Bilo bi lijepo i korisno čuti vijest da Matica srpska promiče hrvatsku književnost i objavljuje djela hrvatskih književnika. Bilo bi doista poželjno čuti da srpska intelektualna elita žudi za čitanjem cijelog niza naših starih pisaca koja Matica srpska danas objavljuje, udaljenih od ovog vremena već nekoliko stoljeća, tim više što bi se srpski čitatelji morali potruditi oko razumijevanja jezika i značenja. U normalnim okolnostima to ne bi trebala biti nevjerojatna mogućnost i neizvediva misija jer prvi od ciljeva zacrtanih uspostavom matica u slavenskih naroda bio je upoznavanje svoje nacionalne kulture, a onda i kulture drugih naroda i sredina. Tako je određeno i prvim Pravilima Matice hrvatske i prvim statutom Matice srpske. Matica srpska u svom statutu naviješta proučavanje jezika i književnosti srpskog naroda, kao i književnosti drugih naroda, i tako je trebalo biti u gotovo dvjestotoj povijesti ove ustanove. No već duže vrijeme svjedoci smo megalomanskog projekta Matice srpske pod nazivom "Deset vekova srpske književnosti" u kojem su se našli stari hrvatski pisci koji su stvarali u Dubrovniku objedinjeni pod zajedničkim nazivnikom srpske književnosti. Povijest srpskog svojatanja hrvatske književne i kulturne baštine ponavlja se, na žalost, već dulje od dva stoljeća, od prvih tiskanih izdanja Vuka Karadžića, pa je stoga potrebno tu pojavu promotriti imajući u vidu tri razine:
1. Kulturološka razina prisvajanja hrvatske književnopovijesne baštine
Čin objavljivanja djela najznačajnijih hrvatskih pisaca koji su djelovali u 16. i 17. stoljeću u Dubrovniku pod zajedničkim nazivnikom “Deset vekova srpske književnosti" trajni je pokušaj srpske kulturne elite da sanira srpski književnopovijesni diskontinuitet što izaziva razumljivu nacionalnu frustraciju.
2. Stručno-jezična razina prisvajanja hrvatske književnopovijesne baštine
U najnovijoj aneksiji hrvatskoga književnog korpusa primijenjen je, navodno, jezični kriterij - prema izjavi urednika biblioteke akademika Mira Vuksanovića (uz suglasje urednice Zlate Bojović) — obuhvaćena su sva književna djela napisana na srpskome jeziku pri čemu se, posluživši se Vuk Karadžićevom tezom o štokavskom dijalektu, navodi da se i u Dubrovniku govorio srpski jezik. No svaki imalo objektivan jezikoslovac zna da se dubrovačka jezična praksa, kao i jezik književnih djela nastalih na tome području, ne mogu poistovjetiti sa srpskim jezikom. Riječ je o dijalektu hrvatskoga jezika, temeljenom na ijekavici i štokavštini uz sporadičnu nazočnost ikavizama, kojima se služe Hrvati, a rasprostranjen je od Pelješca do Prevlake na granici s Crnom Gorom. Mimo tih znanstvenih činjenica srpska književnopovijesna škola, koja je podizala i stručno educirala snage za istraživački rad u Državnom arhivu u Dubrovniku, Arhivu Male braće u Dubrovniku i Znanstvenoj knjižnice u Dubrovniku, koristila je srpski jezik kao glavni argument prisvajanja. Sve spomene srpskoga imena, kao i pojavu pisma bosančice koja je netočno imenovana srpskim pismom, pokušavali su tumačiti kao označitelje srpsko-jezično-etničke pripadnosti. Prisvajali su, međutim, neovisno o jeziku, i humanističke pjesnike koji su pisali samo latinskim jezikom. Tako je i molitvenik pobožnih dubrovačkih trgovaca iz 1520. godine koji su poslovali u Novom Brdu i Janjevu, nastao na temelju čakavskih predložaka, kojim su se kako sami pišu branili od raških popova i njihova pravoslavlja, nazvan istom logikom „Dubrovački srpski molitvenik".
3. Politička razina prisvajanja hrvatske književnopovijesne baštine
Prisvajateljima nisu sami po sebi važni ni Gundulić ni Držić (čija su djela upravo otisnuta!) ni ostali hrvatski književnici i njihova djela, važan im je hrvatski teritorij koji nikada nisu uspjeli posvojiti i osvojiti ni kulturom ni ratnim operacijama. Iza prividnog prvorazrednog interesa za hrvatske pisce stoji isključivi interes za hrvatskim prostorom, za hrvatskim morem. Treba ovdje upozoriti i na činjenicu da srpska kulturna elita u svojim povijesnim posezanjima nije uspjela uskladiti ciljeve sa srpskom političko-vojnom elitom. Više puta je srpska vojska napadala i uništavala sva ona dobra i vrijednosti koje je kulturna elita željela i još uvijek želi prisvojiti. Ta je spoznaja ostavljala u nama osjećaj nesigurnosti i nemira sve do devedesetih godina dvadesetog stoljeća i konačne pobjede nad srpskom vojskom i uspostave samostalne i slobodne države Hrvatske. Sada imamo svoju državu koja štiti i naše granice i naše materijalne i duhovne kulturne vrednote.
I ova otimačina hrvatskih pisaca i njihovih djela, u izdanjima Matice srpske, apsurdna je pojava. Ovakav model krađe i prisvajanja tuđega rasplinut će se jednog dana kao što se samoukinuo i netragom nestao serbokatolicizam 19. stoljeća u Dubrovniku upravo stoga što u Srbiji nikada nije bilo prihvaćeno srpstvo bez pravoslavnog ekskluzivizma.
Matica hrvatska kao čuvarica i skrbnica za sveukupnu hrvatsku kulturu dužna je reagirati na ovu bezočnu krađu/otimačinu. Ali, to nam je i upozorenje da žurnije i sveobuhvatnije objavljujemo djela hrvatske književnosti, da ih promoviramo i uvijek iznova na njih podsjećamo, da ih približujemo našoj mladeži, uprizorujemo na pozornicama, da ih prevodimo na strane jezike i na taj način omogućimo i strancima da ih čitaju i otkrivaju njihovu dubinu, značenje i poruke. Istodobno da se veselimo kada pripadnici drugih naroda, pa i Srba, objavljuju djela hrvatskih književnika.
PREDSJEDNIŠTVO MATICE HRVATSKE, ZAGREB
OGRANAK MATICE HRVATSKE U DUBROVNIKU
(Ur. br. 107/20)
Zagreb i Dubrovnik, 8. svibnja 2020.