Dux: Konačno ste napisali knjigu K2 - Trijumf i tragedija. Dugo ste nosili u sebi tu priču, još od '93. godine.
Stipe Božić: To je četvrta knjiga. Prva je bila ,,Put na vrh svijeta", pa onda ,,Sedam vrhova", pa ,,Svete planine svijeta" a ova ,,K2 - Trijumf i tragedija" je značajna po tome što je bilo vrlo dramatično te 1993. godine, znači više od 20 godina unatrag, gdje smo na toj planini morali ostaviti mrtvog prijatelja i onda u strašnoj oluji se spuštati. O toj drami pričam u knjizi, to predstavlja dug jednoj zaista velikoj pustolovini i jednoj ekipi koja je to pretrpjela.
Dux: K2 je inače najzahtjevniji uspon. To je druga po visini planina na Himalajima.
Stipe Božić: K2 je u Karakorumu, znači to je gorje koje se nastavlja na Himalaje i zaista za nju kažu da je najopasnija planina. A i nekako udio nesreća je najnepovoljniji za ljude. Kaže se da svaki četvrti koji se popne na K2, neće preživjeti.
Dux: Zbog uvjeta?
Stipe Božić: Zbog nevremena, zbog strmine same planine, naravno-visine i udaljenosti. Ona je vrlo udaljena treba pješačiti od zadnjeg naseljenog mjesta 18 dana od kuda god da krenete i to je zaista vrlo,vrlo nedostupno.
Dux: Vašeg prijatelja ste nažalost morali ostaviti gore, on je stradao...
Stipe Božić: Tako je, to je bio Boštjan Kekec iz Škofje Loke, Slovenija. Mi smo ga pokušali spašavati ali to ni u teoriji nije bilo moguće. Ipak smo nešto pokušali napraviti ali se nije dalo on je zapravo patio od visinske bolesti hipoksije, od nedostatka kisika, od toga mu je počeo oticati mozak i pluća i onda je nakon nekog vremena ubrzo i umro.