Namamljeni su u Beč pismom prvoga ministra Lobkowitza, u kojemu ih u kraljevo ime moli da dođu u Beč, jer se kralj želi pomiriti s njima. Sredinom travnja 1670. stigli su u glavni grad Monarhije, gdje su odmah strpani u zatvor, da bi već u kolovozu bili prebačeni u Bečko Novo Mjesto. Početkom studenoga podignuta je optužnica, osuda je donesena 18. travnja 1671., potvrđena 25. dana istoga mjeseca, pet dana kasnije je izvršena pred više tisuća promatrača, obojici je odsječena glava i to tek drugim udarcem sjekirom, zbog čega je krvnik sutradan zatvoren. Petru je bilo 50, a Franu 30 godina (ili dvije manje). Njihovi posmrtni ostaci, zalaganjem Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“, preneseni su 30. travnja 1919. u zagrebačku katedralu.

Urota zrinsko-frankopanska, kako je svoje literarno djelo, u kojemu, držeći se povijesnih izvorna, naširoko opisuje događanja koja su prethodila stradanju i samo smaknuće dvojice hrvatskih velmoža, nazvao povjesničar i književnik Eugen Kumičić, ostali bi za Bokelje, ljubitelje lijepe književnosti, tek napeti povijesni roman rodoljubna sadržaja, a za ostale enciklopedijska natuknica iz nacionalne povijesti da se nije zbio događaj, koji je vezu između hrvatskoga, u to vrijeme, kneza i Peraštana, a s njima i jednoga dijela Bokelja, učinio trajnom.

Nema Peraštana, ma gdje se 15. svibnja zatekao, koji se toga dana neće prisjetiti veličanstvene pobjede svojih predaka 1654., kada su brojčano slabiji branitelji grada (do potkraj bitke bilo ih je 80, na koncu više od 100 protiv, u što malo tko vjeruje, 5.000, po drugima, 6.000, po trećima 7.600 Turaka), uz pomoć „Svemoguchie Desnize koja sattarisa, oslabi i pogubi nepriateglie“ i od Peraštana „okrunene sà vasda sà Odvitnizzu, Braniteglizzu, i Kraglizzu, nasciu od Scarpjella“ odbili navale i s kopna i s mora moćne turske sile predvođene dizdarom susjednoga Risna, Mehmed-agom Rizvanagićem, koji je u borbi i poginuo.

Uspjeh Peraštana imao je velika odjeka i izvan granica mletačke Dalmacije i Albanije, Peraštanin Julije Balović (1672. – 1727.), u izvješću kojega je iz njegova rukopisa prepisao i 1887. objavio, također rođeni Peraštanin, Srećko Vulović (1840. – 1900.), piše da je ta znamenita pobjeda bila na vječnu slavu obrane ne samo Dalmacije, Albanije, Bosne, Hercegovine i Hrvatske nego i cijele Europe. Zadivila je i Petra Zrinskog, koji je, kako pišu Balović (osmog dana nakon bitke) i dubrovački povjesničar, Antun Vučetić (1845. – 1931.), 23. svibnja došao iz Dubrovnika u Perast da hrabrim Peraštanima iskaže poštovanje. U Balovićevu izvješću, za koje Vulović drži da je „prijepis iz rukopisa nekog očevica peraškoga boja“, stoji da je knez dočekan gotovo kao božanstvo te da se, čim je sjahao na peraški trg, mogao uvjeriti da su ime Zrinski Peraštani uvijek štovali (Il Co. Petro Zrino Bano della detta Provincia … smontato in piazza inteso che fu il nome sempre venerato da Perastini fu ben accolto e con grande devotione riverito). Da je tako i bilo, imamo potvrdu u pismarici Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga, koji bokeljskoga junaka, Marka Ivanovića, također, uspješnoga u okršajima s Turcima, uspoređuje sa sigetskim herojem: „Čuda kažu od Ivanovića,/Ter ga slave kano Zrinovića,/Svitla kneza od Dobrote Marka,/Na oružju silnoga junaka“. Ivanović je poginuo 19. travnja 1756., Kačić Miošić je, nakon što je čuo tu vijest, pohitao u Boku, gdje je bio gost Markova oca Luke (Vuka) u Dobroti. Premda je moguće da je Kačić Miošić ovdje mislio na Petra, a možda i na sve Zrinske za što je, da bi postigao rimu, upotrijebio jedninu, ipak čini se vjerojatnijim da je riječ o Nikoli Šubiću, kojega, za razliku od Petra, s Markom povezuje pogibija u borbi protiv istoga neprijatelja.

Potrebno je reći i to da 1654. Petar još nije ban (tada je to časno zvanje nosio njegov brat Nikola, od 1647. – 1664.) pa mu „očevidac“ taj vladarski naslov nije ni mogao pripisati. Ipak, veći broj praznina popunjenih točkicama u Balovićevu izvješću iz rukom napisane peraške kronike, temeljem kojih je Vulović i zaključio da je riječ o prijepisu, nedvojbeno upućuju na zaključak da je pomorski kapetan i pisac peterojezičnoga rječnika, dok je pisao o peraškoj drami, držao pred sobom neki oštećeni, u svakom slučaju na nekim mjestima nečitak predložak. Ako je bilo tako, značilo bi da je „Bano della detta Provincia“ Balovićev dodatak, koji je u vrijeme kada ga je napisao, krajem XVII. stoljeća, već bio povijesni podatak.

Koliko se knežev dolazak duboko urezao u memoriju Bokelja, govori i zapis nekadašnjeg nastavnika kotorske gimnazije, Kerubina Šegvića (1867. – 1945.) iz 1907.: „Peraštani i cjelokupna Boka kliktaše od veselja na njegov dolazak. Bilo je pjesnika, koji su mu u slavu spjevali pjesama. U rukopisnoj zbirci Pava Kamenarovića čitao sam jednu takovu pjesmu. A znam, da ih imade i u Perastu, ako se ne varam u obitelji conte Viskovića.“

Prema domaćoj predaji, Zrinski je tom prigodom Peraštanima darovao mač s ugraviranim imenom Vukše Stepanovika i duljim tekstom biblijskoga sadržaja iz 34. psalma i zagovorom sv. Nikoli napisanim, po mons. Pavu Butorcu (1888. – 1966.), „bosančicom“ (zapadnom ili hrvatskom ćirilicom), po Andriji Zmajeviću (1628. – 1694.), „srbskiem veljiem slovima“, po Vučetiću, „in lingua serba e caratteri cirilliani“/na srpskom jeziku i ćiriličnim slovima te latinskim natpisom: Memento mei Domine (sjeti me se, Gospodine) te grbom s dva orla bez krune.

U prošlosti su se vodile rasprave o podrijetlu mača, odgonetalo se tko bi bio taj nepoznati Stepanovik, postavljalo pitanje kako je mač dospio u ruke Zrinskog, a javila se i dvojba je li hrvatski ban darovao mač Peraštanima ili je taj isti mač on dobio na dar od domaćina, neki su spominjali dar i uzdarje, na kraju bilo je i onih koji u izvorima nisu pronašli temelj za zaključak o ikakvom darivanju, a tradiciju su, pri tom, barem za jedno stoljeće pomladili.

Većina, kojoj pripadaju i biskup Zmajević, suvremenik kneževa dolaska u Perast, Vulović, Šegvić i Butorac, smatra da je vlasnik mača bio srpski despot Vuk Branković (1471. – 1516.), u narodu opjevan kao Vuk Zmaj Ognjeni, koji se još potpisivao i Grgurević, a po Butorcu, i Stepanović. Vulović, a po njemu i drugi, drži da je u ruke Zrinskih dospio putem rodbinskih veza Brankovića sa Zrinskima i Frankopanima (Vukova žena bila je Barbara Frankopan, a Katarina, unuka despota Jovana Brankovića bila je supruga Nikole Šubića Zrinskog i Petrova prabaka).

Po Petru D. Šeroviću koji je, nakon kritičkog osvrta srpskoga povjesničara Alekse Ivića na njegov tekst objavljen 1924. u listu Vreme, promijenio stajalište, mač je starijega datuma, nikako nije mogao biti vlasništvo nekoga od Brankovića, vlasnik mu je vlastelinskoga roda negdje iz južnih krajeva, hrvatski ga knez nije darovao Peraštanima, s obzirom da darivanje ne spominju ni Andrija Zmajević ni Balović, na kraju poentira referencom na hrvatskog povjesničara Tadeja Smičiklasa (1843. – 1914.), koji iznosi da su mač Peraštani darovali Zrinskome, što bi značilo da je bio u njihovu posjedu prije dolaska kneza.

Kapetan Balović, kako ga često oslovljava Vulović, doista, ne samo da ne spominje banovo darivanje Peraštana, već naprotiv, izvješćuje o darivanju koje su domaćini učinili njemu. Zadovoljni razgovorom koji su vodili na hrvatskom jeziku (Slavo Iddioma, kako je poznato iz Balovićeva Rječnika za brodske pisare iz 1695., Slavo = Illirico = hrvatski), napose komplimentima koje im je Zrinski udijelio, kada je na njihov upit: „Gospodine Bane xugelibismo znatti sctovamie cinillo ovgie dochj“, odgovorio: „Ne drugo samo vigietti Slavni cestiti i plemeniti Perast“, odlučili su mu darovati srebrnu vazu znanu kao „Glavarski Pehar“. Vaza je navodno nekoć pripadala njegovu pradjedu, banu Nikoli Šubiću Zrinskom, poginulom zapovjedniku Sigeta u obrani grada od Turaka 1566. Bila je u posjedu Peraštanina Milutina Tripa Markovića, koji ju je kupio od nekog Husubergovića, Turčina iz Herceg Novoga.

Što je, je, i Smičiklas, povjesničar i profesor hrvatskoga jezika, čije su Čitanke za 1. i 2. razred 80-tih godina XIX. stoljeća bile obvezni udžbenici i za učenike kotorske gimnazije, ne samo da je okrenuo sablju naopako nego je i, ne nazvavši darovatelje, a time i poprište bitke, pravim imenom, njezinom tupom stranom prerezao vrat peraškoj tradiciji: „Petar stupi s Mlečani u savez i stane ratovati sa svojimi Hrvati na moru, gdje se g. 1654. osobito proslavio, otevši jedan turski brigantin sto milja ispod Zadra. Kotorani obdariše Petra, što im je grad spasio, dragocjenom sabljom.“ Povjesničar ne navodi izvor, no čini se da podatak crpi od Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji u biografiji Petra Zrinskog, također, piše o Petrovu zarobljavanju turskoga broda 100 milja ispod Zadra, kojega je predao Glavnom providuru za Dalmaciju. Međutim, dodaje da su ga, po samom Petrovom kazivanju, upravo zbog toga Kotorani darivali dragocjenim mačem. U tom slučaju, dakle, radi se o dva različita mača i dva različita događaja. Domaći izvori, naime, ne govore da je Zrinski iz Perasta išao za Kotor. Balović izričito iznosi da nije htio ići, a franjevac da se zaputio izravno u Bakar odakle je i došao.

Iz najznačajnijega djela biskupa Andrije Zmajevića, Ljetopisa crkovnoga, prema dijelu koji je iz njega prenio Vulović, doznajemo da je mač pripadao Vuku Ognjenu „sinu Grgura, Gjurgja despota sina“. Taj Grgurević, boreći se u redovima mađarske vojske istakao se u borbama protiv Čeha, zbog čega mu „Matijaš kralj (Matija Korvin, ugarsko-hrvatski kralj, 1458. – 1480., op. I. Š.) darova njeko mjesto Feieko rečeno (biti će Slankamen)“. Odmah u sljedećoj rečenici Zmajević nastavlja „ovoga hrabrena junaka nahodi se sada Mač plemeniti u Perastu nošen od kapetana koji vlada oviem pukom. Obćina ga (?) uzdrži kako jedan najcienjeniji dragi kami koji istoga vladaoca narešuje, dajući mu njiem oblast i zapovied Vojvodom svega puka kad ga obere.“ Butorac smatra da je već tada uspostavljena praksa nošenja mača u ceremoniji proslave Zavjetnoga dana Perasta.

Da kontroverza oko mača bude potpuna potrudio se jedan misionar iz Rosa ostavivši rukopisni zapis s nadnevkom 16. kolovoza 1654., u kojemu se ne spominju ni mač ni darivanja. Manoscritto d’un missionario di Porto-Rose, datato 16 agosto 1654 Vučetić je prepisao iz knjižice Peraštanina Vicka Balovića (Don Vincenzo Vallovich, 1768. – 1844.) tiskane u Mlecima 1823. i objavio 1913., također u Mlecima, i tako ga nama učinio dostupnim.

Misionar je zabilježio da se vijest o pobjedi Peraštana proširila po cijeloj Dalmaciji izazvavši u prvi tren kod mnogih čuđenje i nevjericu, da joj se posvuda klicalo, a osobito u Bakru, gdje se nalazio hrvatski knez Petar Zrinski (Conte Pietro Sdrino, Principe Croato), koji je odmah odlučio posjetiti Perast, kamo je za nekoliko dana i stigao. Od peraške gospode, nastavlja kroničar, bio je primljen s velikim uvažavanjem i poštovanjem, hvalio je uspjeh hrabrih domaćina i izjavio da bi bio sretniji da mu je sudbina pružila priliku da u akciji (obrane grada) bude u društvu onih koji su se tako dobro držali protiv Turaka (e si protestò che si avrebbe chiamato fortunato a maggior segno, quando la sorte gli avesse presentato l’ incontro di trovarsi nell’azione seguita in compagnia di quei, che eransi così bene diportati contro i Turchi). Domaćini su mu se na kraju zahvalili na lijepim riječima te je on, završava misionar, nakon dva dana otišao za Bakar. I to bi bilo uglavnom sve o kneževu posjetu Perastu.

Svojom rukom je, međutim, taj nepoznati, po Vuloviću, franjevac, čije je izvješće poznato i njemu, ali ga je „propustio objaviti pošto je već sačuvano, jer je četeri put izdano“, zabilježio i jedan, znatiželjnom promatraču, zanimljiv događaj kojemu je, boraveći u Rosama, mogao i svjedočiti. Naime, kako je u manuskriptu naveo, tri dana nakon završetka bitke doma je stiglo oko 20 što velikih što srednjih peraških brodova, koje je kod Molunta zadržalo jako jugo. Gotovo rezignirano autor tu vijest završava riječima: „da su stigli samo jedan dan prije invazije, možda bi potpuno uništili neprijatelja“ (…il terzo giorno dopo il successo arrivarono alla patria, essendovene stati trattenuti a Mononta dai venti contrarj sciroccali al numero di 20 bastimenti Perastini, tra grandi e mezzani, i quali se fossero capitati solo un giorno avanti l’invasione, avrebbero distrutto forse intieramente i nemici).

Za ono što ovim prisjećanjem želimo reći, pitanje je li hrvatski knez darivao Hrvate ili su oni njega ili darivanja nije ni bilo, manje je važno. Ono što nije upitno je da je knez Petar Zrinski oduševljenje kojim je popratio veliku pobjedu Peraštana poželio s njima podijeliti. Zato mislimo da nije grijeh, pa ni pretjerivanje reći da je borbeni promicatelj ideje o povezivanju kontinentalne Hrvatske i Primorja, kada je 1660. pišući posvetu svoje Syrene: „Plemenito i dobro roienim, szuake huale i chaszti dosztoinim, virnim i vridnim Iunakom, vsze Haruaczke i Primorszke Kraine hrabrenim Vitezouom: pozdraulyenie“ mislio i na Peraštane.

Smičiklas, kojemu očito nije bila poznata peraška epopeja, nije ovdje da bi poljuljao vjeru u njezinu istinitost. S razlogom ga citiramo jer, bez obzira što je u svemu u opreci s Peraštanima, pripisivanje zasluge Zrinskom za obranu makar i pogrešnoga grada, kao i stvarni događaj koji je nadahnuo domaće pjesnike, našao se na vidnom mjestu u pjesmi dvadesetjednogodišnjega hrvatskoga pjesnika Augusta Harambašića (1861. – 1911.).

Pjesma, koju, zbog razloga poznata samo sastavljaču, znatiželjnik ne može pročitati u antologiji hrvatske rodoljubne poezije 19. stoljeća, nastala je u trenutku kada je u hrvatskom okruženju došlo do značajnih promjena nakon odluka Berlinskog kongresa 1878.; Austro-ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu, a Srbiji i Crnoj Gori priznata je državnost. Istodobno, unatoč prevazi ideje nacionalnoga ujedinjenja u Dalmaciji u odnosu na protivna stajališta autonomaša, Carevina i dalje nije pokazivala nikakvu namjeru da bi udovoljila zahtjevima Hrvata za objedinjavanjem njihovih zemalja.

Iz pjesnikova kuta gledanja, očito je to bilo vrijeme kada su Hrvati trebali jakog i hrabrog vođu, spremnog i sposobnog da ispuni želje hrvatskoga sjevera i juga i oslobodi ih strane vlasti. Vidio je neku sličnost s prilikama koje su natjerale njegova davna prethodnika, kneza-pjesnika da se zamisli nad sudbinom svojega naroda i u prerađenoj Syreni, napiše bratu: „Ako sze pak ·· vfas Bane v’pomoch Nimsku,/Da od nye prijmas ·· tuoiu szrichu Zrinszku,/Verui Nimczu da znas ·· kako szunczu zimszku,/Od nyega moch imas ·· kad primes szmart tminszku“ (Ako se pak ·· ufaš Bane u pomoć Nimšku,/Da od nje primaš ·· tvoju sriću Zrinsku,/Veruj Nimcu da znaš ·· kako suncu zimsku,/Od njega moć imaš ·· kad primeš smrt tminsku).

Harambašićeva pjesma ima 260 stihova. S obzirom da ni u Hrvatskoj nije naširoko poznata, a u Boki nikako, zavrijedila bi da se objavi u cijelosti. Ipak, za ovu prigodu, odabrali smo samo 114 stihova, kojima su obuhvaćene cijele prva i zadnja kitica, a iz sredine oni dijelovi koji bi trebali pomoći da se shvati kontekst i, razumije se, stihovi prigodno ispisani kurzivom, koji su i bili razlog da je izvadimo iz naftalina na vidjelo.

Pjesmu je pjesnik nazvao Mučenici, posvetio uspomeni na tragičan događaj od 30. travnja 1671. i objavio 1882.

Autor: Ivo Škanata