U tajnovitoj šutnji prohujalih smiraja, prebivaju zetečene freske svetaca, svijetložutim sedefom voska posvećene ikone Bogorodica... Skamenjena lica starih palača, elegantne dvorske terase, fino ugravirani plemićki reljefi u obiteljskim grbovima, otmjeni balkoni s lijepo oblikovanim renesansnim stupovima... uz slabašni odsjaj uličnih svjetiljki, i naherenih kapija velebnih kamenih zdanja... šapću prolaznici u predvečerju...

Zvonki odjeci kiše. Uvenulo lišće od dugih prohladnih jeseni. Gusti pokrivači mahovina, lišaja, na prepad, desetljećima kradu primorski čar kamenih serpentina. U čaroliji zalaska pitoreskna sunca nad smaragdnim mirisima antičkih maslinika, nerijetko znadu zabljesnuti sivkaste utvrde naraštaja bezimenih klesara. Plaventni šarm zavodljivih modrih spilja...

U pritajenim kutcima majušnih trobrodnih crkvica, samuju djela velikih baroknih majstora, snivajući skrivena u koloritu spokojnih boja, u sjenovitom ozračju svojih tisućljetnih suputnika. Uz narod, pate i sveci u Boki...

 Jutarnji Oče naši, elegični angelusi rascvjetalih ljiljana uz kip sv. Ante. Samotni puti drevnih svetišta. Zanijemjeli časi starinskih zagovora. Požutjele stranice zamrijelih misala, uskršnja bdijenja pred presvetim propetijem raspeta Krista. Razasuti križevi u osamljenim ognjištima (od drveta, bronce, kamena), bogato ukrašeni relikvijari starih kotorskih zlatara, nepravedno bivaju predani ljubomornom zagrljaja kronosa, mitskim sjenama gorostasnih hrastova, sablasnoj praznini bezličnih hodnika muzeja. Zar samo još ostaje plač mramornih anđela na gordim vrhovima usnulih zvonika? Odjeci kamenih suza, koje i sada bole.

Ponad zelenkastih goletni noćobdije Vrmca, prostire se ozarena noć na dijamantnom plaštu neba. Začarani lahor svjetlosti pod zvjezdanim palijem srebrnog jedrenjaka nebeskog svoda. Između dviju obala, vijore se jedra karavela... dodiruju se i rastaju hrđe kraljevskih veriga. Na rubovima izbrazdanih stijena, čelični divovi herkulovski odbijaju nalete modrikastih valova iz vjedara mora... I tako to traje stoljećima...

U tihanim daljinama zaljeva, rasprsnuti kao zrake svjetlosti kroz uljane vitraje malih kapela, sijéde osjenčana prisjećanja starih ribara: Jarka crvena boja. Ljupki cvijet kamelije u kosi mlađahne djevojke, svileni vez baršuna na hridima tek procvalih zora. Boka, rasanjana ljepotica, nejako dijete, taj slatki grozd grimizna vina. Stoljetni zavjet Zvijezdi mora...

Dražen Zetić (Zagreb – Boka), 2014.