Prvi dio: Bijeli Hrvati (ukr. Bili Horvati)

Postoje brojni identični toponimi u Hrvatskoj i Ukrajini, pogotovo na zapadu Ukrajine, ali i u Bjelorusiji, Slovačkoj i Poljskoj. Primjerice, u Ukrajini se nalaze istoimene rijeke Neretva, Dobra, Bistrica i Jasenica. Dobra se nalazi u samom geografskom središtu Ukrajine, u blizini spomenika koji obilježava geografski centar te države. Neretva, Bistrica i Jasenica nalaze se u zapadnoj Ukrajini, a Dobra, Bistrica i Jesenica (Jasenica) u ogulinsko-potkapelskom području. Selo kraj Vrlike spaljeno 1991. godine je Kijevo („bili cvitak iznad Kijeva”), a u zapadnoj Ukrajini je selo Zagrebl’ye.

U 10. stoljeću, bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu „O upravljanju Carstvom” i ruski izvori spominju nekrštene Bijele Hrvate na neodređenom području negdje u blizini Karpata, kamo su se pomicali s istoka do polovice 10. stoljeća. Bijela boja je u prošlosti često označavala zapad, a to neodređeno područje Bijelih Hrvata mogla je biti današnja zapadna Ukrajina. Porfirogent navodi da se ranije od njih odvojio dio Hrvata i naselio u bivšu rimsku Dalmaciju, odnosno današnju Hrvatsku južno od Save. Došli su kao pogani i od 9. st. se pokrstili. Osim zapadne Ukrajine, ostale potencijalne lokacije teritorija Bijelih Hrvata kreću se područjem Poljske, Slovačke i Češke.

Kraj koji su nastavali Bijeli Hrvati (ukr. Bili Horvati) nazivan je Bijelom Hrvatskom, a njen opseg i prostor se do polovice 10. st. mijenjao s kretanjem Bijelih Hrvata od istoka, gdje su bili izloženi napadima Pečenega, prema zapadu, gdje su postali franački susjedi. Oni koji su ostali u Bijeloj Hrvatskoj imali su svojega vladara. Od kraja 8. st. i u 9. st. priznavali su franačku vrhovnu vlast, a polovicom10. st. bili su pod vlašću njemačkog kralja Otona I. Velikoga.

Porfirogenet radi jasnu distinkciju između krštenih Hrvata i nekrštenih Bijelih Hrvata. Prvi žive u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji, odnosno srednjovjekovnoj hrvatskoj državi. O nekrštenim Bijelim Hrvatima piše da žive s one strane Bavarske i Mađara (koje zove Turcima) i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe, također zvane bijelima, od kojih potječu Srbi u Srbiji. Bijeli Hrvati su Mađarima susjedni „prema gorama” (Karpati). Nekrštenu Bijelu Hrvatsku, Porfirogenet još naziva i Velikom Hrvatskom. Navodi da ona može sakupiti manje konjanika i pješaka nego što može krštena Hrvatska, zbog toga što su Bijeli Hrvati stalno izloženi pljačkanju od Franaka, Mađara i Pečenega.

Treba imati na umu da etnicitet u tim starijim razdobljima povijesti nije imao isto značenje kao danas. U 2. polovici 10. st., Bijeli Hrvati podijeljeni su u sastavu češke, poljske i ruske države te se oni i njihovi potomci s vremenom asimiliraju u Poljake, Čehe, Slovake, Ukrajince… Prema nekim tvrdnjama, bijelohrvatski identitet se sve do početka 20. st. zadržao u nekim selima južne Poljske i zapadne Ukrajine oko Dubnog.

U vrijeme kad su na tlo bivše rimske Dalmacije doselili nekršteni Slaveni koji su govorili istim jezikom i imali istu kulturu, starosjedioci ilirskog i romanskog porijekla su bili u rasponu od potpuno (romanski gradovi) do slabo ili nikako romaniziranih (dio planinskih nomadskih stočara). Rezultat slavenske dominacije na polju jezika i vojnopolitičke organizacije nad jezično i kulturno raznolikim starosjediocima koji nisu imali svoju državu bio je postupno višestoljetno asimiliranje autohtonih grupa potisnutih u planine Bosne i Hercegovine, Dalmatinske zagore i Like, u utvrđene gradove na obali i na otoke.

Ukrajinci znaju isticati da je njihova zemlja pradomovina svih Slavena (pa tako i Hrvata), a novija istraživanja pokazuju da su i indoeuropski Iliri (i Tračani) u Hrvatsku i Balkan doselili vjerojatno iz ukrajinskih stepa prije više tisuća godina. Na području Hrvatske su ondje preslojili starije stanovništvo koje je pak preslojilo još starije stanovništvo, i tako možemo nabrajati redom sve do doba neandertalaca. No, može se reći da je gotovo sigurno barem jedan dio predaka ogromne većine današnjih Hrvata jedno vrijeme živio na području današnje Ukrajine, bez obzira o kojem je povijesnom razdoblju riječ. Rute naseljavanja iz ukrajinskih stepa na Jadran i Balkan zasigurno su postojale u različitim razdobljima.

Ukrajinski standardni jezik je uglavnom ikavski, kao i dijalekti zapadne i središnje Ukrajine, uključujući Kijev. Ikavski refleks jata je mlađa pojava od razdoblja Bijele Hrvatske i samo jedna od jezičnih poveznica između mnogih Hrvata i Ukrajinaca, ali svakako intrigira sličan jezični razvoj kao i u mnogim hrvatskim govorima. Ukrajinci na istoku Ukrajine govore ruski, dok nemali broj Ukrajinaca govori svojevrsnom mješavinom ukrajinskog i ruskog koja se naziva suržik (surzhyk), što izvorno znači brašno ili kruh od miješanog žita. Govori zapadne Ukrajine sličniji su hrvatskom jeziku.

Bijelu Hrvatsku su razni povjesničari smještali u istočnu Galiciju, današnju zapadnu Ukrajinu. Među njima se ističu Ivan Lučić, Anselmo Bandur, Matija Petar Katančić, Josef Dobrovský, Pavel Jozef Šafárik, Natko Nodilo i drugi. Vjerojatno nikad nećemo imati konačne odgovore. No, s obzirom da postoje obostrane simpatije između mnogih Hrvata i Ukrajinaca, stare veze između ta dva naroda svakako su tema koju bi jednog dana zajedničkom suradnjom bolje trebali interdisciplinarno istražiti hrvatski i ukrajinski povjesničari i drugi stručnjaci.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.