Jadranka Ivanović-Bolog rođena je u Kotoru, živjela u Herceg-Novom do 1991. godine. Momentalno živi i radi u Stutgardu, Njemačka. Pomoćni je istraživač u arheologiji i pravnica. Do sada ima više objavljenih zbirki pjesama pod nazivom "Putovanje u Domovinu", "Balkanski putnik", "Jug", "Zakasnila vječnost" "Jeka vremena" kao i jednu dvojezičnu zbirku "Katarza", a u pripremi je i jedna daljnja zbirka pjesama. Svoju poeziju objavljuje u Hrvatskom Glasu Berlina, a inače je autor u renomiranom magazinu za kulturu DIOGEN .
Ovom prigodom izdvojili smo nekoliko njenih pjesama te ih rado dijelimo s vama.
MJESTO RODJENJA
Kad sam odlazila iz tog mjesta
ponijela sam grmljavinu…
Tamo je ona stanovala
okružena, među brdima
i po noći me budila
sluteći naše prijateljstvo.
Kad sam odlazila iz tog mjesta
nisam je ostaviti mogla,
ponesoh je u grudima
zarobljenu a čarobnu,
htjela sam je pokazati svijetu,
nekoga iz mjesta mog rođenja.
SLIKA
Nemajući više kuda
sakrih se u sliku,
tu ostadoh mnogo godina
samo točkica neprimjetna.
Riječi i razgovora zamke,
iz lažljivih uglova usana,
slušala sam preplašena
i slika je bila nemoćna.
Slika je postala čovjek
lica namrštena,
a okvir laž izmišljena..
Nemajući više kuda
iziđoh iz slike okvira
i postadoh točkica svemira,
lutajuća trunka slobodna.
MOJ DOM
I bit ćeš prosjak
u finom odijelu,
dostojanstvenoga hoda,
i bit ćeš prosjak,
najgori od prosjaka svih.
I bit ćeš tužan,
dok drugi su srećni
i bit ćeš tužan,
najtužniji od svih.
I bit će Gospod
samo stranac ,
samo gost
u Domu Svom.
JUG
Možda su sve one
ostavile traga,
te gladne ptice
na poljima,
kad se vraćaju
s Juga....
Ti ili čovjek koji hrama
to je sasvim isto,
sve vidi se u tvojim očima
-duga -prsten mostovima,
znak opasnosti na granicama
i gladnim godinama.
Možda su sve one
ostavile traga,
ti ili čovjek koji hrama
to je sasvim isto,
gladne ptice na poljima.
JADNIK
Stoljetnih hrastova plač,
na zaraslom grobu mira,
sa neba osmatrač
neprekidni osluškuje.
Za navijek u krvi danak,
metar trupla beživotnih,
duše pozva na počinak,
sad Svih Svetih i Jadnih,
iz tamnice Ivana Krstitelja.
I Jordan presuši.
u viziji strave
bratske ruke krvave,
ukršteni istok i zapad-
-epopeja paradigme pogrešne.
Jadnik Mir je umro...
NESANICA
Obukoh se u noć
jaka krila nesanice
i poletjeh daleko
u krajeve nepoznate,
tu vidjeh dan
kako cvili i skriva se,
to štene bespomoćno
što nikako da odraste...
sad već jutro je,
zar već jutro je...
NEVRIJEME
Trudim se,
u svom sljepilu,
svijetlu točku pronaći,
te preruših se
u bezumnu prosjakinju
tražeći je.
Trudim se
da šutim o sebi
i šutim o drugima,
i dok svi šutimo
u šutnji je laž velika.
Trudim se
da padnem kao
zvijezda padalica
u duboki bunar
iz koga noć zahvatam.
Trudim se,
ali već grmi
i Nevrijeme će.
KRIVOTVORAC GRADA
Ispod debele naslage boje,
od prije više od 600 godina,
u akvamarinu potonuo
još uvijek diše Grad Skalina.
Ovaj Novi grad
naslagan bez reda,
špahtlom i četkicom
između dva drvoreda,
s lažnim sjajem i prostotom
u prvom planu stajao je.
Restaurator i poznavalac te slike,
vjeran zabavljač
i lažljivac gradske publike,
ocijenio je sliku za original
i osiromašio Perastke otoke
za akvamarin u kome plove.
Sad već je umro Krivotvorac slike,
te dobio orden za časti zasluge,
a ispod boje naslage
uzdiše još Stari Grad,
ah, kakve li poruge,
sakriven Krivotvorenim
i potpuno Novim gradom.
MJESTO RODJENJA
Kad sam odlazila iz tog mjesta
ponijela sam grmljavinu...
Tamo je ona stanovala
okružena, među brdima
i po noći me budila
sluteći naše prijateljstvo.
Kad sam odlazila iz tog mjesta
nisam je ostaviti mogla,
ponesoh je u grudima
zarobljenu a čarobnu,
htjela sam je pokazati svijetu,
nekoga iz mjesta mog rođenja.