u duši koje su se vidjele u njegovom pogledu. Nikakva kazna ne može njemu i njegovoj porodici nadoknaditi pretrpljene strahove svih ovih godina. U ovom slučaju je jedina svrha kazne zastrašivanje drugih da ne čine to isto prema ma kom narodu na svijetu. Ali zastrašivanjem odgovoriti na zastrašivanje nije dobro, time se ne mogu razbiti predrasude i mržnja. Oni se mogu sanirati samo dugotrajnim i upornim liječenjem bolesne svijesti.

Stanje kolektivne svijesti koje za posljedicu ima nasilje iz mržnje prema drugoj naciji ima poznat naziv: fašizam. Crna Gora mora naći snage da se odupre fašizmu. Ignorisanje i skrivanje te bolesti je opasno. Ne samo vlast, već svi oni koji oblikuju javno mnjenje - moraju naći hrabrosti i snage da se odupru i najmanjoj njegovoj pojavi, pogotovo onoj koja zna da se javi među omladinom.

Ako Igor Tomkić potraži azil, odnosno zaštitu neke druge države - to će biti sramota za Crnu Goru i sve koji su ćutali. Jednako kao što su žrtve fašizma polovinom dvadesetog vijeka sramota onih koji su ćutali.