Dana 29. rujna 2024. održani su izvanredni lokalni izbori u Podgorici i Kotoru u Crnoj Gori, koji su, pomalo iznenađujuće, izazvali nešto veću pozornost hrvatskih medija, čak i srednjostrujaških. Još je pritom neobičnije bilo to što su praćeniji bili lokalni izbori u Kotoru od onih Podgorici jer se za politički i ini život crnogorskih Hrvata, osim časnih iznimaka poput Maxportala, Hrvatskoga tjednika te HRT-ove u dubrovačke redakcije, srednjostrujaški mediji obično zanimaju samo tijekom crnogorskih parlamentarnih izbora. I ovoga se puta činilo da će biti isto jer je nemali dio hrvatskih medija odbijao objaviti članke povezane s crnogorskim lokalnim izborima, a posebno je bilo simpatično obrazloženje urednice jednoga portala po kojemu se tekstovi o tim izborima (s naglaskom na kandidate Hrvatske građanske inicijative) ne mogu objaviti jer novinari dotičnoga portala nisu dovoljno upućeni u mjesne političke prilike, pa o njima ne mogu objektivno izvješćivati. Slične dvojbe urednici srpskih portala, dakako, nisu imali, a u kampanju se, o čemu ćemo poslije opširnije, aktivno uključila i Srpska pravoslavna Crkva. Ipak, nekoliko se dana poslije stanje u hrvatskim medijima promijenilo. Tako je predsjednik Hrvatske građanske inicijative (HGI) Adrijan Vuksanović gostovao 27. rujna u Studiju 4 na HRT-u. Svojom je izravnošću zatekao novinara Petra Vlahova koji se, čuvši kojim su sve pritiscima crnogorski Hrvati (poglavito autohtoni bokeljski, budvanski i svebarski) izloženi, vidno iznenađen posuo pepelom uime svih onih medija koji hrvatsku zajednicu u Crnoj Gori svode na folklornu skupinu. Ujedno je kotorski ogranak HGI-ja kampanju intenzivirao u posljednjemu tjednu, a sretno se poklopilo i održavanje panela na temu Hrvatska i identitet Hrvata Boke kotorske (na kojemu su sudjelovali Božo Skoko i Vanda Babić Galić) u Kotoru.
Patrijarh u kampanji za lokalne izbore
Kako već natuknuh, u sam se izborni proces, što izravno, što neizravno, umiješala i Srpska pravoslavna Crkva, ovoga puta u obliku litija manjega dosega koje su svoj vrhunac doživjele u tjednu uoči izbora. Patrijarh Porfirije pojavio se tako 27. rujna u Bijeloj nedaleko od Herceg-Novoga. Ondje je posvetio metalni križ buduće pravoslavne crkve postavljen u srpnju. Tom je prigodom naglasio kako pravoslavni Srbi Bijelu nastanjuju tisuću godina. Zaustavimo se na trenutak na toj misli. Naime, po Porfirijevoj tvrdnji dosad neprijeporna povijesna činjenica da je Crkveni raskol nastupio 1054. te da su njegovi glavni sudionici bili papa Lav VIII. i carigradski patrijarh Mihajlo I. Cerularije očito nije točna. Raskol je po Porfirijevu ničim obrazloženu mišljenju nastupio 30 godina prije, a zagonetno ostaje koji je neznani srpski junak razjario papu znatno prije carigradskoga patrijarha. O Raskolu u Bijeloj (Je li to novi povijesni događaj koji će ući u udžbenike?) sva povijesna vrela šute, ali zato često spominju benediktinski samostan i crkvu svetoga Petra u toj istoj Bijeloj. U jednome od vrela stoji kako je papa Klement VI. tražio 1346. od srpskoga cara Dušana da Kotorskoj biskupiji vrati, među ostalim, upravo navedenu katoličku crkvu u Bijeloj, koju su pravoslavci preoteli. U Bijeloj danas postoji i pravoslavna crkva polaganja rize Presvete Bogorodice podignuta 1827. na razvalinama romaničke crkve, o kojoj 1937. blago romansirano, ali nadahnuto piše publicist Maksim Zloković u knjižici Bijela – estetsko-istorijski prikaz. Da je crkva pripadala istočnim kršćanima nastojalo se dokazati i time što je na jednoj od fresaka navodno bio prikazan srpski pisac i arhiepiskop Danilo II. (oko 1270. – 1337.), no crnogorska je povjesničarka umjetnosti Lucija Đurašković mišljenja kako se pouzdanijim „čine kasnije izvedene pretpostavke da je u pitanju jedan od bosanskih ili hercegovačkih episkopa koje je proizveo dubrovački nadbiskup krajem XII i početkom XIII vijeka“. E sad bi li dubrovački nadbiskup „proizvodio“ pravoslavne arhiepiskope, prosudite sami. Bilo kako bilo, ono u čemu se povjesničari umjetnosti slažu jest da je riječ o crkvi iz razdoblja Nemanjića, tj. s prijelaza iz XII. u XIII. stoljeće, kad su Nemanjići zbilja vladali Bokom, pa se priređivači proslave nisu proslavili u poznavanju kronologije ustvrdivši da je posvećeni oltar, za koji se uostalom ne zna gdje je bio 800 godina između navodne gradnje stare i pouzdane gradnje nove crkve, star 1000 godina. Naime, čak i da je navedena romanička crkva uistinu pri gradnji bila pravoslavna, Nemanjići su ovladali Bokom tek 1186., pa ako oduzmete 1186 od 2024 ponovno dobijete ponovno broj manji od 1000. Nisam još doživio da je netko 838 (a ponovno naglašavam da nije poznata godina gradnje crkve niti da je spomenuta crkva pri gradnji bila pravoslavna, a ako znamo da je u nedalekome Morinju najstarija crkva svetoga Tripuna, da je Risan bio biskupijsko središte dok biskupa sredinom XVI. stoljeća nisu istjerali Osmanlije te da se u prvome poznatom dokumentu u kojemu je zabilježeno slavensko ime Bijela 1333. spominje Mate Tripunov, to mi se ne čini posve sigurnim) zaokružio na 1000. Nadam se da sličnu logiku pri donošenju računa neće upotrijebiti ni hrvatski ni crnogorski ugostitelji.
Dan poslije, 28. rujna, Porfirije se pridružio proslavi 185. obljetnice Srpskoga pjevačkog društva „Jedinstvo“ u pravoslavnoj crkvi svetoga Nikole podignutoj početkom XX. stoljeća na temeljima dominikanskoga samostana izgrađenoga 1545., a napuštenoga u XVIII. stoljeću. U jednome su dijelu toga samostana Francuzi 1808. pravoslavcima dopustili gradnju crkve. Nadalje, u istome je tjednu proslavljena i 829 godina gradnje danas pravoslavne crkve svetoga Luke tijekom koje se moglo čuti da je, iako je crkva bila katolička sve do 1657., kad su je katolici prepustili pravoslavcima koji su izbjegli u Kotor tijekom Kandijskoga rata, u njoj bogoslužio sveti Sava. Kad se već srpski kulturni trudbenici bave nagađanjima, i mi možemo pretpostaviti da se sveti Sava u Kotoru htio prisjetiti krštenja vlastita oca u Ribnici po katoličkome obredu. Ironiju nastranu, činjenica da je crkva svetoga Luka tijekom gradnje i iduće 462 godine bila isključivo katolička, a zatim pedesetak godina dvooltarna, tj. zajednička katoličko-pravoslavna, nastojala se, ako je vjerovati medijskim izvješćima, prešutjeti ili banalizirati. Pritom je bitno uočiti dvije pravilnosti koje se u posljednje vrijeme stalno ponavljaju. Prvo, srpski povjesničari čak i kad ne mogu zanijekati da je neka stara crkva bila katolička, jer je jednostavno previše dokumenta koji potvrđuju da katolička bila jest, vole istaknuti činjenicu kako je, ako je, izgrađena za vrijeme Nemanjića, ali se vrlo vješto za pravoslavne crkve izgrađene tijekom osmanlijske, mletačke, francuske ili austrijske vladavine ista logika ne primjenjuje. Da je bitno tijekom čije su vladavine crkve građene, onda bi se većina istočnohercegovačkih manastira (Duži, Tvrdoš, Zavala, Žitomislići) mogla smatrati turskima, a i bokeljski bi se manastiri Banja i Savina (o kojima nikakvih podataka u povijesnim vrelima nema od godina navodne gradnje, koja se mitomanski stavlja u razdoblje prije Crkvenoga raskola ili u XII. stoljeće, do godine kad se u vrelima prvi put spominju negdje polovicom XVII. stoljeća) mogli držati mletačkima. Drugo, često se ističe bizantski stil kojim su građene neke stare katoličke crkve što bi trebalo biti nekakvom potvrdom njihove iskonske povezanosti s pravoslavljem. Nevolja je u tome što je katoličkih crkava građenih bizantskim stilom prepuna vascela Italija, ali, gle čuda, te crkve talijanski povjesničari umjetnosti ne povezuju s pravoslavljem. Ista se logika, dakako, ne primjenjuje kad su u pitanju tzv. crkve dubrovačkih graditelja, među kojima je nemali broj pravoslavnih u istočnoj Hercegovini izgrađenih početkom osmanlijske vladavine, čiji su graditelji katolički prote (kako se u Dubrovniku, na Korčuli i istočnoj Hercegovini nazivaju protomajstori, tj. glavni graditelji, pa otud korčulansko prezime Protić). Na kraju ovoga odjeljka dodajmo i da je na sam izborni dan Porfirije predvodio svečanu misu u spomenutoj crkvi svetoga Nikole unutar kotorskih zidina. Slučajno? Pročitajte ponovno prethodni odjeljak još jednom ili poslušajte Milorada Popovića i sve će vam biti jasno.
Bio je potreban ovaj širi uvod kako biste spoznali u kakvu su ozračju Kotorani, a posebice starosjedilački Hrvati, dočekali izborni dan. Nažalost, nije bokeljskim, budvanskim i svebarskim Hrvatima tako samo tijekom izbora nego i tijekom većega dijela godine, pa je to najbolji odgovor onima koji smatraju da crnogorski Hrvati nedovoljno žive vlastito hrvatstvo. Ako mislite da ste kao Hrvat ugroženi u Hrvatskoj, preselite se u Herceg-Novi ili Kotor na mjesec dana, pa usporedite iskustva. Domaći bi si, pak, Hrvati morali posvijestiti koliko je bitno poznavanje mjesne povijesti, poglavito kad je ona tako bogata kao bokeljska, pa im predlažem da promisle kako u Hrvatsku nastavu uklopiti i zavičajne teme e da bi hrvatski učenici na temelju povijesnih činjenica mogli odgovoriti mitomanskim posezanjima i prestali biti žrtvama prekomjernog granatiranja neutemeljenim podatcima.
Hrvati ponovno u kotorskoj skupštini svemu unatoč
Same je izbore i u Podgorici i u Kotoru obilježila nešto niža izlaznost i nešto bolji rezultat crnogorskih državotvornih snaga iako je i nakon ovih izbora razvidno da će put do pune emancipacije crnogorskoga naroda i države biti dug i trnovit. Hrvatska zajednica može biti zadovoljna jer se nakon četiri godine vratila u kotorsku skupštinu te ponovno postala političkim čimbenikom. Godine 2020. za HGI je, naime, glasovalo tek 1,70 % birača u Općini Kotor, a ove jeseni 4,75 %. Imamo li u vidu da je po popisu iz 2011. u Općini Kotor živjelo 6,87 % Hrvata (treba ipak imati u vidu da je popisano 11,76 % katolika te da je među njima većina hrvatskoga podrijetla, a ne izjašnjavaju se Hrvatima iz različitih pobuda), razloga za zadovoljstvo itekako ima. Usto, treba napomenuti da je Hrvata bilo i na listama drugih političkih stranka. Istaknimo Neđeljka Moškova, nositelja liste Demokratske partije socijalista Crne Gore (DPS), stranke koja je relativni pobjednik kotorskih izbora. Gradonačelnik će, kako se zasad čini, ipak ostati Vladimir Jokić iz koalicije Demokratske Crne Gore i Pokreta Europa sad, stranaka koje trenutačno vladaju Crnom Gorom. Uoči samih izbora sumnju je u njihovu regularnost izazivala činjenica da Općina Kotor po popisu iz 2023. ima 21 916 stanovnika (još nisu objavljeni podatci o narodnosnome sastavu), a 18 498 birača iako je u kotorskoj općini više od 4500 mlađih od 18 godina, dakle onih koji nemaju biračko pravo. Poslužite se ponovno osnovnim matematičkim postupcima i uočit ćete još jedan nesklad. Sumnje su u potpunu regularnost izbora potvrdili medijski napisi o „turistima“ iz Srbije i srpskoga entiteta u BiH koji su se na izborni dan pojavili u povijesnome bokeljskom središtu. Ni ta okolnost, dakako, nije išla u prilog Hrvatima kao trećoj etničkoj skupini po brojnosti. Doduše, treba biti pošten i reći kako se ni Hrvatska ne može pohvaliti usklađenošću biračkih popisa sa stvarnim stanjem. Svim problemima unatoč, hrvatska lista na čelu s Dijanom Milošević, nastavnicom matematikom, autoricom digitalne antologije „Hrvatsko pjesništvo Boke“ i svestranom hrvatskom kulturnom trudbenicom, uspjela se nakon četiri godine vratiti u kotorsku skupštinu. Hrvatski glas, dakle, u Kotoru zamuknuti neće, što nije važno samo za bokeljske Hrvate nego i za hrvatstvo ukupno, i na političkoj i na simboličkoj razini. Usto, Hrvatska građanska inicijativa u tivatskoj skupštini ima tri zastupnika, hrvatski se glas čuje i u crnogorskoj skupštini, a visoki dužnosnici iz Hrvatske prema Podgorici već desetak godina, ponajviše zahvaljujući upornosti Zvonimira Dekovića, kreću iz hrvatskoga doma u Donjoj Lastvi. Možda vam se čini da nije mnogo, ali mene silno veseli.
Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik